Što je bilo prije: Hasanbegović ili poslovna klima?

Foto: HINA / Lana Slivar Dominić
Foto: HINA / Lana Slivar Dominić

Možda najekstremnija podjela u hrvatskom društvu jest ona u javnoj percepciji političkih procesa: postoje ekonomija i ideologija. Na čemu se zasniva ustrajnost te podjele? U čijem se interesu održava? Na kojim proturječjima puca?

Pored okončanja političke karijere Zorana Milanovića, netom održani parlamentarni izbori u Hrvatskoj polučili su još jedan, dugoročno puno važniji učinak: dodatno je zacementirana javna percepcija političkih procesa. Naime, manje-više je dosegnut opći konsenzus oko rubrika koje čine politički život. Postoje dvije i strogo su odvojene, ili bi barem trebale biti: ekonomija i ideologija. Spomenimo dva medijska primjera za ilustraciju. Jedan iz domene javnih, a drugi privatnih medija. Tako su pitanja koje je voditelj Mislav Togonal namijenio Andreju Plenkoviću i Zoranu Milanoviću na njihovom sučeljavanju na javnoj televiziji bila oštro podijeljena u dva bloka: ekonomska i ideološka. Identičan refleks slijedio je i predizborni program u suradnji Jutarnjeg lista i Hrvatske udruge poslodavaca. Praćenje kampanje, programa i obećanja pretendenata na saborske klupe odvijalo se pod egidom – “Prava pitanja”. Naravno, “Prava pitanja” su ona ekonomska, dok ona tzv. ideološka spadaju u povijesni recycle bin.

Kao što sugeriraju i preference organizacije čiji je cilj zastupati kolektivne interese kapitalista, dihotomija ekonomija / ideologija prilično je vrijednosno asimetrično postavljena. Ekonomija je ono o čemu svi ovisimo, dok je ideologija naprosto prostor brbljanja. Teško se oteti dojmu da ta asimetričnost svoju inspiraciju ne crpi iz odgojnih metoda kojima pribjegavaju roditelji tinejdžerske djece: “Mi po cijele dane radimo, a vi se samo zafrkavate, e ne može to više tako!” Pedagoška prijetnja tržištem rada ili uskraćivanjem novog mobitela u kombinaciji s predodžbom ekonomije kao racionalne alokacije oskudnih resursa, osnovno je konstrukcijsko polazište navedene dihotomije. Kroz nekoliko primjera nastojat ćemo pokazati njenu neodrživost, kao i političku opasnost koju predstavlja. Naime, niti je ekonomija lišena ideoloških obilježja, niti se tzv. ideološke bitke odvijaju bez posljedica za konkretne živote ljudi.

Političko “čišćenje” ekonomije

Započnimo s ekonomijom i rasprostranjenim stavom da je uključivanje ideoloških pitanja u ekonomsku domenu zapravo stvar luksuza. Nezanemarivu ulogu i cijeloj priča igra i banalna biologija: ako ne budemo jeli, umrijet ćemo. A svi znamo da se hrana proizvodi radom, a ne zanovijetanjem. No, da bi ovakve banalnosti mogle pozadinski diktirati okvire rasprave morali su se prvo odigrati određeni politički procesi. Diljem svijeta zadnjih četrdesetak godina svjedočimo brutalnom padu sindikalne pokrivenosti, organiziranosti i aktivnosti. Kao što je prilično očit i trend parlamentarnog kolapsa ili reorijentacije stranaka koje su nekoć promovirale interese radništva. Cijelu priču valja zaokružiti i raspadom Istočnog bloka. Što god mislili o dosezima socijalističkog projekta u 20. stoljeću, postojanje država tzv. realnog socijalizma diktiralo je i unutarnju politiku u zemljama Zapada i barem nominalno davalo do znanja da je alternativa kapitalističkoj organizaciji ekonomskih aktivnosti moguća.

