Na proljeće se u Hrvatskoj održavaju lokalni izbori i krajnje je vrijeme da pretendenti na općinske, gradske i županijske funkcije počnu razmišljati o predizbornim kampanjama. U Socijaldemokratskoj partiji se još ne zamaraju time jer im predstoje izbori za predsjednika stranke, dok se Most u kontekstu lokalnih izbora osjeća kao na “domaćem” terenu. Naime, lokalna razina im je ionako bila odskočna daska za ulazak na nacionalnu scenu. Osim što će etabliranje Mosta vjerojatno značiti i manji broj nezavisnih lista, njima će lokalni izbori dobro doći kao poligon za vježbanje distance od koalicijskog partnera na nacionalnoj razini.
A taj partner, Hrvatska demokratska zajednica, čini se, kuje ozbiljnu predizbornu taktiku. Sudeći prema izjavama i inicijativama, odlučili su, barem neki možebitni kandidati, lišiti lokalne izbora statusa utočišta od tzv. ideoloških tema. Kako se na lokalnoj razini odlučuje o stvarima koje su navodno neposrednije vezane uz svakodnevne živote ljudi, za iscrpljivanje u velikim “ideološkim” debatama jednostavno nema mjesta, glasi raširena percepcija, a na njoj je Most i izgradio svoju reputaciju. No, predsjednik zagrebačke Gradske skupštine i član predsjedništva HDZ-a, Andrija Mikulić, ne misli baš tako. Preciznije, oslanja se na tu percepciju kako bi progurao “seksi” teme. Iako nije promoviran kao HDZ-ov kandidat za gradonačelnika, kandidaturu je istaknuo prozivajuću najljućeg neprijatelja na predstojećim izborima: nezavisnu listu Josipa Broza Tita.
Što je “stvarno”?
Naime, Mikulić je zatražio da se zagrebački Trg maršala Tita preimenuje u Kazališni trg. Da ga se ne optuži za bježanje od “stvarnih” problema ljudi, Mikulić je planirao da se preimenovanje odradi ekspeditivno na jednoj od sjednica Gradske skupštine. Kako je istaknuo, on to ne bi spuštao na nivo ideološke rasprave, već se jednostavno radi o “usklađivanju s europskom praksom”. Potom je i apelirao: “Hajdemo se baviti gospodarskim temama – kako povećati standard i kvalitetu života u gradu Zagrebu. To je ono što Zagrepčankama i Zagrepčanima treba.” Za legitimaciju inicijative, pored notornih evropskih rezolucija o totalitarizmu, poslužila mu je jedna od onih sumanutih brojalica “tko je pobio najviše ljudi?” na kojoj Tito prilično dobro figurira. Mikuliću se naknadno priključio i riječki ogranak HDZ-a, najavljujući da će oni učiniti isto ako dođu na vlast u svom gradu. No, čini se da ga je izdao neformalni koalicijski partner: gradonačelnik Milan Bandić.
Mikulić tvrdi da se Bandić inicijalno bio složio s njegovom “antitotalitarnom” inicijativom, ali da je nakon deset dana promijenio mišljenje. Opcija koju Bandić sad zagovara jest referendum. Neovisno o tome kako je teklo pregovaranje između Mikulića i Bandića, očito je da se Bandić pragmatički odlučio zaobići to pitanje i “zagovorom” referenduma ga zapravo odagnati i sebi usput priskrbiti malo demokratske reputacije. Mikulić je prilično je razočaran Bandićem i optužuje ga da nije zagovarao referendum prije izgradnje notornih fontana. Prema njemu, ovime je propuštena prilika da se elegantnom gestom preimenovanja nastavi trend koji je započela predsjednica micanjem Titove biste s Pantovčaka.
S obzirom na taj “trend”, čini se da bi nam ovi lokalni izbori mogli dati konačnu i karikaturalnu potvrdu odavno primjetnog stanja: doslovno jedini politički resurs hrvatske desnice jest – socijalističko nasljeđe.