U aktualnoj krizi hrvatske vlade, obje se vladajuće stranke pokušavaju međusobno optužiti za “zaustavljanje reformi”. Te su famozne reforme naime bile jedno od ključnih obećanja prilikom formiranja vlade. No u sveopćoj potrazi za izgubljenim reformama pitanje njihovog karaktera ostalo je sasvim preskočeno.
U jednom od brojnih javnih nastupa, komentirajući društvenu situaciju u Grčkoj, Janis Varufakis ustvrdio je kako spominjanje reformi u Grčkoj ima isti efekt kao pozivanje na demokraciju u Iraku. Ljudi istog trena trče u zaklon. Iračani dobro znaju da međunarodno inzistiranje na poštivanju demokracije i ljudskih prava nije ništa drugo nego precizan signal da će uskoro padati bombe i bolje im je da pronađu najbliže sklonište. Identično tome, kada Europska komisija zatraži od grčkih vlasti provedbu “reformi”, Grci su već pripremljeni da im slijedi još jača bijeda svakodnevnog preživljavanja. Zadnji krug “reformi”, izglasan prije dva tjedna u grčkom parlamentu, donosi nastavak smanjivanja mirovina i novo povećanje poreza na dodanu vrijednost. “Reforme” su aktualne i u drugim dijelovima Europe. Zadnjih tjedana možemo promatrati efekte “reformi” u Francuskoj i Belgiji, gdje široki društveni pokreti nastoje snažnim socijalnim pritiskom i ekonomskom blokadom spriječiti donošenje “fleksibilnijeg” zakona o radu.
MOST-ov “reformski” program
No nije svugdje tako crno kao u Iraku, deklasirano kao u Grčkoj ili napeto kao u Francuskoj i Belgiji. U Hrvatskoj primjerice spominjanje “reformi” još uvijek sadrži pozitivan eho izlaska iz krize i nade u prosperitetniju budućnost. Uvelike zato jer svi oni koji spominju potrebu “reformi” nikada eksplicitno ne izgovaraju što je njihov konkretan sadržaj, nego ih povezuju s drugim milozvučnim pojmovima poput konkurentnosti, efikasnosti ili racionalizacije. Pozivanje na društvo znanja ili poticanje izvrsnosti skoro pa zvuči kao snježno božićno jutro prepuno dječjih darova. Ili u najmanju ruku kao predizborni program MOST-a.
U njihovom programu navedene su odreda optimizacija javne uprave, povećanje efikasnosti i učinkovitosti u različitim sektorima, porezno rasterećenje poduzetništva, poticanje poslovnih uvjeta za proizvodnju, a ne uvoz, efikasnija i fleksibilnija radna regulativa, itd. Sve to zvuči divno i krasno, ali ostaje nejasno što se krije iza svih tih fraza. Stvari postaju politički još bizarnije ako znamo da je taj reformski žargon ujedno i postojeći zakonodavni okvir Europske Unije.
“Reforme” što ih je MOST obećao biračima identične su zahtjevima Europske komisije što ih svake godine postavlja pred države članice u okviru europskog semestra. Iste “reformske” mjere propisuje i svaka međunarodna financijska institucija (Svjetska banka ili Međunarodni monetarni fonda). Zapravo, MOST-ov “reformski” program podržala bi vjerojatno svaka korporacija i banka, pa nije neobično da se upravo to i dogodilo. Nakon sklapanja suradnje s HDZ-om, formiranja Vlade i odabira novog premijera, stigle su i prve pohvale na “reformski” program.
Bankari i birokrati podržali “reformsku” vladu
Još početkom godine, na druženju europske i svjetske financijske elite u organizaciji UniCredit grupe u Kitzbühelu, u opuštenoj i srdačnoj atmosferi austrijskog zimovališta, novi premijer Tihomir Orešković predstavio je “reformski” program i naprosto obradovao organizatore. Skoro jednako kao što su MOST-ovi političari koji mjesec ranije probudili entuzijazam više od 300 tisuća birača. Nije dugo trebalo da stignu poruke ohrabrenja. Carlo Vivaldi, UniCreditov direktor za srednju i istočnu Europu, kasnije će na konferenciji za novinare potvrditi sastanak s Oreškovićem i izraziti viđenje da njegov program i ideje idu točno u smjeru stvaranja pozitivne budućnosti za zemlju, kao i da su im interesi za razvoj zemlje isti, jer žele manju razinu javnog duga, poboljšanje kreditnog rejtinga i – reforme.
Samo mjesec dana kasnije stigao je i redoviti izvještaj Europske komisije u okviru europskog semestra. Iako ovi izvještaji ne pristižu u toliko razmetljivom ambijentu, žargon europskih birokrata bio je identičan onom međunarodnih bankara. Napori hrvatskih vlasti ocijenjeni su skoro u svim segmentima kao “ograničeni napredak”, uz uobičajene zahtjeve za strukturnim reformama i nastavkom fiskalne konsolidacije, zahtjevi koji su identični onima iz MOST-ovog programa.
