politika
Hrvatska
tema

Spektakl srozanih očekivanja

Foto: STR / AFP

U nekim “normalnijim” vremenima, nova hrvatska vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem imala bi reputaciju konzervativne i protržišne vlade, sa svim opasnostima koje ta kombinacija nosi sa sobom. Danas, kad ju se isključivo procjenjuje u usporedbi s prethodnom vladom Tihomira Oreškovića, pripisuje joj se uloga vlade nacionalnog pomirenja, ali pomirenja sa zatečenim stanjem.

Najveća varka Tomislava Karamarka sastoji se u dojmu da nazadnog HDZ-a i loše vlasti poslije njega više ne može biti: nakon što smo se kratkotrajno podvrgli njegovom parapolitičkom eksperimentu, čini se da novoustoličena postava u Banskim dvorima već uživa status neformalne vlade nacionalnog pomirenja. Analitičari i komentatori s lijevog i desnog krila medijskog mainstreama dočekuju je s oduševljenjem. Kulturnjaci i manjinci s podjednakim olakšanjem. U svom službenom programu ona nam obećava istodobni uzlet poduzetništva i zaštitu radništva, poticaje mladima i mjere za umirovljenike, reindustrijalizaciju i samozapošljavanje, promicanje nacionalnih istina i brigu za dobrobit ugroženih skupina…

Zadovoljni bi, ukratko, trebali biti svi. Osim, naravno, ustašoidne desnice koja je s daleke margine nakratko bila stigla do glavne bine: upravo njeno nezadovoljstvo, međutim, sve ostale čini dvostruko zadovoljnijima, pa je neki oblik ravnoteže utoliko ipak uspostavljen. Stabilnost, umjereni rast, smirivanje svjetonazorskih tenzija: to su šifre političkog trenutka. I zaista, teško je sjetiti se kada su inauguralni dani neke vlade bili popraćeni ovako složnim odobravanjem. Lakše je zato nabrojati razloge podrške. Prvenstveno, naravno, deklarativni odmak od radikalno revizionističke, somnabulno antikomunističke, zapaljivo nacionalističke retorike prethodnika.

Zatim – u skladu s njim – osiguravanje široke parlamentarne potpore koja, osim HDZ-ovaca i Mosta, obuhvaća sve manjinske predstavnike, dojučerašnje HSS-ove članove predizborne “lijeve” koalicije, nekoliko “prebjega” i nezavisnih zastupnika… S druge strane, opozicija takvoj vlasti je u rasulu: izborni poraz SDP-ove koalicije čita se kao epohalni završni čin tranzicijskog ideološkog glavinjanja navodnih socijaldemokrata, a uoči unutarstranačkih izbora ondje ne vidimo kandidata koji bi ideju ozbiljnijeg političkog zaokreta spojio s realnim šansama za pobjedu. Parlamentarnu kritiku vladajućih supstituiraju stoga stand up nastupi Ivana Pernara i tek poneki refleksni trzaj iskusnijih SDP-ovaca.

Najslabije kadrovske karike

Čak i širi kontekst ekonomskih trendova ide na ruku Andreju Plenkoviću i ekipi: BDP pouzdano raste već sedmi kvartal zaredom, malo koga zanima što to konkretno znači za većinu stanovništva, pa je prvi od četiri tzv. temeljna cilja iz programa nove Vlade – “ostvarivanje stabilnog i trajnog gospodarskog rasta” – ostvaren, eto, i prije nego što je počela vladati. Sada joj preostaje tek da zajaši val ekonomskog progresa, distribuira ključnim društvenim skupinama onoliko resursa koliko dopušta briselska proračunska disciplina, ignorira opoziciju barem dok se ova minimalno ne konsolidira i da mirno, bez trzavica, vodi mandat kojem analitičari čak i prije prvog ozbiljnijeg koraka pripisuju sretnu i uspješnu perspektivu.

Pa ipak, u tom čvrstom i pouzdanom gardu već se naziru prve pukotine.

Skeptičniji novinari i komentatori odmah su upozorili na toksičnu prtljagu dva sumnjiva Plenkovićeva kadrovska rješenja, ministra zdravstva Milana Kujundžića i ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića. Prvi je još 2004. godine bio potjeran s tadašnje pozicije pomoćnika ministra zdravstva nakon što je posjetio grob Ante Pavelića u Madridu; drugi je samo dvije godine kasnije ispraćen s funkcije pomoćnika ministra znanosti nakon manje upečatljivih, ali brojnijih afera s nenamjenskim trošenjem proračunskog novca i pogodovanjem bliskim suradnicima. Ukratko: dvojac koji još prije desetak godina u ondašnjoj vladi Ive Sanadera nije bio dovoljno dobar niti za mjesto pomoćnika ministra, sada u vladi Andreja Plenkovića odjednom ispunjava kriterije za poziciju samog ministra.

