Projekt novog ruskog plinovoda pod nazivom Južni tok, koji na putu prema Europi treba prolaziti kroz Balkan, zapeo je na geopolitičkim sukobima između Zapada i Rusije. Ova je situacija proizvela novi val hladnoratovskih i “civilizacijskih” interpretacija položaja Bugarske na medijskoj i političkoj sceni. Svi su pri tom zaboravili kako su energetska pitanja nedavno potaknula prosvjede bez presedana u novijoj bugarskoj povijesti.
Za nedavnog posjeta Sofiji, američki povjesničar Timothy Snyder izjavio je kako događanja u Ukrajini odražavaju širi sraz dvaju projekata: europskog i euroazijskog. Prema njemu, Bugarska ima glavnu ulogu u nadolazećem sukobu, a Rusija “kuje plan” za uništenje EU s ciljem onemogućavanja formiranja zajedničke europske energetske politike. Takve grandiozne tvrdnje, često i s jačim prizvukom “sukoba civilizacija”, podupire i bugarska desnica u svojim nastojanjima svrgavanja aktualne manjinske koalicijske vlade lijevog centra koju vode Bugarska socijalistička stranka (BSP) i Pokret za prava i slobode (DPS).
Slične vizije promoviraju pristaše nove male (ali utjecajne) koalicije desnog centra Reformatorski blok (RB), odnosno samoprozvana “nove srednja klasa”, a prevladavaju i u međunarodnom tisku na engleskom (kao i njemačkom, francuskom, itd.). Kao prvo, liberalni novinari, tehnokrati i neki znanstvenici ukotvljeni su u iste socijalne mreže. Kao drugo, “priču” istražuju reporteri u medijskom svijetu zagađenom cost-benefit logikom profitabilnosti, koja ne omogućava ni vrijeme ni resurse da se kopa dublje. Drugim riječima, bugarski liberalni aktivisti su idealan izvor informiranja o onome što međunarodni novinari “već znaju”. To jest: Bugarsku su oteli ruski interesi ukorijenjeni u postsocijalističkim mrežama prerušenih komunista koji “kvare” bugarski liberalni kapitalizam iznutra. Ovo se često kombinira s konzervativnim idejama o kontinentalnim nekompatibilnostima Rusije i Zapada.
Čak i ugledni međunarodni mediji nasjedaju na istu priču. Nedavna epizoda Al Jazeerine emisije “Ljudi i moć”, pod uredničkom palicom Glenna Ellisa, na primjer, bila je puna komentara poput “zadnja granica” EU “u rukama bivših agenata komunističkih tajnih službi”, uz napadno neistinite tvrdnje poput “posljednja zemlja sovjetskog bloka koja je prigrlila demokraciju”. Nekako su čak uspjeli pronaći “veze” između zatvorskih logora iz socijalističkog doba (od kojih je zadnji zatvoren ranih 1960-ih) i trenutne političke konjunkture, intervjuirajući pretežno desničarske aktiviste, novinare i “stručnjake”, a Glenn Ellis je ustvrdio da sada konačno svjedočimo “mladoj generaciji u obračunu sa starom gardom”. Ellisova perspektiva sve preokreće naglavce, kao da promatra kroz cameru obscuru. Zaboravlja da su prosvjedi u lipnju 2013. počeli zbog imenovanja 33-godišnjeg medijskog mogula Deljana Peevskog na čelo državne sigurnosti. Peevski dakle nije 80-ogodišnji komunistički agent “stare garde” koji je postao biznismen, nego upravo suprotno: mladi poduzetnik koji je iskoristio svoju ekonomsku moć da bi postao šef Državne agencije za sigurnost.