Izostanak političkog pritiska i masovne organiziranosti rada omogućio je naturalizaciju kapitalizma. U momentu kad ne postoji stvarna prijetnja reprodukciji kapitalističkog načina proizvodnje, makar i na razini jednodnevne obustave proizvodnog procesa, svako preispitivanje te proizvodnje u medijskoj jeci djeluje kao neozbiljno laprdanje čija je realizacija sasvim nemoguća. U takvoj situaciji prirodnost kapitalizma pokazuje se uvjerljivom i ljudima na svakodnevnoj razini. Koliko god da nema ništa nužno samorazumljivog u tome da je jedini pristup sredstvima za preživljavanje prodavanje radne snage za nadnicu, nemogućnost neposrednog ukidanja takvog modela, kao i svakodnevna briga za preživljavanje, tu samorazumljivost neumoljivo reproduciraju. Razumijevanje ideoloških zasada kapitalizma ne pridonosi automatski njegovom otklanjanju, pa niti ozbiljnijem preispitivanju.

Također, u kontekstu izostanka relevantnog političkog pritiska, vladajuća klasa zajedno sa svojom intelektualnom poslugom i medijskim huškačima, lako pretvara imperative profitne proizvodnje u biološko-moralne imperative. Ne radi se o tome da famozni investitori isključivo lažu ili izmišljaju kad pričaju o notornoj poslovnoj klimi: da bi ulaganje bilo profitabilno neki se preduvjeti moraju zadovoljiti, od visine poreza do visine nadnica. No, političko pitanje se postavlja na drugoj razini: a zašto je proizvodnja organizirana tako da joj je jedina svrha profit? Zašto nije organizirana po principu zadovoljavanja kolektivnih i individualnih potreba? Kao što smo već implicirali, ovakva pitanja ne predstavljaju nikakav poseban epistemološki izazov. Ali nemogućnost njihova “puštanja u praksu”, uslijed krajnje neuravnoteženog političkog odnosa između rada i kapitala, čini kapitalizam “prirodnim”, a ekonomiju “neideloškom”, tj. nepolitičkom. Radi se ključnom aspektu društvene uvjerljivosti dihotomije: ekonomija vs. ideologija.

Ekonomska funkcija revizionizma

U hrvatskom političkom prostoru, tako konstruiranom domenom ideologije prevladavaju dva skupa tema: one povijesne, mahom vezane za Drugi svjetski rat i razdoblje socijalističke Jugoslavije te one obiteljsko-seksualne, najčešće zastupljene raspravama o pravima osoba drukčije spolne orijentacije ili identiteta, kao i u zadnje vrijeme snažnije aktualiziranim pitanjima ženskih reproduktivnih prava. Osim toga što su te teme, na različitim razinama i spojevima, teško odvojive od onih ekonomskih, njihova važnost ne bi trebala biti ugrožena potrebom privilegiranja ekonomskih tema: prevladavanje konzervativnih tendencija u tim domenama izravno diskriminira i utječe na konkretne živote ljudi.

Kako navodno izlišna rasprava o “ustašama i partizanima” razotkriva kontradikcije labave dihotomije između ekonomije i ideologije? Na nekoliko razina. Za početak, ne radi se o tome da se svaki građanin Hrvatske svakog jutra iznova pita: je li mi važnija ideologija ili ekonomija? I onda agregatni zbroj odredi koja će politička tendencija u društvu taj dan prevladati. Linije i frontove prema kojima su se odvijale političke borbe kroz povijest ne mogu se neutralizirati pojavom novih okolnosti ili pukim zazivima da se napuste jer su navodno neproduktivne. Sukob u Drugom svjetskom ratu nije bio samo nekakav svjetonazorski sukob već i specifičan politički odgovor na zatečenu ekonomsku i društvenu konfiguraciju koja je dovela do rata. Također, nije se radilo o čisto ratnom sukobu za ideje već je njegova ključna dimenzija bila i socijalno-klasna, dakle ekonomska. Prevođenjem tog rata i naknadne povijesti Jugoslavije u sukob između komunista i Hrvata, nastoji se ideološki diskreditirati bilo kakav pristup ekonomiji osim onog koji Hrvatska udruga poslodavaca razumije kao “prava pitanja”. Također, popratna mitološka viktimizacija hrvatskog naroda ima jasnu socijalnu funkciju: žrtva se ne može transformirati u subjekt klasne politike. Drugim riječima, politički tretman povijesnih procesa koji su nas doveli u trenutno stanje u priličnoj mjeri određuju dostupnost metoda promjene ili prolongiranja tog stanja.

