Zaštita zdravlja na radu: puki trošak za kapital

Foto: AFP / Hrvoje Polan
Foto: AFP / Hrvoje Polan

Nedavno je hrvatska Vlada, gotovo sasvim ispod radara, u sklopu programa “rasterećenja” ekonomije, usvojila mjere kojima poslodavce lišava brojnih troškova i poštivanja standarda zaštite na radu. Izostanak političkog odgovora na ovaj potez prilično žalosti, pogotovo ako se kratko prisjetimo povijesti tretmana pitanja zdravlja u domaćem radničkom pokretu.

Suvremena definicija zdravlja na radnome mjestu podrazumijeva sveobuhvatnu zaštitu i promociju zdravlja radnika. Na rad i zdravlje utječu brojne tehnološke promjene, promjene u organizaciji rada te u strukturi radno sposobnih. Informatizacija je izazvala velike promjene promijenivši način i uvjete rada pri čemu je dijelu radnika rad postao lakši, a drugima teži. Razvojem informatizacije i tehnologije nisu se ipak smanjili tradicionalni problemi na radnom mjestu koje uzrokuju primjerice prekomjerna buka i kemijska onečišćenja.

Danas svjedočimo i promjenama u radnoj populaciji; pojavljuje se povećan udjel starijih radnika, invalidnih osoba i žena, a manje mladih radnika. Nadalje, migracijski i sezonski radnici često su zaposleni na visokorizičnim zanimanjima, a radnici zaposleni u (često privatnim) malim i srednje velikim poduzećima obično imaju, uslijed slabije sindikalne pokrivenosti, lošiju zaštitu zdravlja na radu.

U posljednjem desetljeću počela se posvećivati veća pozornost preventivnim aktivnosti na samom radnom mjestu kako bi se uklonio ili smanjio utjecaj psihosocijalnih čimbenika poput stresa, nasilja na radu i zlostavljanja koji su često jedan od čimbenika koji utječu na razvoj kroničnih bolesti. Među bolestima izazvanim stresom prevladavaju hipertenzija, dijabetes, debljina, depresivna raspoloženja i bolesti sustava za kretanje, a sve češće se usvajaju štetne navike poput pušenja, prekomjernog konzumiranje alkohola i droga u kojima pojedinci vide izlaz uslijed sve nemilosrdnije borbe za radna mjesta i preživljavanje. Uz ove probleme zaštite zdravlja na radu treba istaknuti i probleme koji su uzrokovani dinamikom na tržištu rada na kojem dominiraju sve nestabilnije forme zaposlenja, prekarni poslovi i starenje radne snage.

Profit nauštrb zdravlja

U svjetlu prethodno navedenog, posljednja odluka Vlade RH, uz već ranije poprilično “oslabljen” Zakon o radu, a samim time i pogoršan položaj radnika, potpuno je u neskladu s političkom stvarnošću i sve nužnijom zaštitom zdravlja na radnom mjestu. Naime, na sjednici Vlade u siječnju 2017. godine prihvaćen je Akcijski plan za administrativno rasterećenje gospodarstva u okviru koga se planiraju 104 mjere i uštede za poduzetnike u iznosu od 1,5 milijardi kuna, od čega se najveće uštede očekuju na području zaštite na radu u iznosu od 1,3 milijarde kuna. Osim na zaštiti na radu planira se uštediti i na mjerama koje se odnose na zdravstvenu i sanitarnu zaštitu, energetsku učinkovitost, poslovni nastan, trgovinu i osnivanje poduzeća. Protiv ovih najavljenih mjera pružen je prilično mlak otpor bivšeg ministra rada i mirovinskog sustava i ponekih sindikata.

Zaštita na radu direktno utječe na zdravlje radnika i zapravo je jedna vrlo kompleksna problematika, a potezi aktualne Vlade vode snižavanju radničkih prava općenito. Povijest zaštite zdravlja na radnom mjestu je duga i vrlo rano je prepoznat međuodnos zdravlja i rada koji se mijenjao zajedno s odnosom prema radniku u društvu, tj. političkim rastom radničkog pokreta, a veliki utjecaj imale su i promjene u načinu proizvodnje i demografiji.

Kada govorimo o zaštiti zdravlja na radu na ovim područjima prva naznake nalazimo u 18. stoljeću, a sustavna zaštita zdravlja na radu započinje se razvijati sa Andrijom Štamparom koji je 1919. prepoznao kako: “I radničko zdravlje traži posebne zaštite. Kao što je rješenje radničkog pitanja jedno od najaktuelnijih problema socijalne politike, tako je i zaštita njihovog zdravlja aktuelna za zdravstvenu politiku….Jedinstveni zakon o osiguranju radnika za slučaj bolesti i nezgode svakako je jedan od najglavnijih zahtjeva naše zdravstvene politike jer nas povijest narodnog zdravlja kod drugih uči kako je silan utjecaj imalo radničko zakonodavstvo na povoljni razvitak zdravstvenih odnošaja.”

