Uhićenja bivših pripadnika HVO-a u Orašju prilično su uzburkala političke duhove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Reakcijama su dominirale teorije zavjere, dok su se sami ratni zločini mahom prešućivali i tretirali kao sredstvo obračuna između političkih elita. Sam slučaj pokazuje da se Hrvatska neće baš tako lako riješiti utega političko-ratnog angažmana u BiH kao što se činilo, ali i da će taj uteg postati poprište sukoba na hrvatskoj desnici s obje strane granice.
Činilo se da su haške teme, a onda i prateći televizijski kič dio povijesti političke svakodnevnice RH nakon pravomoćnih presuda Gotovini i ekipi 2012. godine. A već ranije su (u vrijeme Sanadera) postale faktor s kojeg je skinuta oznaka opasnosti za “političku stabilnost zemlje”. Domaća politička elita i medijski joj enturaž uljuljkao se tako u pravedničkom narativu o čistom i nevinom “domovinskom ratu”, zaboravljajući pritom na hrvatsku epizodu u ratu u BiH koja još nije dobila svoju konačnu juridičku zabilješku. Iako su se javljali glasovi, prije svega iz organizacije civilnog društva koja predstavlja vojnu elitu – Generalskog zbora – da se pripremaju optužnice za časnike HV-a i HVO-a involvirane u vojne opreacije i ratne zločine na teritoriju BiH, malo tko se obazirao na te glasove, koncentrirajući se na neke, u to vrijeme, medijski prisutnije i vidljivije braniteljske akcije.
A upravo su retoričke figure iznenađenosti i prenuća obilovale prvim reakcijama na akciju bosansko-hercegovačke Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) kojom su uhapšeni nekadašnji časnici Hrvatskog vijeća obrane koji su sudjelovali na posavskom ratištu. U tzv. slučaju Orašje, za ratne zločine nad srpskim stanovništvom u selu Bukova Greda optuženo je deset bivših članova HVO-a predvođenih generalom Đurom Matuzovićem, i to upravo u vrijeme praznika Svi svetih i nekoliko dana nakon prve službene posjete novog premijera RH Andreja Plenkovića Bosni i Hercegovini. Pritom je u reakcijama u medijskom prostoru Hrvatske, ali i reakcijama hrvatskih medija u BiH, potpuno izostalo ikakvo detaljnije izvještavanje o samom krimenu za koji se članovi HVO-a terete. Sve se pritom svelo na klasično retoričko uzmicanje i tezu o “selektivnom procesuiranju” koje zahvaća isključivo hrvatske vojne snage i narod uopće.
Šuma različitih interesa
Dominatno se, pritom, bavilo kalendarskim i protokolarnim kontekstom što je bilo više nego dovoljno da se u spomenutu akciju SIPA-e upisuje različita politička simbolika i traže pravi adresati u bosansko-hercegovačkom pravno-birokratskom ustroju, odgovorni za posavska hapšenja. Prema svemu sudeći, optužni prijedlozi su sastavljeni u nadležnim institucijama Republike Srpske, a privođenje i daljnje procesuiranje slučajeva zapalo je državne organe BiH, što je samo zakompliciralo razmrsivanje petlje nadležnosti koja je tako svakodnevna u BiH, a tako iritirajuća vanjskim faktorima koji u ovom slučaju vide svoj interes poput službenog Zagreba i njegove militarističke pratnje predstavljene kroz braniteljske udruge ili pojedince različitih interesnih horizonata (često vrlo privatnih, odnosno iz straha od vlastitog hapšenja).
Pritom je u prvi mah, najprisutnija interpretacija teretila bošnjačku političku elitu koja je ovim marifetlukom htjela premjestiti medijski fokus sa svjedočenja Fahrudina Radončića u Prištini o udjelu “bošnjačke mafije” u političkim ubojstvima, na neke druge teme koje se toliko ne tiču bošnjačkog korpusa. To je implicirao i sam bošnjački član predsjedništva Bakir Izetbegović u prvim izjavama, koje je kasnije ublažio, kad je shvatio da se iskra koju su moguće zapalili počela širiti velikom brzinom, ulazeći u prostor državne politike i bosansko-hercegovačkog puta u EU.
