Osnovna škola u jednom sarajevskom prigradskom naselju odnedavno nosi ime po novom junaku bošnjačke političke elite, Mustafi Busuladžiću, inače povijesno potvrđenom antisemitu bliskom ustaškim vlastima. Nažalost, ne radi se o izoliranom slučaju, a o posljedicama ovakvih revizija po učenike ne vodi se isuviše brige.
Odlukom poslanika Kantona Sarajevo, osnovna škola u prigradskom naselju Dobroševići od 26. oktobra nosi naziv po sljedbeniku fašističke ideologije Mustafi Busuladžiću. Nažalost, nije to prva škola u BiH koja je u poslijeratnom periodu preimenovana u slavu lika i djela ličnosti iz prošlosti čije djelovanje se smatra kontroverznim. Konačni cilj je kreiranje nekih novih istina, heroja i društva baziranog na drugačijim vrijednostima od onih njegovanih nakon Drugog svjetskog rata. Sarajevski profesor Nenad Veličković takve primjere naziva “vulgarnom politizacijom obrazovanja, u kojoj je izgleda važnije da se djeca sjećaju frizirane prošlosti nego da uče za neizvjesnu budućnost“.
Osnovna škola koja se do jučer zvala kao i naselje u kojem se nalazi, sada nosi naziv “Mustafa Busuladžić”. Vjerovatno su tek rijetki roditelji djece iz ove škole, čak i oni vrlo obrazovani, znali bilo šta o Busuladžiću do ove jeseni kada je inicijativa prvi put predstavljena javno, a on prikazan kao “jedan od vodećih bošnjačkih intelektualaca”. Historija nas pak uči da je Busuladžić bio intelektualac blizak ustaškom režimu, te da je zbog saradnje sa fašističkim režimom neposredno nakon oslobođenja Sarajeva strijeljan u Velešićima, naselju kojem pripada i škola u Dobroševićima. Taj podatak o strijeljanju ga u očima bošnjačkih nacionalista čini velikanom. On je također bio predsjednik organizacije Mladi muslimani kada su oni, putem svojih glasila, javno davali podršku NDH. Većina ljudi koji su bili na bilo koji način vezani za ovu organizaciju od kraja rata 1995. do sada su dobili svoje ulice i škole, dok je sama organizacija dobila status izuzetno važne za BiH. (Podsjećamo da se Alija Izetbegović, ratni predsjednik, priključio ovoj organizaciji 1940. godine, te da je 1946. i uhapšen i osuđen na kaznu zatvoru od tri godine.)
S obzirom na to koliko je malo poznato o liku i djelu Busuladžića, moglo bi biti iznenađenje da je inicijativu o preimenovanju zvanično pokrenuo savjeta roditelja ove škole, a potom su podršku dobili i u Mjesnoj zajednici Dobroševići, da bi je, navodno, tek onda preuzele stranke na vlasti pod isprikom da slušaju volju građana. Poznavaoci stanja u BiH znaju da postojeće partije kontroliraju sve aspekte života u BiH, a da članovi ili simpatizeri stranaka bivaju imenovani na vodeće pozicije u javnim institucijama, uključujući obrazovne institucije, mjesne zajednice, zdravstvene ustanove…
Javna legitimacija
Ideja preimenovanja škola zvanično je došla od jedne inicijative građana, na kakve se ovdašnje vlasti rijetko osvrću, no važnost ove očito se nalazi u sukladnosti društvenih vrijednosti sa dominantnim politikama. Prije nego je škola imenovana po Busuladžiću, uz mnogo manje buke, po njemu je nazvana i ulica u samom centru grada, o čemu se tek sporadično govorilo javno. Odluci o preimenovanju škole usprotivio se dio opozicionih stranaka u Skupštini Kantona, koji su međutim umjesto da glasaju protiv prijedloga, napustili sjednicu kada se o njemu odlučivalo. Usprotivio se i dio javnosti, ali su glasovi protiv bili znatno utišani glasovima onih koji odobravaju imenovanje. Dakako, ovim potonjima dat je i puno veći prostor u mejnstrim medijima u BiH, što i nije toliko neobično, posebno ako se u obzir uzmu ocjene niza organizacija koje prate slobodu štampe, a prema kojima su domaći mediji pod velikim i izravnim utjecajem vladajućih stranaka.
Stav da Mustafa Busuladžić zaslužuje posthumno idoliziranje zauzeli su i nadležni pri Institutu za historiju zaključivši da je “izmjena naziva u današnjem vremenu postala stvar političke (zlo)upotrebe”, što ih istovremeno nije omelo pri davanju podrške preimenovanju škole, iako je postalo očito da se iza samog prijedloga interesi nekih političkih stranaka. Naime, stručnjaci Instituta su zaključili da je vrijeme za rehabilitaciju “bošnjačkih intelektualaca koji su bili ideološki neistomišljenici” u prethodnom režimu. Oni ga u svom mišljenju nazivaju “jednim od najvećih bošnjačkih intelektualaca”, te smatraju kako se njegova rehabilitacija “može i mora izvršiti“.