Ako su Kujundžić i Barišić brzo prepoznate slabe karike kadrovske križaljke, simbolički teret koji je premijer preuzeo ne bi li zadovoljio “tvrđe” ideološke i interesne frakcije na desnici, onda možda nije naodmet snagu vlade odmjeriti karikom koju je javnost već percipirala kao najsnažniju: izbor Nine Obuljen Koržinek na mjesto ministrice kulture unisono je protumačen kao izravna Plenkovićeva poruka radikalnoj unutarstranačkoj desnici i njenom novoustoličenom idolu Zlatku Hasanbegoviću, kao nedvosmislen raskid s Karamarkovim nasljeđem i kao primirivanje raspomamljenog Kulturkampfa instrumentarijem stručnosti, upućenosti, briselokratske pouzdanosti.

Kultura između izlišne stručnosti i besmislenih “jamstava”

Biografija nove ministrice dovoljna je garancija za to, ali samo su rijetki pritom stidljivo podsjetili kako stručnost – barem prema intervjuu koji je prije samo pola godine dala Nacionalu – čak ni sama ministrica ne smatra primjerenom kvalifikacijom za vlastitu funkciju. Štoviše, tada je eksplicitno negirala da je ta funkcija uopće zanima: “Što se tiče licitacija mojim imenom, ja nisam članica nijedne političke stranke i nemam političkih ambicija. Da sam imala takvih ambicija, bila bih se učlanila u neku stranku i djelovala tako. Što se tiče vašeg pitanja, mislim da ministri trebaju biti političke osobe, a ljudi koji rade uz njih stručnjaci.” Pritom je posebno istaknula “puno ozbiljniji problem od toga tko će biti ministar kulture. A to je činjenica da nijedna stranka, uz iznimke nekih manjih stranaka, nije imala artikulirani program za područje kulture i medija. Mene kao građanku zanima program…”

Dobili smo dakle ministricu koju kompletna “napredna” kulturnjačka javnost pozdravlja kao stručnu, iako sama smatra da stručnost nije nikakav kriterij za funkciju koju obavlja; dobili smo ministricu od koje se očekuje pouzdanost i dosljednost, iako nas je prije samo šest mjeseci uvjeravala da nipošto ne želi preuzeti ministarsko mjesto; dobili smo stručnjakinju koju predizborni programi kulturne politike zanimaju samo “kao građanku”, dok “kao ministrica” za njih, čini se, više i nije toliko zainteresirana… Sve bi ovo moglo djelovati kao suvišno cjepidlačenje oko nedvojbeno važnog iskoraka koji imenovanje Nine Obuljen Koržinek predstavlja u odnosu na njenog prethodnika da nije nezgodnog primjera koji nam pokazuje što se točno događa u nedostatku minimalno artikuliranih predizbornih programa kulturne politike.

Da bi, naime, ovakav Plenkovićev raskid s unutarstranačkom desnicom na kulturnom frontu uopće bio moguć, bila mu je neophodna šira vanstranačka parlamentarna podrška. Da bi tako široku podršku dobio, presudna je bila suradnja s Mostom. Da bi s Mostom mogao surađivati, morao je osigurati ispunjenje njegovih “sedam jamstava”: amaterskog popisa ucjenjivačkih mjera u rasponu od potencijalno korisnih preko irelevantnih do spektakularno promašenih, povezanih isključivo potpunim izostankom bilo kakve prethodne procjene, istraživanja ili analize. A među tih je sedam jamstava – sada napokon dolazimo do funkcije ministrice kulture – bio i uvjet smanjenja mjesečnog iznosa pristojbe za HRT s 80 na najviše 65 kuna; privremeno, doduše, odgođen, ali nipošto ne i zaboravljen.

U praksi, to znači da će javnoj radioteleviziji – jednoj od nesumnjivo najvažnijih i najkrupnijih institucija u resoru Ministarstva kulture – na godišnjoj razini biti oduzeto oko 200 milijuna kuna ili, otprilike, petina njenih godišnjih prihoda, i to bez ikakve prethodne rasprave, bez razrade plana kojim bi se tako brutalno rezanje trebalo provesti, isključivo na temelju slobodnog uvida stranke koja je, usput, na izborima dobila manje od pet posto glasova ukupnog broja registriranih birača. Ili, da stvar sumiramo računovodstvenim izvodom: kada se zbroji golema financijska šteta koju je u manje od godinu dana prouzročio razulareni Zlatko Hasanbegović – neisplaćenih dvadesetak milijuna kuna poticaja filmskoj industriji, tridesetak milijuna kuna iz EU-fondova koji su bili namijenjeni medijima zajednice, tri milijuna kuna lutrijskih sredstava iz obustavljenog programa potpore neprofitnim medijima itd. – ona je još uvijek skromnija od financijske štete koja će, po svemu sudeći, biti nanesena jednoj ustanovi iz resora Ministarstva kulture kako bi ministricom uopće mogao postati netko poput Nine Obuljen Koržinek. Štete koja će biti nanesena – ponavljamo – bez prethodne rasprave, analize ili procjene: svega onoga u što se zagovaratelji ministarske “stručnosti” inače beskompromisno zaklinju.

