U trenutku kada se približava topliji dio godine, u kojem je potrošnja plina obično manja, zahuktavaju se planovi za uspostavu “energetske neovisnosti” istočne Europe. Pod tim se terminom naime u žargonu europske birokracije podrazumijeva isključivanje Rusije iz tržišta energentima u ovom dijelu kontinenta koji bi (prema istim planovima) svoj plin ubuduće trebao kupovati bilo izravno od SAD-a, u formi ukapljenog prirodnog plina (LNG), ili pak iz Azerbajdžana putem još uvijek neizgrađenih plinovoda u vlasništvu zapadnih naftnih kompanija. Niz sporazuma koje su proteklih dana potpisali predstavnici različitih zemalja svjedoče o ubrzanju procesa isključivanja Rusije koji je međutim još prilično daleko od realizacije.
Tako su prije par dana predstavnici Slovačke i Bugarske potpisali ugovor o suradnji u izgradnji plinovoda Eastring koji bi služio kao veza između Srednje Europe i Balkana te bi u svom kopnenom dijelu zamijenio otkazani ruski projekt “Južni tok”. Projekt je tek u fazi planiranja, a njegovu izgradnju u najvećoj bi mjeri trebala financirati Europska unija, no Eastring se također u velikoj mjeri oslanja i na postojeću infrastrukturu koja opskrbljuje istočnu Europu iz Rusije, a koja bi se sada povezala međusobno i tako isključila “istočnog susjeda” i konkurenta Unije. Paralelno, Bugarska započinje i gradnju “interkonektora” za Tursku čime bi se ta zemlje priključila na planove transanadolijskog i transjadranskog plinovoda.
Prešućeni rizici
Ta bi dva plinovoda u budućnosti mogla gotovo sasvim isključiti Rusiju iz tržišta iako ta ambicija, kao i njezina provedivost, uvelike ovise o stalnim promjenama u odnosima između Rusije i velikih zemalja Zapadne Europe. No za pojedine istočnoeuropske zemlje, plan “energetske neovisnosti” nije bez svojih rizika. Rumunjska, koja zahvaljujući vlastitim izvorima uvozi daleko najmanje ruskog plina, svega jednu četvrtinu domaće potrošnje, predviđena je kao “izvor za nužnu” drugim zemljama EU. Naime, prema projekcijama Europske komisije, isključivanje Rusije moglo bi dodatno zaoštriti odnose zemalja istočne Europe s tom zemljom te tako ugroziti njihovu opskrbu plinom puno prije no što se uspostave ikakvi alternativni izvori koji su još uvijek uvelike na staklenim nogama.
U tom bi slučaju Rumunjska, jedina energetski neovisna zemlja u regiji, bila obavezna ograničiti vlastitu potrošnju kako bi nadoknadila hitne nedostatke ostalih zemalja regije u sklopu plana bez namjernog cinizma nazvanog “energetskom solidarnošću”. Paralelno, zemlje zapadne Europe poput Njemačke najveći dio svog plina još uvijek uvoze iz Rusije i planiraju proširenje kapaciteta za taj uvoz.