Gazda i “domobranski” refleksi

Foto: HINA / Dario Grzelj
Foto: HINA / Dario Grzelj

Središnji lik hrvatske tranzicije u kojeg se upisuju svi porazi i (ne)realizirani snovi nedvojbeno je Ivica Todorić. Priča o njemu doživjela je nedavno i filmski, dokumentaristički prikaz. Film Gazda nam predočava sve intrige stjecanja kapitala pod državnim pokroviteljstvom. A istovremeno ukazuje na političke klopke koje su tom procesu priskrbile status enigme kojoj svi znaju rješenje, ali navodno uzalud. 

Prošlotjedna zagrebačka premijera dugometražnog dokumentarnog filma Gazda (režija: Dario Juričan, scenarij: Zvonimir Tivon, produkcija: Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija), predstavljala je u domaćim uvjetima rijetko ozbiljan susret tranzicije i filma,  odnosno (i doslovno) uprizorenje tranzicije na filmu. Koliko ozbiljan, toliko je taj susret i gorko duhovit, ali nipošto izoliran, unatoč statusu premijernog događaja i očekivano velikom interesu javnosti.

Naime, te se večeri u najužem centru Zagreba topografski gotovo komprimiralo trideset godina jedne konjunkture, budući da se jedva koju stotinu metara od kina Europa, u kojem je premijerno prikazan Juričanov film, u prostoru Galerije Nova još uvijek moglo pogledati izložbu Kome treba poduzeće? BOROVO 1988.-1991., Grupe Borovo, višečlanog autorskog tima koji se nekoliko godina sustavno analitički bavio zadnjim godinama socijalističkog privrednog giganta, radničkim štrajkovima i, na oglednom primjeru, sveukupnom dinamikom smrtnog hropca jugoslavenskog socijalističkog projekta, osobito i napokon, vrijedi dodati, njegovim klasnim aspektom.

Historijska dinamika spacijalno-temporalne restauracije kapitalizma sažela se te večeri 4. listopada u tridesetak kvadrata izložbenog prostora i osamdeset minuta filma, kao da je posrijedi dogovoren scenarij u kojem se komplementarno, iako različitim rukopisima i medijsko-prikazivačkim sredstvima pokušava uputiti na ishodište i svrhu tranzicijskog procesa. Na jednoj strani socijalistički kolektivni subjekt – poraženi radnici, a na drugoj On, Juričanov Gazda Ivica Todorić, lokalno otjelovljenje najboljih mokrih snova kapitalističkog imaginarija.

Paralelni svijetovi

Juričanov film temelji se na zgodnoj ulaznoj točki, biografskoj činjenici koja dijelom rukovodi ekonomijom izlaganja. Ljudevit Juričan, redateljev otac, vršnjak je Ivice Todorića (dijeli ih svega 11 dana), pohađali su istu školu na Kennedyjevu trgu u Zagrebu, iste su 1976. godine dobili prvo dijete (Ljudevit Darija, Ivica Ivu), ali sve je to tek motivska periferija temeljnoj činjenici da je Ljudevit Juričan svoj radni vijek, punih četrdeset godina odradio u Konzumu (Unikonzumu), poduzeću koje je danas najvidljiviji i u svakodnevnom životu najprisutniji dio Todorićeva carstva. Upravo taj biografski kontrapunkt Juričan uvjerljivo koristi kako bi ispripovijedao što se zapravo događalo u poduzetnoj obitelji Todorić od kraja 1950-ih preko kraha tehno-menadžerskog modela upravljanja društvenim vlasništvom nakon 1971. i pripreme za uzlet poslije zatvorske epizode Ante Todorića, kao i što se u istom razdoblju zbivalo na drugoj strani, među prosječnim socijalističkim svijetom s Juričanima. Razvija priču o socijalističkom direktoru, njegovim idejama i sistemskim grijesima, poduzetničkom projektu i njegovu sinu koji je od uzgoja cvijeća dospio do gazde koncerna.

