Ovaj tjedan su objavljeni rezultati prvog istraživanja popularnosti političkih stranaka u Hrvatskoj nakon opoziva premijera, raspuštanja parlamenta i odlaska Tomislava Karamarka iz političkog života. Dugomjesečnu izjednačenost HDZ-a i SDP-a u anketama prekinulo je prošlomjesečno otkriće afere “Konzultantica” kojom je SDP pobjegao za nekih 4-5%, dok su zbivanja zadnjih tjedana prednost dodatno povećala na gotovo 10%: SDP-ova popularnost po anketi agencije Ipsos za Novu Tv dosegnula je 30,9% ispitanih, a HDZ se srozao na 21,5% anketne podrške.
“Tajna” je upravo u srozavanju HDZ-a jer je SDP ostao gotovo pa na istoj razini kao i svih posljednjih mjeseci nakon konstituiranja propale vlade. Ništa neobično ako znamo da su samo s distance gledali raspad HDZ-a i doslovno ništa ne radili. Drugi važan trend koji je zabilježila anketa, također, nimalo neočekivan, ponovni je uspon popularnosti Mosta koji je prije dva mjeseca tavorio taman iznad cenzusa. Povratak na 12,1% anketne popularnosti osiguran je zadržavanjem imidža političke i moralne konzistentnosti u koaliciji, što i nije bilo isuviše teško kad je na drugoj strani bio HDZ. Da nije bilo teško svjedoči i činjenica da im nije naudila ni već poslovična traljavost i mutavost njihova čelnika Bože Petrova u političkom manevriranju.
HDZ-ovi manevri
Pored toga što smo prekjučer saznali kako “dišu” birači, jučer smo dobili gotovo pa sigurnu potvrdu da će Andrej Plenković biti jedini kandidat na predstojećim izborima za predsjednika HDZ-a koji će se održati 17. srpnja. Jedini drugi preostali kandidat do danas, barem sudeći prema medijskim napisima, bivši ministar zdravstva Darko Milinović, objavio je na novinskoj konferenciji da se neće kandidirati. Rekao je da je od kandidature odustao nakon razgovora s Plenkovićem i drugim “meritornim ljudima”, tokom kojih je shvatio da se njegova i Plenkovićeva vizija HDZ-a i Hrvatske poklapaju i da nema smisla da se iscrpljuju u unutarstranačkoj bitci. Otprilike je i skicirao tu viziju: “Najvažnije je da HDZ bude čvrsta stranka desnog centra, da ima jaki europski štih, da HDZ bude riješen svih radikalizama.”
Dakle, izgleda da je HDZ nakon bankrota Karamarkova programa odlučio zaigrati na Plenkovića, na priču o modernoj demokršćanskoj stranci lišenoj nepristojnih elemenata. Bit će zanimljivo za vidjeti kako će se takva promjena u vodstvu odraziti na odnose moći unutar stranke, a možda još i zanimljivije će biti osluhnuti reakciju uže i šire stranačke baze. Dok se ona uža, delegatska, na izborima za stranačko predsjedništvo “deklarirala” masovnom podrškom notornom Zlatku Hasanbegoviću, onaj dio šire baze koji se formira i uvježbava po opskurnim portalima, izražava ozbiljne sumnje u još jedan, postsanaderovski, zaokret prema deradikalizaciji stranke, pogotovo nakon što im je Karamarko širom otvorio institucionalne kanale.
Mejnstrim medijski komentarijat prilično podržava taj smjer HDZ-a. Pored općenite želje za umjerenijim HDZ-om, svoj stav zasnivaju na najdražoj im tezi o hrvatskom političkom životu: Karamarko i Milanović ne mogu jedan bez drugoga. Ako je tome tako, onda bi izbor Plenkovića, za kojeg je Milanović nedavno rekao da više pripada “liberalnoj frakciji” SDP-a nego HDZ-u, učinio i “briselskog Zoku” izlišnim. A u krajnjoj liniji bi izlišnim učinio i stranke i parlament i politiku i otvorio prostor za “veliku koaliciju” ekstremnog centra: po želji komentatora, Hrvatske udruge poslodavaca, kreditora i Europske komisije.