Miješane signale u prošlotjednom govoru o stanju Unije predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera ne treba čitati kao političku bezidejnost. Primjerice, briga za javni interes i uravnoteženi odnos između proizvođača medijskih sadržaja i vlasnika kapitala do kraja samog govora svela se tek na retorički ukras. Izneseni prijedlog Direktive o Digitalnom tržištu zato vrlo jasno pokazuje da taj ukras nespretno prikriva nevolje Komisije sa suprotstavljenim interesima različitih frakcija kapitala: “staromodnih” nakladnika i internetskih giganata.
Predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker najavio je prošlog tjedna revoluciju novih medija na starom kontinentu: u redovnom govoru o stanju Unije obećao je da će već do 2020. godine “svaki grad i svako selo u EU” dobiti besplatnu Wi-Fi vezu, javno financiran i svima dostupan pristup internetu! “Na pet minuta nas je uhvatila panika”, navodno je kasnije novinarima povjerio izvor iz telekomunikacijskog biznisa: “Ali onda smo shvatili da on to ne misli ozbiljno.” I zaista: čim je objavljen nacrt novog zakona, ispostavilo se kako Komisija u projekt planira ubrizgati oko 120 milijuna eura, što je dovoljno za besplatno povezivanje tek nekoliko gradova. U onih pet minuta nevjerice – negdje između senzacionalnog obećanja i razotkrivanja stvarnog stanja – smjestila se tako kompletna politika Unije spram digitalnih medija. Retoričko podilaženje javnosti, skromne zakonske korekcije i sitni financijski ustupci tu su uglavnom zato da bi se u pozadini mogao i dalje nesmetano odvijati digitalni business as usual. Nešto važnija i opsežnija tema Junckerovog govora – nova regulacija autorskih prava na razini Unije – to je zatim samo potvrdila.
Nakon nekoliko godina javnih i tajnih rasprava, dogovora, pregovora, sukoba i žestokih lobiranja – intenziviranih posebno od 2014. naovamo – napokon smo naime dobili prijedlog Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. Riječ je o dokumentu koji bi trebao postaviti posve nova pravila igre na terenu kojim se kreću raznoliki akteri – javnost i radnici, novinari i umjetnici, “stari” mediji i nakladnici, novi distributeri i poslovni modeli, mali start-upovi i giganti poput Googlea ili Facebooka – a njihovi se interesi pritom neizbježno ukrštaju, preklapaju, sukobljavaju. Utoliko, službena najava Komisije da će “modernizirati autorska prava, povećavajući kulturnu raznolikost Evrope i dostupnost onlajn sadržaja” zvučala je obećavajuće. Optimizam nastavlja rasti nakon što mikrofon vratimo Junckeru: u svom je govoru posebno naglasio kako želi da “novinari, izdavači i autori budu pošteno plaćeni za svoj rad, bez obzira na to obavljaju li ga u studijima ili u svojim dnevnim boravcima, bez obzira na to je li on distribuiran oflajn ili onlajn, bez obzira na to je li otisnut strojem za kopiranje ili je linkan na web.” Ni ovoga puta međutim optimizam ne može trajati dulje od pet minuta: otprilike onoliko koliko nam treba da otvorimo prijedlog Direktive i letimično pregledamo njene najvažnije točke.
Propali pokušaj balansiranje zarade
Za sada najspornija nesumnjivo je ideja tzv. “poreza na link” ili “Google taxa”: riječ je o zamisli da se internetske tražilice i druge agregatore medijskih sadržaja, poput društvenih mreža ili RSS sustava, zakonski prisili da dio svoje zarade – ostvarene uglavnom onlajn oglašavanjem – redistribuiraju proizvođačima sadržaja. Na prvi pogled, ovakav odabir strana u konfrontaciji dvije frakcije kapitala djeluje ispravno. Pojednostavljeno: ako Google, Facebook ili Twitter svoje korisnike, a s njima i oglašivače, privlače “parazitirajući” na vijestima i medijskim sadržajima koje stvara netko drugi, red je da makar dio prihoda preusmjere natrag onima koji su te vijesti i sadržaje isprva proizveli. Napokon, svojim su im poslovnim usponom u posljednjih deceniju-dvije već otkinuli golem komad marketinških prihoda: kada bi se zarada koliko-toliko balansirala, glasi pretpostavka, sačuvala bi se i neka novinarska radna mjesta, a s njima i opći nivo informiranosti, ukupna stopa zaposlenosti… U velikom sukobu posrnulih nakladnika i moćnih internetskih “parazita” Komisija se tako svrstala na stranu prvih, starijih i slabijih: ne čudi stoga što je Carlo Perrone, predsjednik Evropskog udruženja novinskih izdavača, njen potez emfatički proglasio “značajnim, povijesnim korakom”, baš kao što ne čudi ni promptni Googleov komentar da će evropska vlast ovom odlukom “naškoditi svakome tko piše, čita ili dijeli vijesti.”
