Konstantne međuetničke napetosti u Makedoniji povremeno dovode do nasilnih sukoba i održavaju atmosferu straha. Suprotno uobičajenim tumačenjima, prema kojima je nasilje posljedica spontane i vjekovne mržnje, sami incidenti čine se puno izravnije povezani sa sistemskim politikama o kojima ovise vladajuće klase.
Ne trebate biti povjesničar ili politički analitičar da bi vam bilo jasno kako većina makedonskog stanovništva opravdano strahuje od međuetničkog nasilja. Porast nepovjerenja i animoziteta između makedonskih i albanskih zajednica stvorio je oblik etničke “segregacije” koja postoji zahvaljujući neodgovornim i skupim politikama dvaju vladajućih stranaka. Ova situacija dominira političkim životom zemlje posljednjih petnaest godina i često uzrokuje neželjene napetosti između dvaju najvećih etničkih zajednica u Makedoniji koje su već jednom dovele zemlju na rub građanskog rata.
Napetosti su posljednji put eruptirale 19. svibnja ove godine u Skopju kada je jedan mladi Albanac navodno ubio srednjoškolca makedonskog porijekla. Prema službenom policijskom izvješću, osumnjičeni je ušao u kuću pokojnog mladića kako bi mu ukrao bicikl. Spazivši osumnjičenoga, mladić i njegov otac pokušali su ga otjerati, no kada je žrtva prišla osumnjičenome, ovaj se okrenuo i ubo mladića koji je na licu mjesta preminuo.
Uloga medija
Nekoliko sati kasnije informacije o incidentu procurile su u medije. Izvještavalo se o ubojstvu kojeg je počinio etnički Albanac, a kojemu je žrtva bila etnički Makedonac. Mediji, pogotovo oni režimski, naglasak su stavili na etnicitet počinitelja i žrtve, “zaboravljajući” pritom da izvještavanje u kojem etnicitet igra ključnu ulogu može vrlo lako dovesti do daljnjih napetosti, pogotovo kada u obzir uzmemo krhkost međuetničke situacije u Makedoniji. Vijesti su putem društvenih mreža odmah postale viralne i dok su se neki pozivali na mir i zdrav razum, drugi su pozivali na nasilje. Iako je osumnjičeni vrlo brzo priveden, u četvrti u kojoj je živio ubijeni mladić mnogo je ljudi izašlo na ulice kako bi izrazilo svoj “bijes” zbog, u njihovim očima, etnički motiviranog ubojstva, što dakako nije imalo nikakve veze s pravom prirodom samoga zločina.
Dvije noći za redom, velike grupe etničkih Makedonaca, uglavnom mlađih, sukobljavale su se s policijom pri čemu je uhićeno preko 30 ljudi, ozlijeđeno 6 policijskih službenika i oštećeno nekoliko policijskih vozila. Sav je promet bio blokiran, kontejneri za otpad zapaljeni, a izlozi mnogih dućana koji pripadaju Albancima uništeni, dok su neki od njih i zapaljeni. Samo je brza reakcija policije spriječila prosvjednike naoružane drvenim i metalnim palicama da prijeđu most preko rijeke Vardar i zapute se prema većinski albanskom naselju Saraj gdje bi sigurno došlo do nasilnih sukoba s lokalnim stanovništvom.
Kao što se i moglo očekivati, političke stranke su požurile s međusobnim optužbama, međusobno se indirektno optužujući za čitavu situaciju koja je eskalirala u ružnim scenama tijekom dviju noći. Vladajuća stranka optužila je opoziciju za poticanje nepotrebnih napetosti i dodavanje etničke dimenzije cijelom incidentu. Kao odgovor na te optužbe, opozicijske stranke ustvrdile su kako je policija “tukla svoj narod”, aludirajući na uporabu sile od strane policijskih službenika koji su pokušali obuzdati prosvjednike. Cijela polemika može služiti kao izvrsna ilustracija poslovice “rugala se sova sjenici…”
Ljevičarski pokret “Solidarnosti” i Pokret za socijalnu pravdu “Lenka” bili su među prvim političkim organizacijama koje su osudile ubojstvo i izrazile zabrinutost zbog nacionalističke retorike korištene u dijelu medija, ali i među političkim strankama i pojedincima, a koja je dodatno pogoršavala ionako napetu situaciju. Nekoliko dana kasnije, u sjedištu tih dviju ljevičarskih organizacija u Skopju, organiziran je javni forum na kojem je Makedoncima i Albancima dana prilika da izraze svoje mišljenje o ovim traumatičnim događajima. Na forumu su iznošeni prijedlozi za mirno razrješenje sukoba, a sve s ciljem smirivanja daljnjih međuetničkih napetosti.
Etnicizacija kriminala
Situacija otada smirila i mnogi misle da će ovakve situacije mogu izbjeći ako se osumnjičeni brzo privedu pravdi. No, prava suština problema ne leži u kažnjavanju kriminala, kako se na prvi pogled može činiti, nego u kompleksnim međuetničkim odnosima u zemlji. Zločin kao devijantna manifestacija u makedonskom društvu nije nešto čega nismo svjesni ili na što nismo navikli i dobro nam je poznata činjenica da se događaji kao što su ubojstva i pljačke događaju gotovo svakog dana. Ono što nas najviše brine je etnopolitička implikacija pridana ovom zločinu i način na koji su nacionalisti iskoristili zločin koristeći generalizaciju s ciljem stigmatizacije jedne etničke grupe zbog djela njezinih pojedinih pripadnika. Problem predstavljaju i pokušaji političkih stranaka (i vladajućih i opozicijskih) da prikupe političke bodove iskorištavajući eskaliranu situaciju za međusobno optuživanje i prebacivanje odgovornosti.