Duhoviti prizori Juričanovih, osobito majke, sitni cinizam redatelja-pripovjedača, dok zrcalnom ironijom izvrće obiteljsku priču, otkriva ozbiljan Juričanov potencijal za igrani film, a razgrtanje logike i elemenata Todorićeva carstva pokazuje pak dokumentarista s jasnim istraživačkim ulogom. Kupnja Konzuma preko leđa izigranih sindikalaca, punionica Jane i devastacija turističko-rekreacijskog plana lokalne zajednice, zaposjedanje Kulmerova dvorca u aranžmanu hotelskih usluga, sudbina i trgovačka putanja pšenice iz robnih rezervi, projekt trgovačko-kulturnih centara u kojima završavaju prostorno skučene muzičke škole – samo su neke epizode u nizu sličnih primjera koji svjedoče kako se Gazda gazdio i tko mu je pritom pomagao pogodovanjem, lažima, prevarom i okretanjem glave. Zato, da se poslužimo Juričanovom propagandnom dosjetkom, ovo nije film o Ivici Todoriću. Nego o kome? To možda nije najvažnije pitanje, ali jest nezaobilazan odgovor.

Literarni predlošci

Etnografija ulice i kafića, nezanemarivi glas popularne kritike, pokazuje da se procjene Gazde, nakon uvodne rečenice da je “film OK”, uglavnom mogu svrstati u dvije linije: jednima nije baš do kraja dobro kao film, a drugima stvar nije baš uspjela s obzirom na samu privredno-tranzicijsku problematiku. Jedni bi bolji film, drugi bi definitivni i krucijalni dokaz o pljački i kriminalu. Jedni, naravno, znaju sve o filmu, drugi pak sve o Todorićevu kapitalističkom projektu. Međutim, ako se film oslobodi presinga gledateljske hiperkompetencije pa mu se  dopusti da diše, lako će se uočiti da su obje linije podjednako uspješno kompozicijski zastupljene.

Juričan je pješice odradio čitav proces istraživanja, od afere do afere, od njive do rasadnika, od svjedoka do svjedoka, od bazena do punionice, od arhiva do arhiva, od dokumenta do dokumenta, uvelike uz pomoć profesionalaca poput novinara Saše Paparelle koji je opsežan materijal pretočio u knjigu istog naslova –  Gazda i ovih je dana, zajedno s redateljem, dijeli hrvatskim javnim knjižnicama. Istraživački proces prikupljanja dokumenata, izvora i dokaza uvelike svjedoči o veličini i utjecaju Gazde, kao što legitimira hijerarhiju aktera na državnoj i lokalnoj razini. Taj je istraživački proces zapravo proces izlaganja u mjeri u kojoj je filmska naracija obuhvatila koncentrične krugove dokumenata, svjedoka,  institucionalne šutnje i izravne laži. Juričan je stvorio cjelinu od svega dostupnog i ukazao na rupe, pa je film o Gazdi jednako tako i film o tome kako o njemu uopće prikupiti relevantne dokumente. Pritom, a tu je važna druga, “filmska” linija odnosno pretakanje istraživanja u priču sa zahtjevnom namjerom da to ne bude film o Ivici Todoriću.

Filmska je kritika veoma zadovoljna. Doduše, naiđe se u pohvalnim osvrtima, što ih pozorno bilježi Facebook profil filma, i kojekakvih bedastoća, poput one usporedbe redatelja Juričana s Krležinim Doktorom iz, pretpostavljamo, romana Na rubu pameti. Ako već netko posegne za književnom usporedbom, posebno iz Krležina opusa, ne bi smio preskočiti novelu Veliki meštar sviju hulja (1919) koja je ABC prve ozbiljnije hrvatske kapitalističke tranzicije s početka 20. stoljeća. U njoj sve kao da je namješteno za Gazdu, sve podsjeća na Gazdu, čak je i glavni lik novinar (istraživač) Ljubo Kraljević koji se iz petnih žila upire o Njemu, Gazdi saznati ono što Juričan pokušava o Todoriću. Dakle, književna matrica postoji i ako se traži dobar literarni uvod u recentnu konjunkturu, najbolje je, eto, posegnuti za novelom objavljenom prije jednog stoljeća.