Europska energetska sigurnost
Rasprave o Južnom toku, predloženom plinovodu koji bi trebao zaobići Ukrajinu dostavljajući prirodni plin u Italiju i Austriju kroz Balkan i Mađarsku, podliježu sličnoj kontekstualizaciji. Krajem prošlog mjeseca bugarska vlada objavila je da će nastaviti s projektom, usprkos međunarodnom pritisku. Nekoliko dana kasnije, međutim, svi su ostali iznenađeni kad je neposredno nakon posjeta američkog republikanskog senatora Johna McCaina Sofiji, bugarski premijer Plamen Orešarski odjednom najavio da će zamrznuti projekt. Ovo, naravno, nije bio jedini pritisak budući da su Europska komisija i SAD prijetili Bugarskoj (i bugarskim tvrtkama) sankcijama, ponekad na čisto formalnim temeljima, iako se nitko nije potrudio zanijekati da je ukrajinska kriza glavni faktor. Ukrajinski ambasador u Sofiji čak je tvrdio da je Europska komisija zamrznula projekt na zahtjev Ukrajine. Međutim, pojedini bugarski liberalni politički komentatori ovo su otkazivanje iskoristili kao još jedan dokaz ovisnosti aktualne vlade o Rusiji. Ta teorija zavjere glasi ovako: Orešarski je tempirao svoju objavu kako bi se poklopila s McCainovim posjetom da bi mogao okriviti SAD i time delegitimirati Zapad u sklopu svojeg “kompleksnijeg” plana za ugrožavanje bugarskog članstva u EU. Što god vlada činila, to je uvijek znak onoga što “svi već znamo”: očitog sukoba između Zapada i Rusije. Istovremeno, potpora talijanskog premijera Mattea Renzija projektu doživljava se kao “neočekivana” ili “iznenađujuća”, ako je se uopće zamjećuje.
Da skratimo, liberalno-geopolitičko uokvirivanje međunarodne politike danas je osuđeno ili na to da neprestano ostaje iznenađeno činjenicama ili je prisiljeno da pomete pod tepih događaje kao što su dogovor Gazproma i OMV-a o izgradnji Južnog toka u Austriji. I svi drugi odnosi između ruskih i zapadnih korporacija (poput dogovora Rosnefta i ExxonMobila da buše naftu na Arktiku, njihovo zajedničko crpljenje plina iz škriljca u Sibiru, njihova suradnja u ekološkoj katastrofi na Sahalinu, itd.) dovode u pitanje na što se zaista misli pod frazom “zajednička EU energetska politika” ili “energetska sigurnost”. Ni druge zapadne energetske kompanije poput BP-a, Shella i Totala ne poštuju zahtjev za sankcijama, kako je to formulirao New York Times: Ruske energetske kompanije su prevelike da bi propale.
Günther Oettinger, europski povjerenik za energiju, ustraje da se u proširivanje plinske infrastrukture Unije uključi opremanje luka za uvoz ukapljenog zemnog plina. Taj bi plin trebala osigurati revolucija hidrauličnog frakturiranja (fracking) u Sjevernoj Americi. Bojko Borisov, vođa stranke desnog centra Građani za europski razvoj Bugarske (GERB) i premijer od 2009. do 2013., prilikom posjeta SAD-u početkom lipnja također je podupro zajedničko energetsko tržište EU-a i SAD-a te infrastrukturnu integraciju. Borisov je obećao, njegovim riječima, “transparentne natječaje” za bušenje plina u Bugarskoj kao “odličnu priliku za američke tvrtke”. Postoji mogućnost da on ponovno zauzme premijersku poziciju i to već krajem ove godine, budući da je trenutna vlada praktički kolabirala nakon slabe podrške BSP-u na zadnjim europskim izborima.
Istovremeno međutim, praktički niti jedna veća politička partija ne dovodi Južni tok u pitanje, već tvrde da se radi o privremenoj zadršci projekta. To uključuje glavne opozicijske partije čiji je glavni problem, čini se, to što će kompanije koje nisu povezane s njima dobiti bogate građevinske ugovore. Također, građanski rat u Ukrajini ne predstavlja nikakav problem za uvoz ruskog plina u Njemačku preko plinovoda Sjeverni tok. Odborom dioničara Sjevernog toka, kao što je poznato, predsjeda bivši njemački kancelar Gerhard Schröder. Što dakle podrazumijeva zajednička energetska politika EU ako je Njemačka već osigurala pristup energiji koja je potrebna njezinom industrijskom kapitalu?