Programska proturječja i širok manevarski prostor

Napokon, ovu bi se epizodu – znakovitu, ali u javnim komentarima uglavnom zanemarenu – dalo i poopćiti, pa otvoriti pitanje svih onih sedam diletantskih, nasumičnih “jamstava” Mosta na čijem se ispunjenju u krajnjoj liniji temelji navodno čvrsta i stabilna vladavina Andreja Plenkovića. Dalo bi se, potom, i malo pažljivije pročitati uopćeni program nove vlade pa u njemu primijetiti niz zanimljivih detalja. Poput ničim izazvanog ugrađivanja osude “svih totalitarističkih režima” – te omiljene figure najtvrđe karamarkovske struje revizionista, kojom se brane pri svakom spominjanju ustaštva – u sama “Temeljna polazišta” dokumenta. Ili poput agresivnog forsiranja poduzetništva kao osnovne društvene vrijednosti, u rasponu od otvoreno ideološke najave “jačanja poduzetničkog mentaliteta” pa sve do modela podređivanja obrazovnog sustava zahtjevima tržišta tako što “poslodavci postaju partneri obrazovnim institucijama te zajedno odlučuju o programu i upisnim kvotama”, dok vlada uspostavlja “programsko financiranje visokoškolskih institucija” i omogućuje “organiziranje poduzetničkih inkubatora na visokim učilištima”.

Poput, napokon, relativno uvijene najave rasprodaje državne imovine, poput discipliniranog recitiranja propisanih ekonomskih maksima o “uravnoteženju proračuna”, “smanjenju udjela javnog duga” i osiguranju “povoljnih dugoročnih izvora likvidnosti bankarskom sektoru”, poput tvrdog tradicionalističkog utemeljenja buduće kulturne politike u “kulturnom identitetu” koji “izgrađivan kroz stoljeća, predstavlja najvažniji element koji je homogenizirao hrvatski narod u razdoblju u kojem nije postojala samostalna hrvatska država…” U svemu ovome – vladinom programu, njenim kadrovima, prvim koracima – mogao bi se s lakoćom prepoznati profil izrazito konzervativne, agresivno protržišne, potencijalno kompradorske, rubno kompetentne vlasti oslonjene na niz kompromisa s različitim političkim i ekonomskim frakcijama: ukratko, meta u koju bi već i prosječno kapacitirana opozicijska stranka ili liberalno nastrojen opinionmejker obdaren minimumom socijalne svijesti do sada stigli ispucati nekoliko rafala žestokih, utemeljenih kritika.

Pa ipak, ništa od toga: od zborske intonacije olakšanja i adoracije jedva se čuje poneki marginalan, usamljen glas skepse. Tako, valjda, i mora biti kada novu vladu dočekujemo u stanju spektakularno srozanih očekivanja. Nakon sedam godina oštre ekonomske krize, dobrim dijelom proigranog mandata nominalnih socijaldemokrata i, konačno, jurišne ideološke ofanzive Karamarkovih redikula & radikala, vlada Andreja Plenkovića doima se prvenstveno kao pristojna, uljuđena, skoro pa proliberalna ekspertna skupina. Nije da njeno uspostavljanje suradnje s nacionalnim manjinama, okončanje kulturnog rata i postupna dezinsekcija prostora javne rasprave pritom nisu velika postignuća u odnosu na jednogodišnji mandat prethodne vlasti; činjenica, međutim, da gotovo i ne postoje glasovi koji bi je jasno opisali s lijevih ekonomskih i ideoloških pozicija, odmjerivši joj dimenzije konzervatizma i opipavši proporcije protržišne retorike, razlog je za ozbiljan oprez.

I to već iz elementarnog razloga što izostanak kritičko-opozicijskog korektiva vladajućima ostavlja sumnjivo velike mogućnosti ideološkog i političkog manevriranja: tko god se sjeća kako je, primjerice, SDP iskoristio prazan prostor na stranačkoj ljevici kako bi politikom lelujanja naposljetku završio u degutantnom predizbornom desničarenju, treba biti načelno sumnjičav prema tome kamo bi nas sve sutra mogla odvesti nesputana lelujanja koalicije na vlasti. Ako u njoj zaista prepoznajemo neformalnu “vladu nacionalnog pomirenja” – kao što smo ustvrdili na početku teksta – onda bi, drugim riječima, takav uvid vrijedilo barem dopuniti. Jer ono s čim danas imamo posla prvenstveno je, čini se, vlada nacionalnog pomirenja sa zatečenim stanjem.