Na nevolju, čini se da je Google ovdje u pravu. I to zbog barem dva razloga. Prvi je banalan i tiče “tehničke” razine provedbe: Google je tu u pravu iz jednostavnog razloga što sam postavlja pravila. Zakone vrlo slične prijedlogu Komisije već su naime na nacionalnoj razini implementirale Njemačka i Španjolska: obje s katastrofalnim rezultatima. U Španjolskoj je Google nakon donošenja zakona naprosto odlučio ukinuti sekciju Google News pa je posjećenost lokalnih nakladnika odmah pala za 10 do 15 posto. U Njemačkoj su pak izdavači, doživjevši sličan strmoglavi pad, požurili da multinacionalki samoinicijativno vrate prava na besplatno prenošenje njihovih sadržaja, procijenivši da im se takav aranžman itekako isplati pod prijetnjom internetske “nevidljivosti”. Poluga legislativnog pritiska, pokazalo se, preslaba je da na bilo što natjera globalnog digitalnog giganta: iz španjolskog i njemačkog slučaja Komisija međutim nije naučila baš ništa, pa u svome prijedlogu samo perpetuira dokazano propale modele. A ukoliko je prvi razlog zbog kojeg je Google ovdje u pravu banalan, drugi je načelan: ideja da bi potpora nakladnicima automatski trebala podrazumijevati i potporu njihovim radnicima u startu je promašena. Ona počiva na premisi usklađenih interesa vlasnika i radnika, prešućujući profitni motiv koji one prve tjera da smanjuju troškove rada kako bi uvećali vlastitu zaradu i opstali na tržištu. Modeli interveniranja u internu raspodjelu financijskih sredstava medijskih tvrtki naravno postoje – relativno lako je zamisliti i razviti sustave poticaja onim nakladnicima koji ulažu u rad – ali čak i tako blaga socijaldemokratska politika u kontekstu tržišne teodiceje EU-a doima se danas kao ljuta heterodoksija.
Zato se logika Unijinih politika precizno sažima u silogističkom bauljanju izvršne direktorice Evropskog vijeća nakladnika Angele Mills Wade: “Ako su izdavači profitabilni i nastavljaju zapošljavati novinare, novinari su na dobitku. Ako izdavači moraju rezati troškove i broj zaposlenih, novinari gube.” O tome da stvari mogu funkcionirati – i najčešće funkcioniraju – sasvim suprotno, tako da se profitabilnost ostvaruje upravo “rezanjem troškova i broja zaposlenih”, nećemo naravno čuti ništa niti od jedne strane angažirane u pregovorima i lobiranjima. Linija sukoba rada i kapitala u digitalnoj politici Unije prebrisana je, a na glasove onih koji bi je eventualno mogli artikulirati – samih medijskih radnika – naprosto nigdje ne nailazimo. U kreiranjima novih politika ne pripada im uloga subjekta: svedeni su na puku retoričku štaku, argumentacijsku protezu kojom se podjednako potpomažu različite frakcije kapitala i političko vodstvo Unije u pokušajima da se izbore za vlastite interese.
Prevaga konfliktnih interesa
Na krhke se pretpostavke oslanja i druga sporna točka prijedloga nove Direktive, zamisao da se video-platforme poput YouTubea natjera – nije doduše jasno kojim pravnim mehanizmima – da dio svoje zarade sličnom logikom vrate muzičarima i njihovim izdavačima. Međutim, ako je pritom u prvom koraku pokazala namjeru da “pravednije” uredi muzičko tržište, Komisija već u drugom lopticu prebacuje samim tržišnim igračima, zahtijevajući da sami razviju tehnologiju prepoznavanja medijskih sadržaja zaštićenih autorskim pravima i njihovog uklanjanja ukoliko ne postoji dozvola za objavu. Tako radikalna deregulacija osiguranja autorskih prava u praksi znači da bi nakladnici i distributeri samostalno, bez ikakvog pravosudnog nadzora ili ugrađenog mehanizma detaljnije provjere, mogli uklanjati i cenzurirati sadržaje internetskih korisnika. Pridodamo li tome potkapacitiranost manjih servisa koji nisu sposobni razviti tehnologiju prepoznavanja distribuiranih sadržaja na razini na kojoj to može učiniti primjerice YouTube, pridodamo li još i nedefinirane “sive zone” poput remixa ili parodijskih prerada, preostaje samo potražiti spas u trećoj točki.