Lokalna povijest zaštite na radu

Već sami počeci razvoja zaštite zdravlja radnika povezuju ministarstva/službe nadležna za zdravlje, socijalnu problematiku i rad. Prvi Zakon o zaštiti radnika na ovim područjima donesen je 1922., godinu dana nakon Zakona o inspekciji rada. Osnivačem suvremene medicine rada u Hrvatskoj smatra se Željko Hahn koji se između ostalog bavio organizacijom socijalnih osiguranja, higijenom rada i profesionalnim bolestima te problemom tuberkuloze u radničkom osiguranju. Zaslugom Andrije Štampara krajem 1947. godine osnovan je Institut za higijenu rada JAZU (sadašnji Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada).

Prilikom njegovo osnivanja Štampar je istaknuo kako “moramo biti svjesni da zaštita radničkog zdravlja nije samo pitanje humanosti već je uvjet za izgradnju i uspješan razvoj naše (socijalističke) privrede”. U tadašnjem Centralnom higijenskom zavodu 1951. osnovan je odjel Higijene rada, kasnije Služba za zaštitu zdravlja radnika i na kraju Služba za medicinu rada. Ubrzo je uslijedio razvoj zdravstvenih stanica, organiziranja odjela područnih higijenskih zavoda, dispanzera medicine rada i odjela medicine rada pri domovima zdravlja i higijenskim zavodima, što se održalo do 1990-ih kada polako počinje rastakanje zdravstvenog sustava, a samim time i zaštite zdravlja na radu.

Hrvatski zavod za medicinu rada osnovan je 1996., a 2009. mijenja ime u Hrvatski zavod za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu. Nadalje, 2014. osnovan je Zavod za unapređenje zaštite na radu, a temeljna mu je zadaća sustavno praćenje stanja zaštite na radu i njeno unapređivanje. U okviru ovog zavoda djeluju i Nacionalno vijeće za zaštitu na radu kao savjetodavno je tijelo Vlade Republike Hrvatske. Djelatnosti ova dva zavoda se donekle preklapaju, iako se jedan načelno bavi medicinskim aspektima ozljeda na radu i profesionalnih bolesti, a drugi se brine o uvjetima u kojima radnici rade te educira poslodavce i radnike o zaštiti na radu. Unatoč postojanju dva zavoda teško je poreći da je zaštita zdravlja radnika sve manja, a uvjeti rada sve gori: dovoljno je pogledati spomenute zakonske izmjene.

Birokratska konfuzija na razini EU

Hrvatska je, ulaskom u EU, počela u svoje zakonodavstvo ugrađivati i Okvirne direktive o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu, a kroz koje se promiče i primarna prevencija kao najučinkovitija i najjeftinija u zaštiti zdravlja radnika. Povelja o temeljnim pravima EU naglašava pravo svakog radnika da radi u uvjetima u kojima se poštuju njegovo zdravlje, sigurnost i dignitet, a u Ugovoru o EU (TFEU) podupire se zaštita radnika i sigurnost na radu, a države članice trebaju usvojiti minimalnu razinu zaštite radnika kroz direktive. Iako EU naglašava kako države članice mogu same kreirati svoju socijalnu politiku i politiku zapošljavanja to u praksi nije točno jer se ta područja reguliraju kroz druga područja koja su jakoj nadležnosti EU. Premda se kao ciljevi često navode poboljšanje radnih uvjeta, socijalna sigurnost i zaštita, zdravlje radnika i sigurnost, integraciju osoba isključenih iz tržišta rada, to se u praksi pokazuju kao najčešće prazne riječi na papiru.

EU ima različitu razinu nadležnosti za pojedina područja, a raspon nadležnosti može se podijeliti na gotovo potpunu nadležnost, jaku nadležnost, slabu nadležnost i većinom u nadležnosti države članice. Područje zdravlja i sigurnosti na radnom mjestu spadaju u jaku nadležnost (zajedno sa primjerice kontrolom duhanskih proizvoda, okolišnim i regionalnim politikama, prometnim politikama, istraživanjem i razvojem), a istovremeno zdravstvena zaštita je u slaboj nadležnosti što često onemogućuje provođenje kvalitetnih politika. Jaka nadležnost znači da EU ima veći utjecaj od države članice na pojedino područje, a na razini Europske komisije o zdravlju na radu brine Opća uprava za zapošljavanje, socijalna pitanja i inkluziju koja se problemom rada bavi kroz pojedine akcije fokusirane na neku specifičnost te Europska agencija za sigurnost i zdravlje na radu. Zbog isprepletenosti područja i nadležnosti zaštita zdravlja na radnom mjestu ispašta unatoč postojanju mnogobrojnih dokumenata i formalnih institucija koji ju podupiru.

Zaštita zdravlja na radu zahtijeva multidisciplinarni pristup i djelovanje pri čemu ključnu ulogu igra državna socijalna politika zasnovana na poboljšanju materijalnih i socijalnih prava radnika: od sigurne radne sredine do dostupne zdravstvene zaštite. No, političke prilike su otišle u potpuno drugom smjeru. Nakon svih napora Andrije Štampara i njegovih sljedbenika te duge tradicije zaštite radničkog zdravlja u Hrvatskoj radna mjesta danas su nezdrava, a zdravlje radnika ugroženo. Nije teško zaključiti da je posrijedi rezultat priklanjanja vlasti i politike profitnim interesima i zahtjevima poslodavaca.