politika
Crna Gora
tema

Bitka za fotelje ili Milo Vaskrese

Foto: AFP / Savo Prelević

Ovih bi dana sporazumom vlasti i dijela opozicije trebala biti okončana drama vezana uz obezbjeđivanje preduslova za izbore u Crnoj Gori. No iza svečane krilatice “Prelazna Vlada izbornog povjerenja” krije se haotična politička situacija u kojoj niko nikom ne vjeruje, a solidnih garancija za fer izbore nema.

Crnogorski premijer Milo Đukanović uhvatio se za slamčicu kada je u decembru ponudio opoziciji ulazak na ključne pozicije u Vladi u zamjenu za opstanak u premijerskoj fotelji do redovnih parlamentarnih izbora u oktobru. Napušten od strane dugogodišnjeg koalicionog partnera te pod pritiskom međunarodne zajednice zbog brutalnosti policije nad demonstrantima i afera oko kupoprodaje glasova, premijer sa najdužim stažem u Evropi tim je potezom ipak vješto uspio da preusmjeri reflektore sa svojih na nedostatke protivnika, istovremeno flertujući sa Briselom u ruhu razumnog demokrate spremnog na svaki dogovor. Kao posljedica, u prvi plan su izbile nesuglasice između aktera rasparčane opozicije koja do danas nema zajednički stav po pitanju je li trebalo ulaziti u pregovore ili zahtijevati promjene putem protesta.

Nakon petomjesečnih pregovora koji su uslijedili, prošle sedmice konačno je potpisan “Sporazum o stvaranju uslova za fer i slobodne izbore”, kojim se usaglašavaju uslovi ulaska opozicije u Vladu i državne institucije sa ciljem sprječavanja zloupotreba državnih resursa u predizborne svrhe. Potpisnici dokumenta su, pored premijera, predstavnici dvije manje opozicione grupacije formirane prije godinu dana – Građanski pokret Ujedinjena reformska akcija (URA) i Demos (Miodrag Lekić) – kao i Socijaldemokratska partija (SDP) koja je prešla u opoziciju nakon 18 godina koalicionog partnerstva sa Demokratskom partijom socijalista (DPS) Mila Đukanovića.

Sporazumom se predviđa da predstavnici opozicije preuzmu funkcije ministara finansija, unutrašnjih poslova, rada i socijalnog staranja te ministra poljoprivrede. Predviđene su i pomoćničke funkcije sa posebnim ovlaštenjima u ministarstvima prosvjete i zdravstva, preko 50 pozicija u javnim preduzećima i kompanijama sa većinskim udjelom države, kao i 150 mjesta u lokalnim samoupravama. Radi se o pozicijama koje su prepoznate kao ključne za sprječavanje zloupotreba državnih resursa tokom predizborne kampanje. Za uzvrat, potpisnici sporazuma se obavezuju da prihvate rezultate narednih izbora.

Treća sreća?

Dokument nije potpisala Socijalistička narodna partija (SNP), iako je ranije najavila da će na sjednici Skupštine zakazanoj za danas, 4. maj, podržati lex specialis kojim sporazum stupa na snagu, da bi kasnije potporu uslovila dodatnim mjestima u vladi. Očekuje se da predviđene funkcije podijele tri partije potpisnice i SNP sa po jednim kandidatom u predviđenim ministarstvima, a da na mjesto potpredsjednika Vlade bude postavljena nestranačka ličnost iz nevladinog sektora. Opozicija je trebala predati Đukanovićevom kabinetu konačnu listu sa imenima juče, dan pred sjednicu na kojoj se očekuje imenovanje prelazne vlade.

Iako je to prvi put da opozicija zauzima ministarske fotelje, u suštini se radi o svojevrsnom rezervnom planu za smjenu vječitog premijera nakon što su prva dva propala (ne računajući i propale proteste iz 2012. i 2013. godine već samo dešavanja iz proteklih godinu dana). Plan “A” – koji je predviđao postizanje ostavke premijera i rane izbore putem građanskih protesta i bojkota rada Parlamenta – nije dao željene rezultate, dijelom zbog toga što su protesti organizovani od strane pro-ruskog, anti-NATO nastrojenog Demokratskog fronta čije geopolitičko opredjeljenje ne simpatizira ostatak opozicije.