I dok je službeni Zagreb, odnosno sukreatori vanjske politike, na cijelu situaciju reagirao oprezno, svjestan vlastitih obaveza, međunarodnog rejtinga, odnosno nezahvalne uloge “najstabilnije države regije”, tek izražavajući neugodu cijelom akcijom, ostali akteri iz RH čijih se egzistencija ova hapšenja izravno tiču, reagirali su bez puno takta i pokušaja smirivanja situacije. Jedna od glasnijih reakcija koja se kasnije valjala kroz medije bez nekog jasnog uporišta i izvedbe, bila je izjava Pavla Miljavca, predsjednika spomenutog Generalskog zbora koji je akciju SIPA-e po već spomenutom scenariju, pripisao upravo bošnjačkoj političkoj eliti, prijeteći da nadležne institucije RH posjeduju dokumente koje inkriminiraju njima važna i bliska vojna lica, vjerojatno aludirajući na nekadašnjeg generala Armije BiH Rasim Delića. On je kao časnik JNA u ranim devedesetima sudjelovao na hrvatskom ratištu, inače je već pravomoćno osuđen u Haagu na tri godine zatvore jer je bio prvi nadređeni jedinici El Mudžahid koja je kao dio Trećeg korpusa Armije BiH odgovorna za brojne ratne zločine nad srpskim i hrvatskim civilnim stanoništvom po Bosni.
Tim činom je cijela priča počela dobivati i svoje etničke dresove koji su se navlačili po potrebama i (ne)snalaženjima. Pritom je službeni Zagreb isključivo zanimalo da li se i ovaj posavski slučaj smatra (kao herceg-bosanska šestorka) dijelom famoznog udruženog zločinačkog poduhvata, odnosno hrvatske agresije u BiH čije juridičke i materijalne posljedice za RH mogu biti ozbiljne i povijesno gledajući – trajne. Iako su iz izvora bh. tužiteljstva dolazile izjave koje su posavski slučaj izuzimali iz tog koncepta, karakter i kontekst ovih optužnica nije do danas najjasniji, a histerija se u međuvremenu raširila.
Taktike medijskog saniranja štete
Tako se od nečega što je ličilo na klasični medijsko-pravni jednokratni ivent, slučaj Orašje lagano počeo prelijevati na sve strane dobivajući razmjere nečega što sve više liči na pravi mali posthaški vašar gdje svatko svakoga doziva i proziva stvarajući buku u kojoj se vrlo teško snaći, a posebice kada se, kao što to biva u većini ovakvih slučajeva, uključe motivi poput tajnih službi, lažne/tajne/inkriminirajuće/oslobađajuće dokumentacije, lažnih/pravih svjedoka i različitih interpretacija rata. Naime, nakon samih uhićenja već je postalo jasno da ovaj slučaj otvara neke neuralgije koje će vašarsku gungulu samo dodatno raspiriti i uključiti dodatne aktere pretvarajući se iz kratke međudržavne neugode (Bakir Izetbegović, predsjedavajući predsjedništva BiH, cijelu akciju naziva: nespretnom) u nešto puno šire.
Tom raspirivanju i širenju posavskog slučaja pogodovale su i izjave odvjetnika prvooptuženog Matuzovića koje su implicirale da se njegov branjenik kani aktivno braniti, prebacujući zapovjednu odgovornost na Hrvatsku vojsku. Kasnije je tu liniju argumentacije poduprla i izjava brigadnog generala Vinka Štefaneka koji je potvrdio da je HVO u Posavini bio pod zapovjedništvom OG Istočna Posavina, odnosno HV-a, što je u medijima u RH stvorilo dodatnu paniku.
Da bi se donekle iskontroliralo već nastalu štetu koja se neplanirano širila i na inkriminaciju aktualnog ministra obrane RH-a Damira Krstičevića, u hrvatskom medijskom prostoru posavska hapšenja počinju dobivati političko ruho te ih se vezuje uz blokiranje, odnosno tobožnje usporavanje europskog puta BiH čiji su Hrvati u BiH jedini istinski nositelji. To je u skladu s retorikom koju je nametnuo Dragan Čović još u veljači prošle godine predstavljajući se kao jedini euro-atlantski fakor u bh. političkom panteonu i neslužbeni koordinator i usamljeni promotor te linije. Paradokslano, selektivno hapšenje hrvatskih generala iz Posavine, tako je postalo neizravni napad na Dragana Čovića koji predvodi europski put BiH, odnosno na Republiku Hrvatsku kao direktnog lobista i zagovaratelja tog puta u samom Briselu.