Također, “svjetonazorske” podjele imaju i konkretnu ulogu u domeni redistribucijske politike, odnosno dijeljenja proračunskog kolača. Iako za “prave igrače” proračunski plijenovi već strukturno spadaju u ideološke grijehe, svjetonazorska povezanost tvori kohezivno tkivo pri ostvarivanju klijentelističkih interesa i legitimacije i afirmacije podjele javnog novca po drukčijim “vrijednosnim” načelima. Dakle, osim što svjetonazorski sukobi sputavaju politizaciju pitanja proizvodnje, djeluju i kao poluga u borbi za distribuciju proračunskih sredstava.

Kompleksne međuuvjetovanosti

Pored povijesnih, razdori oko obiteljsko-seksualne problematike također postaju sredstvo u priskrbljivanju proračunskih sredstava. Najzorniji primjer predstavlja ustrajni angažman Željke Markić oko politika Ministarstva kulture za vrijeme mandata vlade SDP-a i HNS-a. Iako nastoje svoju poziciju legitimirati borbom za civilizacijske vrijednosti i progresivnu kulturu, slično organiziranje postoji i na “drugoj strani”, mada ga nevoljko priznaju. I nema tu ništa politički pretjerano sporno. No, pored “svakodnevnih” borbi, valja istaknuti i strukturnu poziciju obitelji u kapitalističkom proizvodnom procesu. Nužan preduvjet uspješnom proizvodnom procesu jest reprodukcija radne snage za što su kapitalisti lišeni odgovornosti. Ona se mahom odvija unutar kućanstva i obiteljske strukture, a za nju je primarno zadužen ženski neplaćeni rad. Kako se taj rad i briga za djecu i nemoćne, odvijaju u kućanstvu bez neposrednih tržišnih pritisaka konkurencije, njegovu organizaciju i podjelu diktira “ideologija”. Neodvojivost ekonomije od ideologije vidljiva je u činjenici da svako promoviranje “obiteljskih vrijednosti”, zabrane abortusa i sličnih rodno-seksualnih politika temeljito mijenja kućansku sferu o kojoj posredno ovisi i opstojnost kapitalističkog načina proizvodnje. Drugim riječima, političko investiranje u “obiteljske vrijednosti” lišava vlast odgovornosti investiranja u vrtiće i druge javne ustanove u koje se nastoji alocirati kućanski rad. Time se, na primjer, osigurava i dovoljan prostor za “fiskalnu ravnotežu” i porezne olakšice investitorima jer si se na rashodovnoj strani riješio određenih troškova.

Također, klijentelističke, crkvene i obiteljske veze predstavljaju u određenoj mjeri i društvene odgovore na neposredne posljedice kapitalističke ekonomije: egzistencijalnu neizvjesnost i socijalnu atomizaciju. Neosporno se dio legitimacije homofobne retorike crpi iz tog izvora. No, kao što smo već sugerirali, to nipošto ne znači da se tzv. vrijednosna ili identitetska pitanju daju reducirati na ekonomske odnose. Uvođenje ekonomske dimenzije služi da uzroke tih tendencija učini kompleksnijima i da ponudi djelotvornija rješenja. Ona nikad ne smije služiti tome da ova pitanja učini društveno manje važnima. Diskriminacija ili teror nad nacionalnim manjinama ili homoseksualcima su pitanja oko kojih nema ustupaka i koja se ne smiju tretirati nekim prioritetnim tablicama.

Za zaključak je važno utvrditi dvije stvari. Prva, oštra podjela na ekonomiju i ideologiju nije bezvremenska konstanta, već trenutni ishod političkih borbi. Druga, njihovo se povezivanje ne smije oslanjati na redukciju ili na ljevičarske floskule, već za svaku društvenu dimenziju treba odrediti konkretne razine kauzalnih odnosa i stupnjeve uvjetovanosti te iz njih konstruirati djelotvorne političke odgovore.