Nakon poraza na izborima prije tri godine, slovenska se desnica posljednjih mjeseci pregrupira. Najvidljivije je to po brojnim najavama novih stranaka i inicijativa koje uglavnom planiraju osnivati stari akteri. No najveća prepreka budućem uspjehu ostaje razjedinjenost, prije svega oko odnosa prema dugogodišnjem hegemonu na desnici – Slovenskoj demokratskoj stranci Janeza Janše.
Nakon 2014. godine, koja je Sloveniji donijela europske, prijevremene parlamentarne, a zatim i lokalne izbore, politička se scena ponovno lagano zagrijava za nekoliko nadolazećih izbora. Krajem ove godine, točnije 23. decembra, ističe petogodišnji mandat predsjedniku države, Borutu Pahoru. Zakon nalaže da se izbori za novog predsjednika moraju održati najkasnije 15 dana prije isteka mandata. Održavanje predsjedničkih izbora, stoga, možemo očekivati nekada u novembru, ali na njima se ne očekuju nikakvi dramatični zaokreti i iznenađenja.
Borut Pahor, bivši parlamentarni zastupnik i predsjednik parlamenta, bivši zastupnik u europskom parlamentu te predsjednik vlade, vrlo će vjerojatno dobiti novi mandat predsjednika države. Iako je Pahor politička karikatura, koja na maturantskim norijadama viče “To mi deli miška”, a s motornom pilom u ruci u društvu šumara pred kamerama govori kako drveće ruši gotovo jednako dobro kao babe, usprkos tome (ili baš zbog toga) uživa iznimnu popularnost. Zbog narcisoidne opsesije izgledom dobio je nadimak Barbika, no i njega je aproprijirao rekavši kako je radije Barbika nego baraba. Ukoliko se ne dogodi nešto uistinu nepredvidivo, Pahor će i iduću petoljetku provesti u predsjedničkoj palači.
Reinkarnacija lijevih liberala?
S obzirom na to da će Pahora na ovim izborima biti gotovo nemoguće ugroziti, pretendenti na predsjedničko mjesto će, u biti, nastupati uglavnom u drugoj funkciji, onoj izvidnice, odnosno prethodnice za znatno važnije parlamentarne izbore, koji će se održati 2018. Najvjerojatnije ćemo već krajem godine svjedočiti pojačanoj aktivnosti novih političkih aktera, odnosno stranaka, koji će pretendirati na parlamentarne mandate. Promotrimo li prvo stanje na ljevici, možemo konstatirati kako znatnijih pomaka trenutno nema, ali ih se svakako može očekivati. Barem formalno gledano, najstabilnijom se doima stranka Socijalnih demokrata, gdje za sada nema ozbiljnijih naznaka nekakvog raskola.
No zato bi ga moglo biti u Stranci modernog centra Mire Cerara, koja je prve ozbiljnije znakove razmimoilaženja pokazala pri donošenju zloglasnog zakona o strancima, kada su njezina dva istaknutija predstavnika, Milan Brglez (predsjednik parlamenta) i Goran Klemenčič (ministar pravosuđa), glasala protiv vladinog prijedloga zakona. Unatoč turbulentnom tjednu koji je uslijedio unutar najveće vladajuće stranke, epizoda nije imala ozbiljnije posljedice. Ipak je sasvim moguće zamisliti još jednu reinkarnaciju lijevoliberalne stranke, koju bi mogao voditi, primjerice, Milan Brglez.
Koalicija Združena ljevica nalazi se u zahtjevnom procesu preoblikovanja u stranku. Brojni unutarnji raskoli i cijepanja, koji prate taj proces, do sada još nisu imali vidljivijih posljedica na potporu u javnosti. Unatoč tome, vrijeme nije saveznik tog dugotrajnog procesa, nakon kojega će nova, ujedinjena stranka, morati birače pridobiti pod novim imenom. Dok na ljevici, barem trenutno, još uvijek vlada zatišje, mnogo burnije i življe je na desnom polu političkog spektra. Prvenstveno, naravno, oko stranke Aleša Primca pod nazivom GLAS – Pokret za djecu i obitelji (Gibanje za otroke i družine). Prisjetimo se, Primc je diplomirani filozof koji je skrenuo pažnju javnosti na sebe za vrijeme aktivnosti takozvanih “ustrajnika”, ljudi koji su za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne Janeza Janše svakodnevno prosvjedovali pred Vrhovnim sudom u Ljubljani.
Veterani borbe protiv ravnopravnosti
Osim ustrajnosti, prosvjednici su tada prakticirali i novogovor te slovensko pravosuđe preimenovali u krivosuđe, a moguće je bilo i čuti borbene pokliče poput “Janez Janša je heroj, Milana Kučana u gnoj!” Bili su to začeci pokreta Aleša Primca koji je uistinu procvjetao nešto kasnije, 2015. godine. Prvo sa žestokim protivljenjem donošenju zakona o izjednačavanju prava istospolnih i raznospolnih zajednica, a nakon donošenja zakona kampanjom prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma za povlačenje navedenog zakona. Potrebnih 40.000 potpisa prikupili su u vrlo kratkom roku, a nakon što je referendum potvrdio i Ustavni sud, kampanji protiv prava homoseksualaca više nije ništa stajalo na putu. Kao što je poznato, referendum je, za Primca i ekipu, prošao uspješno, naime zakon je odbačen, a rezultat je Primc protumačio kao čudo i božju milost te znak za potrebom nastavka jačanja vjere.
