Vjerojatno ne postoji jednostavnija metoda zadobivanja medijske pažnje u Hrvatskoj u srcu turističke od sezone od kombinacije šatora i ustašluka. Članovi najmarginalnije od brojnih pravaških strančica, Autohtone Hrvatske stranke prave (A-HSP), postavili su iznad mjesta Srb, pokraj spomenika ustanku naroda Like, šator, s namjerom da ometaju obilježavanje 75. godišnjice ustanka na tom mjestu 27. srpnja. Trenutno traje “nadigravanje” s policijom koja je navodno tražila da maknu šator, a “pravaši” su to učinili pomaknuvši ga 10 metara. Također, jučer su Srpsko narodno vijeće (SNV) i Savez antifašističkih boraca (SABA) prijavili redoviti skup obilježavanja policiji.
Ne treba se puno zadržavati na “pravašima” čije su jedine aktivnosti povremeni prosvjedi upereni prema SNV-u i karikaturalno postrojavanje “stranačke vojske” na glavnom zagrebačkom trgu. Oni, a i slični ustašoljupci, svoje akcije uglavnom zasnivaju na rastezanju društvenog konsenzusa do krajnjih granica. Tako i opravdanja za ovaj čin ne izlaze iz okvira općeprihvaćene retorike i stavova. Kao i do sada u prosvjedima protiv obilježavanja ustanka, njihova se samoproglašena misija sastoji u proglašavanju “povijesne istine” po kojoj ustanak u Srbu nije bio antifašistički nego četnički. Tom retorikom su na tragu Franje Tuđmana i njegova poteza kojim je Dan ustanka naroda Hrvatske koji se u Jugoslaviji slavio 27. srpnja zamijenio “hrvatskijom” varijantom Dana antifašističke borbe u spomen na formiranje sisačkog partizanskog odreda 22. lipnja. Također, šatoraši su se neminovno pozvali i na Domovinski rat, apsolutno sredstvo političkog imunizacije u Hrvatskoj.
Uloga Komunističke partije
Po čemu je problematičan ustanak u Srbu? O ključnim aspektima ustanka, brojkama i političkim odnosima, pisao je za Bilten prije dvije godine Josip Jagić. Ovdje ćemo pažnju posvetiti samo zaključcima. Ustanak na području Like bio je isključivo odgovor na masovne zločine protiv srpskog stanovništva koje je na tom području provodila tzv. Nezavisna država Hrvatska u tri mjeseca od njezina osnutka. Pod vodstvom notornog Maksa Luburića odvođeni su i ubijani prvo muškarci srpske nacionalnosti iz Like, Banije i Korduna, dok su kasnije, kako su muškarci izbjegavali ostajanje u selima, ubojstva vršila neselektivno, uključujući ženu i djecu. Kulminacija je bila osnivanje logora Jadovno u kojem su mnogi skončali. Oružani ustanak koji je uslijedio zadobio je neslućene i neočekivane razmjere, tako da je u jednom trenutku bilo oslobođeno 3.000 kvadratnih metara teritorija s obje strane Une.
No kako je ustanak bio prilično stihijski i kako je bio odgovor na stravične zločine, uslijedile su odmazde i ubojstva hrvatskih obitelji. Današnji se revizionisti, na čijim radovima svoje djelovanje zasnivaju i autohtoni pravaši, upinju dokazati da su te odmazde bile plod ključnog prisustva četničke ideologije među ustanicima, e da bi u krajnjem manevru tako opravdali zločine u Oluji. Iako su bili prisutni elementi četničke ideologije, oni su bili krajnje marginalni. Razloge za počinjene zločine treba prvenstveno tražiti u teroru koji je ustanku prethodio i činjenici da se radilo o svojevrsnom predmodernom, stihijskom seljačkom ustanku koji su redovito zadobivali slične dimenzije. Ono što zapravo brine revizioniste uloga je Komunističke partije u ustanku, pogotovo činjenica da su masovni ustanak srpskog naroda do određeni mjere organizirali i provodili komunisti hrvatske nacionalnosti.
Zbog manjka ljudi i iskustva, kao i zbog neočekivanih razmjera ustanka, Komunistička partija nije uspijevala sasvim kontrolirati ustanak i provalu bijesa. Međutim, kontinuiranim radom na tim područjima gdje je ustaško djelovanje etničke tenzije dovelo do usijanja, partija i partizanski pokret ustanovili su se kao jedina brana krvavom etničkom ratu. Zato, kako Jagić zaključuje, “zločini počinjeni od strane ustanika danas predstavljaju jeziv spomen na mogući alternativni razvoj povijesti sačinjen od krvavih nacionalističkih orgijanja da nije bilo onih čije ime danas u javnosti sramežljivo i tiho spominjemo, da nije bilo partizana.”