Ove ideje odmah su počeli širiti članovi SDA, koji u onima što negativno govore o Busuladžiću odjednom vide grupu “kritičara naših bošnjačkih intelektualaca i heroja”, kako je to u Skupštini rekao SDA zastupnik Amar Dovadžija kazavši kako su “oni nastupili sa konstatacijom da je Mustafa Busuladžić bio fašista, da je bio ustaša. Nismo mogli prešutiti to.” Pridružio mu se i zastupnik Safer Mešanović iz iste stranke koji je za ovdašnje medije rekao kako je “fašizam ubiti Mustafu Busuladžića i ne znati gdje je njegov grob”.
Nekritičko obrazovanje i ideološki zaokreti
U govoru zastupnika SDA lako je identificirati govor mržnje. Naime, on kreira sukobljene grupe “mi” i “oni”, pri čemu “mi” ima konotaciju vječite pozicije žrtve, dok su “oni” vječni krivci za patnju ne samo jednog čovjeka, nego cijelog naroda. Jezik mržnje postaje posebno opasan kada ga šire ljudi koji zauzimaju visoke formalne političke pozicije, a posebno onda kada takav jezik mediji prenose bez kritičkog posmatranja, što je čini se u Bosni i Hercegovini danas sve veći problem.
Ne čudi stoga što je podrška preimenovanju škole stigla i od Šaćira Filandre, dekana Fakulteta političkih nauka u Sarajevu koji Busuladžića u medijima opisuje kao čovjeka koji je “ostvario visoko intelektualni filozofski uvid u ontološke temelje suvremenog svijeta, u razumijevanje uzroka i posljedica njegove kriznosti i samodestruktivnosti, [uvid koji mu je] omogućio spoznaju duha vremena, stvorio mu široke duhovne vidike, u okviru kojih može valjano promatrati pojave suvremenosti.”
Drugačiji je stav politologa Tarika Haverića. On u svojoj knjizi “Kritika bosanskog uma” analizira neke od Busuladžićevih tekstova, a citati na koje ukazuje trebali bi biti argument protiv glorifikacije njegovih ideja i lika. U knjizi jednim citatom ilustrira Busuladžićeve stavove koji su potpuno jednoznačno antisemitski ustrojeni. Samo s ciljem te ilustracije donosimo citat osobe po kojoj jedna sarajevska osnovna škola sada nosi ime: “na ovim su se područjima ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena, sakrivanja i gomilanja robe, krijumčarenja i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova”.
Zamjena herojskih uloga
Činjenica da škola nosi naziv po Busuladžiću znači i da će djeca, kako je još uvijek običaj, učiti o njemu kao o bošnjačkom velikanu te da će ih se upoznati sa njegovim idejama, pri čemu će istovremeno ostati uskraćeni za bilo kakav kritički otklon – ne samo od njegovih ideja već, bojimo se, od fašističkih ideja uopće.
No, nije ovo tek početak revizionizma u BiH. Preimenovanja ulica, škola, trgova i mostova počela su još u ratu. Polako su nestajala imena narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata koji su ili gurani u zaborav ili pretvarani u negativce, dok su njihove ideje i borba odbačeni kao retrogradni. Povremeno su takve stvari izazivale reakciju javnosti, ali je većina prošla da se niko nije oglasio. Istina, i kada je bilo reakcije javnosti, to nije uticalo na donosioce odluka. Pritom, ni odluka o preimenovanju škole u Sarajevu nije prva sporna ove godine. Ranije je već jedna osnovna škola u Goraždu preimenovana te je dobila ime po Husein efendiji Đozi, imamu Handžar diviziji SS-a. I on je opisan kao “najistaknutiji Bošnjak 20. stoljeća”. I njegovo ime nosi jedna ulica u Sarajevu.
Uskoro ćemo i u BiH, kao i ostatku regiona, živjeti u ulicama koje nose imena zločinaca ili njihovih istomišljenika iz bliske i dalje prošlosti, škole i studentski domovi nosit će njihova imena, a učenike se podučavati njihovim vrijednostima. Zločincima će se podizati spomenici, a njihovi zločini u očima novih generacija biti će opravdani. Narodni heroji, isti ljudi koji su obranili ove krajeve od fašizma i zemljama dali autonomiju padaju u zaborav, a njihova herojstva pretvaraju se u zločine.