Nerijetko se u Hrvatskoj posljednjih nekoliko mjeseci kao jedan od važnijih uzroka krajnjeg ideološkog raspada SDP-a isticao sve manji utjecaj “lijevih intelektualaca” na rad stranke. Pretpostavka je da su se time izgubili i kapaciteti za formuliranje ideološki profiliranije politike. Komentatori su, čini se, skloni takvom tumačenju jer je ideološka povijest stranke proteklo desetljeće, u nedostatku sadržajnih sukoba unutar stranke, uglavnom bila obilježena javnim pismima “lijevih intelektualaca” koji su upozoravali na probleme. U tom su žanru prednjačili Vjeran Zuppa i Gvozden Flego, profesori s Akademije dramske umjetnosti i Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Iz tih su se pisama i drugih istupa intelektualaca uglavnom čitale zamjerke vodstvu zbog krivih poteza ili ideološke konfuzije. No, implicirani politički kurs u tim istupima, kojem bi se SDP navodno trebao vratiti, nije bio manje konfuzan i uglavnom se zasnivao na akademskom i intelektualnom autoritetu. To je vodstvu stranke, prije svega bivšem premijeru Zoranu Milanoviću, omogućavalo da lako odbace kritike proglašavajući ih nedostojnima političke pragmatike. Iako iz SDP-a dopiru glasine o ponovnom angažiranju tih intelektualaca u tijela stranke, reakcija novog predsjednika Davora Bernardića na osnivanje Nove ljevice, netom osnovane stranke “lijevih intelektualaca”, govori o jasnom kontinuitetu Milanovićeve politike, kao i o jalovim oblicima “pritisaka” slijeva kojima su izloženi.
Kriteriji političkog razlikovanja
Dakle, protekli je tjedan osnovana Nova ljevica, svojevrsna stranačka inkarnacija dosadašnjih “intelektualnih” prigovora SDP-u. Prema riječima inicijatora, osnovni motiv za ulazak u političko polje je još jednom prepoznato ispražnjeno mjesto ljevice u političkom spektru. Iako se to prazno mjesto već odavno dalo uočiti, krajnji je okidač bila ovogodišnja predizborna kampanja Zorana Milanovića. Kao što smo spomenuli, stranka je mahom sastavljena od intelektualaca, što iz akademskog, što iz civilnodruštvenog sektora. Uspostavi stranke prethodili su isključivo medijski istupi, a obznanjene su tek šture skice programskih dokumenata i vrijednosti za koje se stranka zalaže. Iako bi se i ne isuviše pažljivim pregledom karijernih i intelektualnih putanja najistaknutijih stranačkih lica vrlo lako, prema osnovnim parametrima političkog razlikovanja, dalo ustanoviti da se radi većinom o intelektualcima liberalnih, a ne lijevih političkih uvjerenja, takav tip polutabloidne diskreditacije nije naročito politički plodan.
Nije nezanemariv kriterij ni sastav gostiju na predstavljanju stranke, od bivšeg predsjednika do odvjetničke elite, ali i to možemo svesti pod sporedne rubrike. Ono što odmah upada u oči jest činjenica da se radi o stranci intelektualaca. Kad govorimo o intelektualcima, po prirodi stvari uvodimo klasnu dimenziju, a ona je središnje mjesto svake lijeve politike. Ne radi se o tome da lijeva stranka mora imati “autentičnog radnika” na istaknutom mjestu da bi se legitimirala. Taj tip folklora je naprosto besmislen i kao marketing. Ne radi se ni o tome da intelektualci zbog svoje društvene privilegiranosti ne mogu biti “istinski ljevičari”. Radi se o tome kako se shvaćaju politički procesi, prvenstveno poluge djelovanja u nastojanju da se na te procese utječe. Valja odmah istaknuti, sumnja u lijevu orijentiranost određene inicijative, pokreta ili stranke ne smije se zasnivati na arbitrarnim kriterijima radikalnosti. Npr., razlika između liberalnog ili lijevog pristupa nacionalizmu, ne zasniva se na procjeni žestine reakcije, već na razumijevanju društvenih uvjeta i razloga popularnosti ili političke uvjerljivosti nacionalizma koje stoji iza reakcija. Iz tog razumijevanja slijede i načini političkog otpora koji se fundamentalno razlikuju.
Ljevica u enklavama
Također, kada se govori o središnjem mjestu radničke klase u svakoj lijevoj politici dostojnog tog imena onda se ne govori niti o moralnim nagnućima (“radnicima je teško”) niti o uzdizanju radničke klase u status privilegiranog tumača političko-ekonomske stvarnosti koji u ničemu ne može pogriješiti zbog svoje strukturne pozicije. Ne postoji mehanička veza između klasne i političke pozicije. Radi se o poluzi u političkom djelovanju. Iako radnička klasa nije jedina društvena grupa nad kojom se vrši dominacija, ona jedina posjeduje sredstva pritiska (organiziranje i prestanak rada) prema kapitalu i državi kojima može usmjeriti društvo ka progresivnim ciljevima. Čitamo li dokumente Nove ljevice možemo pronaći niz progresivnih lijevih ciljeva u sferi ekonomije. No, također je i vidljivo da se oni tretiraju kao svojevrsni moralni standardi do kojih se dolazi uvjeravanjem, zagovaranjem i čistom argumentacijom, bez ikakvog uzimanja u obzir središnjeg antagonizma ili prepoznavanja strukturnih prepreka u realizaciji poželjnih politika. Npr., ne spominje se uopće kapitalizam niti eurointegracije.
Na tom mjestu problem isključivo intelektualne provenijencije stranačkih kadrova postaje najočitiji: akademska i civilnodruštvena pozadina diktiraju način zamišljanja politike. S tim gotovo nikakve veze nemaju konkretni politički deficiti ili sposobnosti konkretnih ljudi. Problem je u tome što su se, zbog cijelog niza povijesnih razloga, lijeve političke vrijednosti, kakvim god da ih zamislimo, mahom začahurile u intelektualnim enklavama: akademskim, “endžioovskim” ili kulturnim. Posrijedi su uvjeti koji brutalno koče razvoj lijeve politike danas. A na tome parazitira i desnica prevodeći klasni sukob između rada i kapitala u sukob između “jugoslavenskih elita” i hrvatskog naroda, ne mareći, kao ni Nova ljevica, o razlici između liberalizma i socijalizma. Pouzdanog recepta nema i put je esktremno težak, ali čini se da pretvaranje tih enklava u političku stranku, bez obzira na najiskrenije namjere, samo dodatno cementira krajnje nepovoljnu ishodišnu situaciju. Sličan domet namijenjen je i onima koji tu ishodišnu situaciju ignoriraju slijepim povjerenjem u “klasni instinkt” radničke klase, kao i onima oslonjenima na tabloidno antiustaštvo.