Jedna od osnovnih zadaća Obrazovne, znanstvene i kulturne organizacije Ujedinjenih naroda (UNESCO) zaštita je osobito vrijedne tradicijske kulture. No klasificiranje te kulture u velikoj mjeri ovisi o komunikaciji agencije s državama-članicama, dok “baštine”, osobito one nematerijalne, u pravilu prelaze suvremene državne granice. Primjeri iz regije ilustriraju apsurde do kojih taj princip vodi.
Po tko zna koji put, ideja o kandidaturi gusala na UNESCO-vu Listu nematerijalne kulturne baštine uzburkala je nacionalne (nacionalističke) duhove. Ovoga puta, novi akter i pretendent se pojavio na vidiku – Kosovo. Nakon što prošle godine Republika Kosovo nije primljena u članstvo UNESCO-a, pojavili su se medijski navodi da uz partnerstvo s Albanijom, Kosovo priprema kandidaturu gusala kao nematerijalne baštine na svojem teritoriju. Ovi navodi nisu potvrđeni i trenutno ne znamo ima li u njima istine, ali ona za podizanje medijske bure i nacionalnih tenzija ionako nije presudna. Važniji od realnih postupaka kandidature, UNESCO-ve misije, objektivne rasprostranjenosti gusala ili odgovora na pitanje čije su one zapravo, mitska je povezanost epskog pjevanja uz gusle s nacionalnim identitetima i frustracijama koje gradnja tih identiteta nosi sa sobom.
Za razliku od mnogih drugih tradicijskih instrumenata, jednostruni ili dvostruni gudački instrument gusle koristi se uvijek u funkciji pratnje pjevanja epskih pjesama. Guslari uz sviranje gusala sami pjevaju bilo postojeće pjesme čije duge tekstove trebaju iznijeti uvjerljivošću i emotivnom nabijenošću prema kojoj se procjenjuje njihova kvaliteta, bilo vlastite pjesme koje se često oslanjaju na aktualne, suvremene teme. Smatra se da su na ovaj način guslari, kao više stoljeća prisutni narodni bardi na prostorima Jugoistočne Europe, prenosili oralnu povijest, sjećanja na važne povijesne događaje upakirane u specifičan dramaturški topos, kroz vlastitu interpretaciju stvarajući legende i mitove.
U kontekstu stvaranja nacionalnih identiteta u 19. (i 20.) stoljeću, što je moglo biti lakše i logičnije od posezanja za postojećim slojem tih usmeno prenošenih epova, zaodijevanjem u romantičarsku patetiku kako su to (premda na različite načine) učinili, na primjer, Vuk Karadžić ili Petar II. Petrović-Njegoš. Dodatnu vrijednost korištenja guslarske epike u tvorbi nacionalnih mitova ima njeno veličanje herojstva, muške hrabrosti i požrtvovnosti, kojima su kreirani snažni ratnički likovi toliko pogodni za nacionalne ciljeve. S obzirom da guslarska epika ima dugu povijest, kojoj su korijene neki pokušali staviti čak i u antičku usmenu književnost, njihova tematika su često upravo povijesni sukobi različitih zajednica na ovim prostorima.
Raznolikost i isključivost
Među najstarije koji su još uvijek u opticaju, spadaju mitološke bitke s Turcima, pri čemu narativi nemuslimanskog balkanskog stanovništva osmansko naslijeđe uvijek nastoje prikazati u izrazito negativnom ruhu. Najnoviji su epovi posvećeni i najnovijim međuetničkim sukobima, veličajući heroje koji su u očima druge sukobljene strane ratni zločinci, o čemu je svojedobno, dok se pričalo o zajedničkoj kandidaturi gusala od strane Hrvatske i Srbije, već ironično pisao Predrag Lucić.
