Da bi se do kraja ogolilo porazno stanje hrvatske poljoprivrede i prehrambene industrije morali smo, paradoksalno, dočekati “grešku” konkurencije. No tragovi salmonele pronađeni u nizu prehrambenih proizvoda nisu plod propusta ili bahatosti trgovačkih lanaca, već nimalo iznenađujući ishod ekonomske politike proteklih desetljeća.
Aktualni pronalasci tragova salmonele u prehrambenim proizvodima na policama trgovačkih lanaca poput Konzuma, Kauflanda i Lidla te tragični slučaj smrti dječaka iz Bregane uzrokovan konzumacijom jaja zaraženih salmonelom, na politički dnevni red postavili su pitanje kvalitete hrane koju jedemo. Konkretnije, zbog čega loša, pokvarena i opasna hrana uspijeva naći svoje mjesto na tržištu domaćih prehrambenih proizvoda i zbog čega Ministarstvo poljoprivrede kontinuirano skriva podatke o rezultatima testiranja prehrambenih proizvoda?
Odgovore na ta pitanja treba tražiti u višegodišnjim trendovima u domaćoj poljoprivredi i u potpunoj liberalizaciji tržišta nakon pristupanja Europskoj uniji. Prema optimističnom scenariju, ulaskom Hrvatske na zajedničko europsko tržište trebao se dogoditi lakši izvozni plasman domaćih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, čime bi se domaći agrarni sektor, nakon dugotrajne stagnacije, u kombinaciji sa zajedničkom europskom poljoprivrednom politikom i lakšim sistemom subvencija poljoprivredne proizvodnje, podigao na noge.
Porazna statistika
Statistika, međutim, sugerira da je scenarij bio prilično drukčiji. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u razdoblju od 2013., odnosno godine ulaska u Europsku uniju, pa do prvog lipnja 2016., došlo je do smanjenja poljoprivrednih površina s 1.571 tisuća na 1.549 tisuća hektara. Broj grla stoke također se smanjio, goveda s 453 tisuće na 417 tisuća, svinja s 1.186 tisuća na 1.050 tisuća, a broj peradi s 13.630 tisuća na 9.700 tisuća. Uspoređujući proizvodnju pšenice u referentnoj 2013. godini sa stanjem krajem 2015., bilježi se pad s 999 tisuća tona na 759 tisuća tona. Sličan trend vidljiv je i u proizvodnji kukuruza: pad s 1.874 tisuće tona na 1.709 tisuće tona. Što se tiče povrća, u par kultura bilježi se porast, dok u većini dolazi do velikog opadanja. U razdoblju od 2013. do 2015. godine, rast u proizvodnji bilježe samo rajčica za 17,5%, zelje za 5% te mrkva i luk, dok sve ostale kulture bilježe nižu razinu proizvodnje. Situacija u voćarstvu je skoro identična. Sve kulture bilježe kontinuirani pad proizvodnje osim limuna, naranči, breskvi i nektarina. Primjerice, broj jabuka u tri godine pao je za 26.459 tona, maslina za šest tisuća tona, a grožđa za 26.869 tona.
Kako bi slika propasti domaće poljoprivredne proizvodnje bila još uvjerljivija, uz referentnu 2013. godinu kao godinu ulaska u Europsku uniju, za usporedbu s trenutnim stanjem može poslužiti i 1991. godina kao nulta godina službenog prelaska Hrvatske na tržišnu ekonomiju. Tim prijelazom dolazi do procesa izraženije liberalizacije trgovine roba što u domaćoj bilanci vanjskotrgovinske razmjene znači veliki šok s obzirom na to da poljoprivredno-prehrambeni proizvodi čine najveću stavku u uvozno-izvoznim transakcijama.
Stanje prije dvadeset pet godina u domaćem poljoprivrednom sektoru, usprkos tadašnjim ogromnim problemima i uznapredovaloj političko-ekonomskoj krizi, bilo je bitno drugačije nego danas. Broj goveda 2015. u odnosu na 1991. smanjen je s 757 tisuća na 455 tisuća. Broj svinja pao je s 1.621 na 1.167 tisuća, a broj peradi s 16.512 tisuća na 10.190 tisuća.
Što se tiče broja zaposlenih, prema podacima DZS-a za 2016. godinu u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 54.407 ljudi, bili oni zaposleni kod pravnih osoba ili imali vlastite obrte, odnosno OPG-ove. Ako bi podatke komparirali s dostupnim podacima iz prosinca 2000. godine vidi se drastičan pad u broju zaposlenih unutar agrarnog sektora. Tadašnji ukupan broj zaposlenih u poljoprivredi, lovu, šumarstvu i ribarstvu bio je 120.465. Uspoređujući s današnjim podacima, u poljoprivrednom, šumarskom i ribarskom sektoru bilježimo pad zaposlenih od čak 121 % u samo šesnaest godina.
Tržišna utakmica i politički suci
Statistika jasno govori da je domaća proizvodnja uništena uvoznom konkurencijom koja ju iz godine u godinu sve više istiskuje s tržišta. S obzirom na to da u aferi posljednjih dana nadležno ministarstvo skriva podatke o uvoznim proizvodima, odnosno rezultate analize njihove kvalitete i ispravno, neminovno se nameće pitanje: u čijem se interesu sve ovo događa i kako je taj proces politički posredovan?
Prva interesna grupacija jest jasno vidljiva. Politička oligarhija svojim je odlukama i donesenim zakonima u proteklih par desetljeća očito išla u korist krupnog kapitala uvoženjem ogromne količine roba upitne kvalitete i ispravnosti po dampinškim cijenama i time uništavajući domaću konkurenciju. Prema riječima pomoćnice direktora Sektora za poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo Hrvatske gospodarske komore Žakline Jurišić “najviše uvozimo meso, proizvode na bazi žitarica i škroba, hranu za životinje, voće, različite prehrambene proizvode, mlijeko i mliječne prerađevine, pića i alkohol, kakao i prerađevine, povrće te masti i ulja”. Svi navedeni proizvodi izuzev kakaa i prerađevina kao komplementa u daljnjoj proizvodnji, izravna su nelojalna konkurencija domaćoj poljoprivredno-prehrambenoj proizvodnji.
Drugi faktor s interesom u ovoj situaciji jest preostatak domaće buržoazije, konkretno kompanija Agrokor koja dobiva najviše državnih poljoprivrednih poticaja. Sistemskim uništenjem domaćih malih i srednjih poljoprivrednih proizvođača dolazi do specifičnih institucionalnih uvjeta za ostvarivanje profita. Na jednoj strani, stvoren je oligopol na domaćem prehrambenom tržištu kojeg je Agrokor dio, zajedno sa stranim trgovačkim lancima i tzv. uvoznim lobijem, čime je omogućena potpuna kontrola domaćeg prehrambenog tržišta. S druge strane, preuzimanjem dominantne uloge u domaćem agraru, Agrokor si priskrbljuje i najveće državne poticaje. Tim procesom iz igre svakodnevno otpada na desetke malih poljoprivrednika čime se Agrokoru otvara prilika za kupovinu jeftinog zemljišta čime se stječu uvjeti za još izdašnije subvencije.
S obzirom na takvo okruženje, vrijedi zaključiti: rezultati mikroskopskih analiza pokvarene hrane naposljetku su zapravo samo rezultati dinamike kapitalističke konkurencije i državnog pogodovanja određenim frakcijama kapitala u tom procesu.