Zahtijeva se smanjenje birokratskih prepreka za poslovanje, povećanje transparentnosti i predvidljivosti, unapređenje pravosuđa, pojačanje anti-korupcijske borbe, reforme tržišta rada, provođenje privatizacija. Prošli mjesec, također u okviru europskog semestra, koalicijska vlada MOST-a i HDZ-a sastavila je Nacionalni program reformi i Program konvergencije i obvezala se na provedbu onog što je u ranijem izvještaju zatražila Europska komisija. I tako se krug nastavio, nakon što je SDP-ova vlada servisirala zahtjeve iz Bruxellesa, čini to sada i ova vlada, i nema tu ništa neobično jer je to ugovorima propisana obveza članica.
Reforme i politički sukob
No tek s pojavom MOST-a postalo je moguće da tehnokratski žargon “reformi” postane nečija predizborna strategija. Može se činiti bizarnim, ali s obzirom na lokalni politički kontekst ima smisla. U političkoj areni ispunjenoj dvostranačjem HDZ-a i SDP-a i natopljenoj zapaljivim “ideološkim” sadržajem, MOST-ovi kandidati odlučili su izbjegavati takozvane ideološke sukobe i svjetonazorska pitanja i zaigrati na kartu tobože neutralnih ekonomskih reformi. To ne znači da su članovi MOST-a bez svjetonazora ili da nemaju podršku ideoloških aktera poput Katoličke crkve i različitih konzervativnih udruga, već samo da su pokušavali predstaviti “reforme” kao nešto zajedničko, nešto što je izvan ideologije i političke rasprave, nešto na korist svima. I upalilo je, postali su relevantan parlamentarni akter. U okolnostima dugotrajne ekonomske stagnacije, posvemašnjeg bankrota stranačke scene, uz snažnu podršku medija, nametnuli su se kao mlada i moralna alternativa. Samo što mladost i moral nisu političke kategorije, ali “reforme” zato itekako jesu.
Svaka ekonomska reforma mora izazvati političke i ideološke rasprave. Reforma podrazumijeva da se neko stanje mijenja, i to znači da netko ima koristi od konkretne reforme, a netko drugi gubitak. Reforma sama po sebi uopće ne znači ništa pozitivno, kako to nastoje predstaviti članovi MOST-a. Kada govorimo o reformama u Europskoj uniji (koje su prekopirane u MOST-ov program), one nesumnjivo signaliziraju promjenu stanja u korist kapitala. Neke se mogu činiti manje kontroverzne poput rezanja birokratskog aparata, ali ponekad je taj birokratski aparat doslovno jedino što jamči egzistenciju ljudima u krajevima što su potpuno zanemareni i zaboravljeni. U većini drugih “reformi” politički i ideološki frontovi kapitala i rada su otvorenije postavljeni. Najavljene privatizacije javnih poduzeća (HEP, HAC, luke ili aerodromi) ne donose samo brojna otpuštanja radnika nego i poskupljenja za korisnike javnih usluga. Što znače promjene zakona o radu (tzv. fleksibilizacija) već znamo, iako nam radnički frontovi nisu konsolidirani kao oni u Francuskoj ili Belgiji.
Prošli tjedan Vlada je započela s “reformama” u zdravstvu. Na vladinoj su sjednici prihvaćene izmjene i dopune Zakona o zdravstvenoj zaštiti i poslane u hitnu saborsku proceduru. Ove promjene omogućuju porast sadašnje cijene dopunskog osiguranja sa 70 kuna na maksimalnih 150 kuna i uvode mogućnost naplaćivanja hitnog zdravstvenog pregleda 150 kn. U središtu ove “reforme” je dobit Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje što se kreće oko 400 milijuna kuna pa nije iznenađujuće da privatni osiguravatelji žele dio tog kolača. Nakon što javno osiguranje poskupi, privatni osiguravatelji bit će tu da ponude jeftiniju kombinaciju. Zato još manje iznenađuje da je dokument kojim se vodila vlada u ovom procesu pripremila Croatia Osiguranje, u SDP-ovom mandatu privatizirana kompanija koja sama nudi police dopunskog zdravstvenog osiguranja.
Sve to ukazuje da su “reforme” tako bolno i očigledno namještene za interese kapitala. Danas će profitirati osiguravajuće korporacije, sutra banke, prekosutra trgovački lanci, a taj proces neće tako skoro prestati jer pritisak i zaštita dolaze s najviših institucionalnih razina. I dok u Francuskoj i Belgiji gledamo fascinantan društveni otpor “reformskoj” stihiji iz Bruxellesa što ju provode nacionalne političke elite, najviše što se ovdje na europskoj periferiji možemo nadati je pad vlade i blokirani parlament, jer tada bar štetne zakone nema tko usvojiti.