Koja je uloga UNESCO-a u svemu ovome? Organizacija UN-a koja se vodi načelima ljudskih prava svakako bi se ogradila od tradicijskog naslijeđa koje se hrani međuetničkim sukobima. Narativ UNESCO-ve Konvencije o nematerijalnoj kulturnoj baštini u odnosu na prethodno spomenute povijesno-nacionalne narative zvuči vrlo utopistički i govori o “kulturnoj baštini koja, prenoseći se s generacije na generaciju” održava u zajednicama “osjećaj identiteta i kontinuiteta, stoga promovirajući poštovanje prema kulturnoj raznolikosti i ljudskoj kreativnosti”. Suvišno je uopće govoriti da, usprkos težnjama UNESCO-a, ne počiva sva nematerijalna kultura svijeta na ideji poštovanja prema drugima, a institucija ljudskih prava je manje-više vrlo suvremen i vrlo zapadni koncept.
Nije mi namjera sumnjati u namjere UNESCO-ve konvencije, a još manje pobuditi sumnju u vrijednost guslarske epike, već primijetiti da je način na koji se dosad u javnosti na našim prostorima tumačio gotovo svaki svaki upis na nematerijalnu listu prilično daleko od utopijskih vrijednosti o kojima govori Konvencija. Uobičajeni diskurs kojim mediji prate ove upise je diskurs nacionalnog ponosa i važnosti “vlasništva” nad upisanom tradicijom. Dijelom je, doduše, za to kriv i sam UNESCO, jer procesi kandidature idu kroz ministarstva i preko članstva država u ovoj UN-ovoj organizaciji. Konvencija međutim nikada ne govori o nacijama kao nositeljima pojedine tradicije, već “zajednicama, grupama, a ponekad i pojedincima”.
Brendiranje baštine
Da osjetljivost teksta konvencije i kandidature prema svim pripadnicima te zajednice nije uvijek važna za percepciju javnosti, otkrila sam pred pet godina kad sam se bavila upisom ojkanja na nematerijalnu listu. Pri tom upisu se srpska zajednica s prostora Hrvatske, koja također baštini ojkanje, osjećala isključenom, jer ga je kandidirala Hrvatska, pa je ojkanje time u medijskim narativima postalo “hrvatsko”. Premda je kandidacijski tekst u slučaju ojkanja jasno govorio da ga u Hrvatskoj baštine različite etničke i vjerske skupine, osjećaju isključenosti srpske zajednice doprinijela je i realna situacija njenog masovnog iseljenja iz Hrvatske nakon 1995. godine.
Nije slučajno da se tenzije podižu najčešće upravo oko najstarijih tradicija, jer bi pitanje polaganja prava na takve tradicije u očima nacionalista bio ujedno dokaz prvenstva i dominacije jedne nacionalne skupine nad drugima. Na nesreću takvih, kulturnoj je baštini gotovo nemoguće neporecivo otkriti porijeklo, a naročito kad je riječ o starim tradicijama. Načini provedbe UNESCO-ve Konvencije i njena javna percepcija pri tome, nažalost, kao da u ovakvim prijepornim slučajevima ipak idu na ruku težnjama da se nekom elementu tradicijske kulture udari pečat, brend određene skupine. UNESCO se ovdje percipira samo kao servis koji će omogućiti ispunjenje tih interesa.
Nažalost, zbog političkih se interesa pozornost javnosti odvraća i od samih kulturnih elemenata čijom se interpretacijom manipulira. Važnije od poštovanja, širenja kulturne raznolikosti i poticanja kreativnosti, o kojima govori UNESCO, postaje pitanje tko će dobiti prvenstvo nad upisanom tradicijom i čijim će se vlasništvom ona početi percipirati. U tom kontekstu, dokle god se o nematerijalnoj listi razmišlja logikom “kom opanci – kom obojci”, treba se zapitati i doprinosi li UNESCO u prijepornim slučajevima normalizaciji ili dubljoj polarizaciji društva te ne bi li u nekim slučajevima tradicije trebalo pustiti da se same, bez institucionalne pomoći, izbore za svoje mjesto i prilagode suvremenim društvenim uvjetima. U slučaju guslarske epike, treba prihvatiti i činjenicu da se njena tematika vjerojatno neće odmicati od međuetničkih sukoba dokle god su oni realan dio svakodnevice ovog dijela Europe.