Tek tim događajem prava politička karijera Aleša Primca uistinu počinje. Nakon što je najavio osnivanje stranke, nedavno je otkrio i datum njezinog osnivačkog kongresa – 25. mart, odnosno Majčin dan. Primc najavljuje kako je potrebno: “Degeneriranu ljevicu odstraniti na izborima. To će biti početak preporoda Slovenije te ljepšeg i boljeg života”. S obzirom na Primčevu političku povijest, za očekivati je tijesnu povezanost nove stranke sa strankom Janeza Janše, SDS-om. Njoj ćemo se vratiti poslije, prvo pogledajmo ostale aktere na desnoj političkoj sceni. Odmah možemo reći kako se radi o poprilično bijednoj družini, bez pretjeranog političkog potencijala. Nešto veću medijsku pozornost dobili su Nova pučka stranka (Nova ljudska stranka) bivšeg mariborskog gradonačelnika Franca Kanglera te pokret Nova budućnost (Nova prihodnost) bivšeg veleposlanika u Australiji, Milana Balažica. Ni jedni ni drugi, unatoč imenu, ne donose ništa suštinski novo.
Kangler, gradonačelnik Maribora, upleten u brojne korupcijske afere (između ostaloga je po bagatelnoj cijeni sredio općinski stan svojoj vidovnjakinji), morao je odstupiti pod pritiskom “sveslovenskih narodnih ustanaka”, koji su počeli 2012. godine, baš u Mariboru. S obzirom da tada baš i nije dobio potporu matične Slovenske pučke stranke (Slovenska ljudska stranka), sada pokušava ostvariti proboj s vlastitom strankom. Nova budućnost je trenutno još samo pokret, no pretendira na ulazak u idući saziv parlamenta, a njezin lider, Milan Balažic je također dobro poznati igrač na političkoj sceni. U svojoj posljednjoj knjizi Balažic sam sebe opisuje kao “nedobrovoljnog političkog disidenta”, a javnost ga pamti po bizarnoj epizodi iz razdoblja njegovog veleposlaničkog mandata u Australiji. Tada je na jedan od prijema došao i zloglasni slovenski biznismen, Nicholas Oman, poznat prvenstveno iz afera s oružjem iz ranih devedesetih, a kasnije je zbog pedofilije u Australiji osuđen na 6 godina zatvora.
Povratak starih asova
Oman je tom prilikom pokušao uspostaviti kontakt sa slovenskom vladom i pokloniti joj zemljište na području Republike Srpske, koje je dobio kao hipoteku na 60 milijuna dolara vrijedan zajam tom entitetu. Na zemljištu se navodno nalazi i nafta. Od svega navedenog se nije dogodilo naravno ništa, a Balažic je kasnije opozvan, čime počinje njegovo nedobrovoljno političko disidentstvo. Na idejnoj razini, Balažiceva Nova budućnost zalaže se za “slobodu građana i autoritet države, snažno civilno društvo, odlučnu i lidersku vladu te kapitalizam u službi naroda”. Materijalna podloga takve politike bit će vjerojatno suha voda, željezno drvo i okrugla kocka.
Povratak u parlament sigurno očekuju i Slovenska pučka stranka (SLS) te Slovenska nacionalna stranka (SNS) Zmage Jelinčića Plemenitog. Njemu na posljednjim izborima nije pošlo za rukom ući u parlament, ali je na temelju izbornog rezultata dobio pravo na poprilično izdašno financiranje iz državnog proračuna. Ako ništa drugo, ta mu svota omogućava redovno pisanje kolumni na stranačkoj internetskoj stranici, gdje možemo čitati da slovensko zakonodavstvo služi isključivo “Ciganima, Šiptarima i migrantima”, da “usrana vlada” ne zna što radi te da “zastupnici neprestano seru”. Ipak, radi li se u slučaju svih nabrojanih samo o skupu manje ili više bizarnih likova, ili je moguće da se iz njih izrodi ozbiljna politička snaga?
Upravo to pitanje su si očito postavili u Novoj Sloveniji (NSi), drugoj najvećoj parlamentarnoj stranci desnice, pa su na razgovore o širokoj političkoj koaliciji desnog centra za sljedeće izbore pozvali i novu i staru pučku stranku, Primca i još nekoliko nezavisnih zastupnika. Za sada je rezultat tih razgovora poprilično slab. Nezavisni zastupnici trenutno nisu ništa više od pukih pojedinaca. Aleš Primc je razgovore odbio, jer na njih nije pozvana SDS. Kod stare i nove pučke stranke radi se o ili-ili situaciji, jer ukoliko će u fronti sudjelovati prva, onda neće druga, i obrnuto. U datoj konstelaciji je, stoga, najvjerojatnija koalicija između NSi i SLS, baš kao i na prošlim izborima za europski parlament, kada je ta kombinacija i prilično dobro prošla. Sve ostalo se čini više kao popis želja bez nekog temelja u realnosti. Pritom valja naglasiti da se ova potraga za novom desnom alternativom ipak odvija u sjeni desnog “monarha” Janeza Janše, koji je odlučnim odbijanjem suradnje sa NSi pokrenuo cijeli proces. No, bez sumnje još uvijek ima dovoljno moći i utjecaja da ga barem oteža, ako ne i zaustavi.
Sa slovenskog preveo Goran Matić