Domobranski kompleks

Juričanov film ima samo jedan ozbiljan problem koji, zapravo, nije njegov. Svi ga, naime, hvale. Neki stoga što se uopće pojavio, drugi zato jer je važan. Logiku kojom je predstavio svoju obitelj u filmu, Juričan kao da implicitno primjenjuje i na publiku. Taj implicitni paralelizam jednak je popularnoj ambivalenciji kojom svjedoci u filmu govore o Todoriću. Ispada da je Juričan i publiku i filmske svjedoke različitih Todorićevih poslovnih meštrija uhvatio u istu stupicu: netko ovdje ne govori istinu, netko se ovdje ponaša kao da se sve prikazano odvijalo negdje drugdje i nekom drugom, ukratko: netko ovdje laže. A lažu svjedoci na filmu, poput sindikalistice Ane Knežević – koja je nakon uspješne transakcijske prodaje Unikonzumove magle zaslužila solidnu poziciju u Agrokoru – ili Vladimira Šeksa koji tupim pogledom komentira nestanak dokumenata istrage iz arhiva.

Ali u laži živi i publika. Taj metaforički domobranski kompleks u kojem lažemo sebi samima čini se najzanimljivijom poentom Juričanova filma i njegova javnog života. Prizori u obitelji Juričan kad Dario donosi doma poklon-paket s Todorićevim kulenom ili kad majka govori o odricanju da bi se sagradila vikendica, a redatelj-sin vješto podmetne očevu naplatu osiguranja prilikom nezgode na radu, iznimni su primjeri sitnih neistina kojima si, barem verbalno, olakšavamo domobranski život. Zato, da se iznova poslužimo Juričanovom propagandnom dosjetkom: ovo nije film o Ivici Todoriću, ovo je film o nama. Gazda je ipak gazda.

Naposljetku Juričanov film, iako poetički posve drukčiji, uvelike nastavlja ovogodišnji niz započet dokumentarnom serijom u četiri epizode Betonski spavači (režija: Saša Ban, produkcija: Hulahop), koja je imala sreću da se emitira na HTV-u, doduše u smiješnom terminu, a još je uvijek dostupna zahvaljujući HRTi platformi. Prva epizoda serije naslovljena “Socijalizam susreće kapitalizam”, obrađuje sudbinu turističkog kompleksa Haludovo (projekt Borisa Magaša) u Malinskoj na otoku Krku, a to što relativno površno ovom prilikom imenujemo “sudbinom Haludova” zapravo je komplicirano križanje na kojemu se susreće više od nekoliko putanja koje čak i zainteresiranom i upućenom gledatelju padaju na pamet prilikom svakog kontakta “starog” i “novog”, dakle socijalizma i kapitalizma. Spomenuto susretanje jest dominantan provodni motiv svih epizoda serije u prosječnom 50-minutnom trajanju, upravo u pokušaju tumačenja historijskih okolnosti i dinamike nastanka u “starom” poretku, tranzicijskih ishoda i njihovih aktera, kao i suvremenog stanja u onome što se može odrediti kao “novi” poredak.

Filmska škola “narodnog zdravlja”

I kad smo već kod zdravlja, osobito narodnog, teško je izbjeći dojmu da je Juričanov film zapravo popularno-prosvjetiteljski rad za najširu moguću publiku, onu koja sve zna, pa tako zna i da Gazda nije film o Ivici Todoriću dok dnevno kupuje u Konzumu, ali se pravi da ne zna. U tom je smislu, kad je znanje i prosvjetiteljstvo u pitanju, Juričan blizu reinvenciji modela iz historijskog filmskog arhiva Škole narodnog zdravlja 1930-ih, naravno u izmijenjenim okolnostima.  Spomenuti Ban i Juričan svojim su dokumentarnim projektima doista blizu recentne filmske škole narodnog zdravlja.

“Ako propadne Borovo, propast će Jugoslavija”, govorili su svojedobno radnici Borova, svjedoče dokumenti na spomenutoj izložbi u Galeriji Nova. Kako bi ta rečenica izgledala da umjesto Borova u njoj stoji Gazda, Konzum ili Agrokor? Možemo li to uopće zamisliti? Ili ćemo se nastaviti pretvarati da znamo, a zapravo ne znamo i obrnuto: dobro znamo, ali glumimo da ne znamo? O tome je Juričanov Gazda.