U tu svrhu Dragan Čović dolazi u posjet Zagrebu što je službeno objašnjeno kao “radni” i već ranije planiran posjet, s ciljem da zacementira taj već postavljen narativ u jednoj jako dobro isplaniranoj medijskoj kampanji kratkoga daha. Čović gostuje u sva tri dnevnika nacionalnih mreža u rasponu od tri dana, ponavljajući gore iscrtanu tezu o političkom planu koji se krije iza hapšenja i čiji cilj je daljna majorizacija Hrvata i njihovog europskog identiteta i političkog projekta. Javnost u RH, tako opet dobiva selektivnu sliku dosta dinamičnih pretumbavanja na bh. političkoj sceni bez jedne šire kontekstualizacije u kojima njena politička elita, odnosno jedan njen dio, aktivno sudjeluje.
Politički sukob u hrvatskom korpusu
Paralelno, u bosansko-hercegovačkom medijskom prostoru imamo potpuno drugu sliku. Federalna televizija u svojem političkom magazinu Mreža (od utorka, 9. studenog), cijelu situaciju s hapšenjem članova HVO-a iz Posavine tumači u kontekstu političke dinamike u hrvatskom političkom korpusu, čemu svjedoče i optužbe na račun HDZ-a i Hrvatskog narodnog sabora (kojem dominira hercegovačka linija hrvatske političke elite) koje kolaju među dijelom braniteljske populacije. Istovremeno, neovisni ustaški medijski pogon predvođen famoznim Velimirom Bujancem, izrazito popularnim među hrvatskim konzumentima tv-sadržaja u BiH, već nekoliko emisija zaredom jaše na tom argumentacijskom valu ugošćavajući promotore anti-čovićevske linije koji tumače involviranost HDZ-a BiH, ali i ljudi bliskih HDZ-u Hrvatske, u hapšenje članova HVO-a na fonu izostanka jasnije reakcije ili pak njihovog sudjelovanja u državnoj vlasti i različitim inistitucijama.
Također, tjednik BH Dani od 4. studenog ne referirajući se na ovu akciju u par tekstova otvoreno napada politiku HDZ-a BiH, donoseći među ostalim veliki intervju s predsjednikom HDZ-a 1990 Ilijom Cvitanovićem koji otvoreno kritizira Čovićevu politiku. Zadnjih mjesec dana najavljivana novo-dejtonska federalizacija Bosne i Hercegovine kao dio šireg plana rješavanja hrvatskog pitanja u BiH, a čiji je Čović lokalni nositelj, novi hrvatski politički prostor, odnosno entitet ili federalnu jednicu zamišlja samo u okvirima onoga što danas spada pod Federaciju BiH (Hercegovina, Srednja Bosna, Posavska Županija) izostavljajući veći dio Bosanske Posavine koji je u Prvom Daytonu pripao Republici Srpskoj u kojem se povratak Hrvata nikad nije desio u onoj mjeri u kojoj se desio, primjerice, povratak Bošanjka koji čine 15-ak posto stanovništva ovog entiteta, dok Hrvati ostaju na jednoznamenkastim brojakama. Pritom, nije zgorega uzeti u obzir da HDZ-ova uspješna elektorska logika, na zadnjim lokalnim izborima u BiH, unatoč matematički prilično čistoj i gotovo trijumfalnoj slici, šteka u pojedinim bosanskim općinama, a gubitak jednog mjesta u Saboru RH koji je uzela koalicija okupljenja oko potpuno iracionalnog generala Glasnovića, svjedoči o krizi te logike.
Tako priča o iznenadnom hapšenju generala HVO-a u dijelu BiH u kojem je izostao sukob između hrvatskih i muslimanskih snaga (za razliku od ostatka države, odnosno Srednje Bosne i Hercegovine) dobiva posve novi sloj koji se tiče budućeg uređenja države o kojem se sada vrlo glasno govori, a možda najglasnije upravo u zagrebačkim mejnstrim medijima. Pritom se zaboravilo da, iako jaka, hegemonija HDZ BiH i hercegovačke linije u hrvatskom političkom korpusu u BiH nije neupitna. Iako vođena nekim drugim političkim rezonom, koji ne mora biti ni toliko duboko promišljen ni proračunat, akcija hapšenja članova HVO-a, izazvala je neočekivano burne reakcije i efekt prelijevanja koji će značiti vjerojatno aktivnije involviranje Republike Hrvatske u cijelu priču, ali s puno kompromitiranijom ulogom nego se to u prvotnom čisto-briselskom scenariju zamišljalo. Naime, kao što vidimo po prisutnim akterima i medijskim artikulacijama, sukob u hrvatskom političkom korpusu u BiH nije ništa drugo nego jedan od odvojaka ofanzive post-karamarkove desnice na europeizirani HDZ-a, s ove ili one strane granice.