Slijepi geopolitički izbori
Ukrajina doista jest važan čimbenik u konfliktnim imperijalističkim interesima između Zapada i Rusije. No jesu li ti interesi doista toliko koherentni? Drugim riječima, hladnoratovska retorika čini se više toga prikriva nego što objašnjava. Postoje fundamentalne diskrepancije između zapadne politike i kapitala velikih energetskih firmi, baš kao i između vlada različitih zapadnih država. Politički i korporativni savezi sve su slabiji, kako globalno tako i nacionalno. Objašnjavati energetske konflikte u tim binarnim terminima izgleda prije svega služi za uspostavljanje legitimiteta političkih elita u drugim otvorenim bitkama. U slučaju Bugarske, između nominalno centralno lijevih i centralno desnih stranaka razlike se svode na to koja je povezana s kojom od velikih kompanija, no one u konačnici imaju istu politiku. Na primjer, kao što smo spomenuli, trenutna vlast se urušava, no ne zahvaljujući njezinoj nestabilnoj poziciji prema Južnom toku. Zapravo, prijašnja vlada GERB-a jednako se predomišljala i davala potpuno proturječne signale o bugarsko-ruskim energetskim planovima. Koalicija BSP-DPS se raspada uslijed sve gorih odnosa među dvjema poslovnim grupacijama koje su je podržavale, nakon čega je DPS pozvao na prijevremene izbore.
Također, konzervativnu civilizacijsku retoriku ne potiče samo desnica. Istu retoriku koriste i neke pristaše BSP-a (pa čak i pripadnici lijeve struje BSP-a) koji su koristeći se upravo tim konceptima branili pripajanje Krima. BSP-ova glavna struja, treba to naglasiti, nije niti poduprla pripajanje niti izravno proturječila generalnom stavu Europske unije. Usprkos tome, sporadični pro-ruski komentari služe tome da se učvrste redovi. Nažalost, argumentaciju “ravnoteže moći” koriste dijelovi ljevice diljem planete, a ponegdje su se mogle čuti i teze o novom Hladnom ratu. No, da li je to doista ono najbolje čemu se ljevica može domisliti i ima li smisla prosvjedovati za ovaj ili onaj nacionalistički cilj ako se pritom propušta primijetiti da iste velike energetske kompanije podupiru obje strane?
Zadatak bugarske opozicije sada se svodi na pronalaženje rješenja nerješivog problema i apologetski objasniti svoju trenutnu taktičku suradnju s DPS-om. Jedan od glavnih slogana na prošlogodišnjim prosvjedima bio je “Tko je imenovao Peevskog?” (člana DPS-a). No sada desnica nastoji podvesti te probleme pod uopćeniju shemu kulturalizirane i sulude retorike Hladnog rata koju sam upravo opisao. S druge strane BSP djeluje kao da nema druge mogućnosti nego da promatra vlastiti raspad, potresen unutarnjim skandalima. Mnogi visoko pozicionirani članovi stranke odlaze, neki su čak osnovali nove političke projekte, od kojih ipak nijedan ne konkurira BSP-u s ljevice.
Čini mi se da, kako bi se ostvarilo potonje, valja odustati od dogmatskih geopolitičkih podjela i pokušaja da nam se mašta kanalizira u pseudoizbor između Gazproma i Chevrona i slijepe ulice daljnje integracije energetskog tržišta katastrofalnim golemim projektima infrastrukture i bušenja. Istinski izazov je stoga ponovno promisliti samu ideju samodostatnosti ekonomskog rasta i privlačenja izravnih stranih ulaganja. To bi dovelo i do propitivanja “zelenog” tehnološkog rješenja kojeg predlažu liberalni ekolozi, s ciljem uspostavljanja rasta i promoviranja “energetske sigurnosti”. U Bugarskoj se upravo ulaganja krupnog kapitala u obnovljivu energiju percipira kao glavni čimbenik rasta cijena struje što je potaknulo masovne prosvjede 2013., koji su srušili GERB s vlasti. Povrh toga, bugarski kapital zainteresiran za obnovljive izvore energije izravno se svrstao uz lobi plina iz škriljca i kompanijama za distribuciju električne energije, odgovornim za masovne prosvjede bez presedana zadnjih godina u Bugarskoj.
S engleskog prevela Mirna Šimat