Za propast plana “B” pobrinula se druga opoziciona partija, Pozitivna Crna Gora, koja je sa svojih sedam mandata (zarađenih 2012. uz program zasnivan na smjeni vlasti) na opšti bijes ostatka opozicije glasala za povjerenje Đukanoviću obezbijedivši mu potrebnu većinu u momentu u kojem se računalo na pad Vlade zahvaljujući raskolu sa dugogodišnjim koalicionim partnerom, SDP-om.

Van obruča pregovora ostala je vodeća opoziciona grupacija, Demokratski front (DF), koja se oštro protivi sporazumu karakterišući ga kao “mrvice sa Đukanovićevog stola”, a ulazak opozicije u Vladu kao “klasičan koalicioni sporazum i prevaru opozicionih birača”. DF od septembra prošle godine organizuje proteste na kojima traži ostavku premijera, prelaznu vladu i rane izbore. Jedina prihvatljiva opcija za DF je prelazna vlada na čijem čelu nije Đukanović.

Između vlasti i opozicije

“Kada uđete u Vladu Mila Đukanovića, vi više ne možete da se zovete opozicionom partijom, vi ste režimska stranka”, rekao je nedavno za RTCG Nebojša Medojević, lider Pokreta za promjene, jedne od partija koje sačinjavaju DF. No i Pozitivna Crna Gora, koja je potpora Đukanoviću uslovljavala dogovorom s opozicijom, takođe je za sada ostala bez fotelja u prelaznoj Vladi iz opozicione kvote.

Predstavnici Pozitivne obrazložili su svoju potporu kao jedini način da se dođe do rješenja političke krize bez destabilizacije države. “Za nas je bitan kvalitet promjena”, rekao je u februaru Darko Pajović tokom intervjua u emisiji “Načisto” na TV Vijesti, upitan zašto su spriječili pad vlade. “Nemamo namjeru da dovodimo na vlast retrogradnu opoziciju”, zaključio je Pajović, aludirajući na pro-ruski Demokratski front i podvlačeći angažman Pozitivne u korist euroatlanskih integracija. Potez je međutim okarakterisan od strane opozicije kao izdaja povjerenja glasača, produkt oportunizma i političke korupcije i de fakto prelazak Pozitivne iz redova opozicije u koaliciju sa Đukanovićem. “Pozitivna neće biti na listi koju će opozicija predložiti za kontrolore i za mjesto u vladi”, rekao je Žarko Rakčević, lider pokreta URA.

Dok Pozitivna brani svoj manevar kao potez koji će se vremenom pokazati odgovornim, ostatak opozicije, koji ostaje rasparčan i neujedinjen po mnogim stavkama – složan je da je zbog Pozitivne izgubljena prilika da se nakon 25 godina vlasti obori Đukanovićeva vlada u trenutku kada nije imala većinu zbog raskola sa koalicionim partnerom. Sa druge strane, Đukanović je, obraćajući se novinarima nakon potpisa sporazuma, najavio mogućnost da se “naknadnim dogovorom” omogući mjesto i za predstavnike Pozitivne ukoliko URA, SDP, Demos i SNP ostanu pri odluci da ne uključe ovu partiju u opozicione kvote.

Šta očekivati

Skeptici smatraju da ni sporazum o ulasku opozicije u vladu radi kontrole predizborne kampanje nije dovoljna garancija da vladajuća partija neće vršiti malverzacije oko kupoprodaje glasova, te da je obavezivanje dijela opozicije da prihvati rezultate izbora nepromišljen potez. Dio opozicije (Pokret za promjene, DF) tvrdi i da je Đukanovićeva partija iskoristila vrijeme koje je izgubljeno u pregovorima za organizaciju paralelnog sivog fonda koji će biti korišten za kupoprodaju glasova onih par hiljada glasača za koje se očekuje da će biti ključni za izhod izbora.

Takođe postoji bojazan da pet mjeseci, koliko preostaje do izbora, neće biti dovoljno opozicionarima da sprovedu potrebne kontrole. U svakom slučaju, jasno je da je svaki dan koji je do sada izgubljen u pregovorima išao u korist vladajućoj stranci, za koju je to značilo dan manje kontrole i prisustva opozicionara u vladinim organima. Da li će Đukanovićeva i ovoga puta gorjeti do zore, odnosno da li će i uz novonastale poteškoće uspjeti da nadigra svoje protivnike, biće ipak jasno tek nakon izbora u oktobru. Ostaje činjenica da je nakon 25 godina vladavine istog čovjeka, te više propalih “revolucija” tokom proteklih pet godina, dobrom dijelu crnogorskog građanstva teško zamisliti kraj vladavine vječitog vođe.