politika
Hrvatska
vijest

Dioba vlasti kao igra muzičke stolice

Foto: HINA / Davor Grzelj

“Kolinda nas je izdala!”, saznajemo tako danas u Slobodnoj Dalmaciji od jednog visokog neimenovanog izvora iz Hrvatske demokratske zajednice. Iako je posrijedi očita urednička “stilizacija” konspirativnog šaputanja u novinarsko uho u svrhu “klikabilnosti”, naime, znamo da se visoko neimenovani izvori ne deru, kako ne bi bili otkriveni i imenovani, čini se da je situacija postala ozbiljna. Gotovo svi, u medijskoj putanji od visokog neimenovanog izvora do političkog analitičara i nazad, vide da su predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku počele izmicati uzde za koje je smatrao da su mu demokratskom providnošću zagarantirane, one obavještajno-represivnog aparata.

Podsjetimo na zadnju epizodu u igri muzičke stolice na koju neodoljivo podsjeća funkcioniranje vlasti u Hrvatskoj. Dakle, kao što znamo, u navedenoj igri određeni broj igrači kruži oko stolica čiji je broj uvijek manji za jedan i u trenutku kad muzika prestane, pokušavaju sjesti. I po logici stvari jedan uvijek ostaje na nogama. To se počelo redovito događati Tomislavu Karamarku, on ostane na nogama, a predsjednica, premijer i MOST sjednu. U zadnjoj epizodi to se dogodilo s imenovanjima čelnog čovjeka SOA-e i predstojnika Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost u kojima je ostao kratak za svoje kadrove.

Intrige stranačke demokracije

Situacija je toliko uzavrela da gotovo svi pričaju samo o manevarskom prostoru Karamarka nakon unutarstranačkih izbora predviđenih za mjesec dana, dok su izazovi koji se nalaze pred Vladom u upravljanju državom pali u drugi plan. Dvije se opcije nameću analitičarima, a sugeriraju ih i visoki neimenovani izvori. Ili će Karamarko, osnažen pobjedom na izborima na kojima nema protukandidata, povući komplicirani potez preslagivanja saborske većine uz pomoć dijela zastupnika MOST-a i HNS-a i tako se riješiti Bože Petrova i Tihomira Oreškovića, ili će isprovocirati nove izbore i podesiti ih za jesen.

No, ono za što ostajemo uskraćeni u ovoj kombinaciji dvorskih intriga i dječjih igrica, bilo je kakav demokratski upliv. Tako, primjerice u HDZ-u, kao što smo napomenuli, jedini kandidat za predsjednika stranke je političar koji je po anketama bio najomraženiji političar dok je bio u oporbi, što je zaista prilično zavidan rezultat. To dovoljno govori o naravi stranke i prostoru za programatske rasprave. Iako je situacija ponešto ekstremnija, ne predstavlja HDZ nikakvu iznimku u odnosu na ostale stranke. Gotovo sve funkcioniraju, kako u komunikaciji prema javnosti tako i prema članstvu, preko šaputanja visokih neimenovanih izvora. I zato bi jedini smisao unutarstranačkih izbora bio taj da članstvo glasuje o visokim neimenovanim izvorima, ako već ne može o konkretnim politikama.