O njoj se do sada vjerojatno najmanje raspravljalo: čini se s razlogom, jer je odluka da se tzv. “načelo zemlje porijekla” protegne na onlajn platforme televizijskih kuća naposljetku ipak poprilično ograničena u odnosu na inicijalna maksimalistička očekivanja. Sažeto i pojednostavljeno, radi se o tome da TV-kuće koje posluju unutar Unije trebaju osigurati autorska prava samo u onoj državi u kojoj imaju sjedište (“zemlji porijekla”), a program potom mogu prikazivati u svim ostalim članicama. Sada bi se taj princip trebao proširiti i na njihove internetske ekstenzije, poput recimo HRT-ove usluge HRTi. Televizije više ne bi mogle, kao što su to donedavno činile, blokirati svoju on demand ponudu programa na teritoriju EU-a izvan vlastite države. Čini se da ovakvim prijedlogom nitko nije u potpunosti zadovoljan: komercijalne TV-kuće upozoravaju da gube mogućnost višestruke naplate sadržaja u različitim državama što će im smanjiti prihode, pa već sada ucjenjuju javnost prijetnjama o smanjenju ulaganja u proizvodnju novih filmova, serija i emisija. Javnost je, s druge strane, očekivala više: mogućnost neograničenog pristupa kompletnoj arhivi programa, koja je aktualnim prijedlogom ipak uvelike reducirana. A o tome koliko je Komisiji zapravo stalo do javnosti možda najbolje svjedoči činjenica da četvrta važna točka nove politike autorskih prava uopće nije sporna: nije jer je, naime, u Direktivi nema. Iako se o tzv. “slobodi panorame” – pravno kodificiranoj iznimci unutar autorskih prava koja garantira slobodu fotografiranja i snimanja građevina i umjetnina na javnim površinama – mnogo govorilo uoči donošenja prijedloga konačnog teksta, iz njega je ona naposljetku naprosto izostavljena.
Proceduralna putanja Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu tek je započela: slijede nove rasprave i lobiranja, slijede očitavanja svih država članica, slijedi glasanje u Evropskom parlamentu… Proces bi mogao trajati godinama i sva je prilika da će se tekst dokumenta, izložen različitim pritiscima i zahtjevima, još mijenjati. Njegova polazišna točka, neovisno o tome, očekivano je razočaravajuća: konzervativna i restriktivna. Krećući se unutar koordinata zadanih strategijom Jedinstvenog digitalnog tržišta, tim dalekosežnim pokušajem Unije da okrupnjavanjem komercijalnog digitalnog sektora pogura globalnu kompetitivnost evropske ekonomije, prijedlog je završio u pukom potenciranju postojećih kontradikcija. Aksiom prema kojem financiranje medijske proizvodnje mora slijediti strogo komercijalne interese – dok veto na izravnu potporu javnim i neprofitnim medijima svoju protutežu ima u neizravnom preusmjeravanju frapantno velikih sredstava profitnim igračima – prikliještio je Komisiju u poziciji izbora između favoriziranja različitih frakcija kapitala. Da stvar bude gora, birajući između dva zla izabrala je veće: popustila je lobističkim pritiscima “starih” izdavača i otvorila frontu s novim digitalnim korporacijskim gigantima u borbi koju – prema svemu što do sada znamo – jednostavno ne može dobiti. Glas medijskih radnika je cenzurirala, povjerivši zastupanje njihovih interesima onima čiji su interesi po definiciji suprotstavljeni radničkima: vlasnicima. Interese najšire shvaćene javnosti u boljem je slučaju svela na ornament birokratskog diskursa, a u gorem ignorirala. Nije da sve ovo nismo mogli očekivati, jer bitno drukčije odluke ionako nisu moguće unutar zadanih parametara političko-ekonomske ortodoksije EU-a: svejedno, vrijedi barem registrirati njihove osnovne paradokse, raskorake i propuste. Ako ni zbog čega drugog, onda zato da bismo se napokon lišili i onih pet minuta bespotrebne, varljive nade da uz takvu politiku Unije možemo dobiti bolje i dostupnije medije.