U petak je sve upućivalo na to da Hrvatsku čeka miran medijsko-politički vikend. Prva runda postizbornih cirkusarija činila se iscrpljenima, ništa nije upućivalo na nove skandale, čak se i referendum u Republici Srpskoj tretirao bez nekog posebnog entuzijazma. Ali, da ne bude tako, pobrinuo se saborski zastupnik iz kvote za dijasporu, bivši general HVO-a, Željko Glasnović. Prvo je napisao status na fejsbuku u kojem je uvredama i sumanutim konstrukcijama napao studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu, da bi zatim otišao na misu za ustaške generale kako bi odagnao eventualne sumnje u to iz koje pozicije govori.
Iako je Glasnović otprije poznat po neskrivenim ustašofilskim nagnućima i žestokom antikomunizmu, s ovim ispadom je ipak otišao korak dalje. To mu donekle omogućuje nova pozicija u parlamentu. Naime, dok je u prošlom neslavnom sazivu bio zastupnik HDZ-a, ovaj put je status zastupnika izborio putem nezavisne liste za dijasporu. Daleko od toga da je HDZ, pogotovo onaj Karamarkov, predstavljao ikakvu ozbiljnu branu svojim članovima za iznošenje ekstremnih stavova, Glasnoviću je sad manevarski prostor ipak puno širi. I u tom kontekstu treba čitati njegov status: pravi adresat je zapravo Plenković. S obzirom na to da je Glasnović manje-više ukalkuliran u parlamentarnu većinu predvođenu HDZ-om, s ovakvim ispadima si može dopustiti ispitavanje granica Plenkovićeve fleksibilnosti, nešto što si njegovi pandani u HDZ-u zasad ipak ne mogu dopustiti.
Ekonomska “teorija” u podtekstu
Pored nedopustivih uvreda i retorike “pendreka i suzavca”, Glasnovićev status, kao i naknadni komentar, imaju i zanimljive “ekonomske” dimenzije. U samom statusu Glasnović poseže za motivima iz rasističke eugenike, opisujući studente Filozofskog kao nesposobne za rad, bizarnih fizičkih osobina. Također, koristi izraze kao fenotip, dok u kasnijim izjavama tvrdi da se u Hrvatskoj komunizam genetski prenosi. Ono što postaje jasno iz okolnih ekonomsko-hladnoratovskih aspekata iskaza, jest da Glasnović zapravo optužuje “komuniste”, odnosno studente da svojim mentalno-fizičkim predispozicijama presudno doprinose niskoj produktivnosti hrvatske radne snage. Zasad ih ne bi eliminirao fizički, već bi im samo kupio jednosmjernu kartu za Pjongjang.
Nadalje, genetski komunizam je Glasnoviću kriv za porazno stanje hrvatske ekonomije, odnosno za to da nismo “evropski Singapur”, a trebali bismo biti. Referirajući se na Mađarsku i Poljsku, Glasnović u neprovođenju lustracije u Hrvatskoj vidi razloge ekonomskom zaostajanju. Pritom i nabraja imena pojedinih profesora na Filozofskom fakultetu, tvrdeći doslovno da su ta kadrovska rješenja ugrozila rast domaćeg BDP-a. Premda su Glasnovićeva bulažnjenja opasni ispadi koji zaslužuju svaku osudu, oni ipak ukazuju na proturječja hrvatske desnice koja ju priječe da ostvari uspjehe svojih mađarskih i poljskih kolega. Drugim riječima, iako retorikom krajnje ekscesivne, Glasnovićeve “teorije” ne odstupaju previše od mejnstrima hrvatske desnice, dovoljno se samo prisjetiti slučaja “vojne lekarke”.
Ti pokušaji tumačenja društvene stvarnosti i posljedičnog političkog pozicioniranja oslanjaju se na dvije snažne socijalne fikcije pogubnih učinaka, pogotovo u kombinaciji: slobodno tržište i naciju kao organsku zajednicu. Premda ovu prvu puno rjeđe povlače, hrvatska je desnica ne može napustiti jer sve ostalo jednostavno zvuči “prekomunistički”. Naravno, te dvije fikcije su u krajnjem sukobu i mora se iznaći neko konkretno rješenje. Tako su desni intelektualci iznašli negativni zajednički nazivnik i krivca: “komuniste”. Pritom im distinkcija između komunista i liberala nije baš jača strana. Nastojeći maskirati mizernu bilancu hrvatske desnice kroz povijest u osiguravanju materijalnog i socijalnog probitka tog mitskog hrvatskog naroda, krivnju uglavnom prebacuju na mahom liberale u kulturnim i obrazovnim institucijama, nazivajući ih komunistima. Glasnovićeve teorije zavjere pritom predstavljaju samo intelektualnu potkapacitiranost ovdašnje desnice dovedenu do krajnjih granica – njen morbidni simptom.