Ne tako davno makedonski je premijer, govoreći na skupu pred članovima i simpatizerima vladajuće stranke VMRO-DPMNE, pozvao glasače da pomognu njegovoj stranci osvojiti 62 mjesta u parlamentu, što bi stranci jamčilo apsolutnu većinu (makedonski parlament čine 123 zastupnika), kako bi se spriječilo, prema njegovim riječima, “ucjenjivanje” od strane Albanaca. S druge strane, vođa najveće albanske političke stranke u Makedoniji, Demokratske unije za integraciju (BDI), pozvao je albanske glasače da osiguraju da njegova stranka osvoji 25 mjesta, što bi značilo još jaču pregovaračku poziciju pri formiranju nove vlade s makedonskim partnerima. Ovaj primjer jasno pokazuje etnonacionalistički diskurs i retoriku obiju stranaka koje su na vlasti od 2006. godine. Ipak, obje licemjerno nastavljaju zajedno djelovati unutar iste vladajuće koalicije pri tom uživajući u privilegijama koje dolaze s pozicijom moći.
Nažalost, primjeri kao što je ovaj česta su praksa u Makedoniji. Nacionalistička retorika i odgovarajuće im prakse među glavnim su karakteristikama većine političkih stranaka u zemlji, osobito vladajućih koje predstavljaju oba etnika. Nacionalistički političari koriste groznu socijalnu situaciju u Makedoniji kako bi potaknuli mobilizaciju velikih grupa bijesnih mladih muškaraca i žena. Svjedočimo u praksi neostvarenim, propalim obećanjima političara koji su tvrdili kako će deregulacija ekonomije i privatizacija državnih dobara voditi u svijetlu budućnost. Zlouporaba religije, visoka stopa nezaposlenosti i siromaštva, nevjerojatan jaz između bogatih i siromašnih, nizak ekonomski rast i neprekidno kršenje i smanjivanje radničkih prava samo su mali dio alarmantnih problema. Kako bi svratili pažnju društva s ovih ozbiljnih problema vladajuće stranke koriste u svojoj retorici desni populizam, što vodi još većem porastu nacionalizma i produbljuje diskriminaciju.
No, nacionalistička histerija tu ne prestaje. Ona ima tendenciju osobito se širiti među onim segmentima društva u kojima može prisvojiti novi teritorij i locirati pojedince koji će nacionalističku retoriku spremno prihvatiti. Kultura, sport, čak i obrazovanje, samo su neka od područja u kojima je nacionalizam očito prisutan. Skup i nepotreban projekt Skopje 2014. i šovinistička himna navijačkog kluba makedonskih sportskih reprezentacija, koja u svojim stihovima sadrži uvređujuće pejorativne termine, najjasniji su takvi primjeri. Posebno je zabrinjavajuć problem sadržaja udžbenika za osnovne i srednje škole u kojima se mlade učenike, djevojčice i dječake, počinje hraniti nacionalizmom u vrlo ranoj dobi.
Izlaz iz začaranog kruga
Potrebno je spomenuti i to da vladajuće stranke nisu usamljene u produbljivanju ovih društvenih problema. Pomažu im manji koalicijski partneri, a važnu ulogu u širenju tih problema imaju i mediji. Stranke drže medije pod svojom kontrolom, te putem urednika i novinara kanaliziraju u javni prostor nacionalističku propagandu. Možemo dakle zaključiti kako je porast nacionalizma u Makedoniji rezultat sustavnog provođenja desne politike pri čemu je ubojstvo tinejdžera nastavak i logična posljedica politike koju nameću vladajuće stranke i strukture moći. Etnički Makedonci i Albanci žive u istoj državi, ali ne žive zajedno. Imaju zasebne političke stranke, zasebne škole i odvojene zajednice u kojima dominira nacionalistički diskurs koji promiču njihove političke vođe.
Opozicijske stranke, predvođene Socijaldemokratskim savezom Makedonije (SDSM), također nisu mnogo pomogle u cijeloj situaciji još jednog vala međuetničke napetosti. Iako one ne koriste nacionalističku retoriku nalik onoj vladajuće stranke, ipak u nekim područjima pokušavaju kopirati njen populizam te se također služe etničkim napetostima i nestabilnošću koju takva napetost izaziva kako bi prikupile nove političke bodove nakon teškog poraza na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u travnju ove godine. Stranka trenutno proživljava duboku podjelu među članstvom i vodstvom, a unutarnja previranja pri tom ih sprječavaju u poduzimanju odlučnijih koraka u borbi protiv nacionalizma koji se širi svim porama društva.
Možemo kazati kako je u vremenu u kojem političke stranke mare samo za svoj rejting i udobne fotelje u vladi, ignorirajući pri tom ozbiljnost političke krize koju izaziva ona međuetnička, možda napokon sazrio trenutak za nastanak novih alternativa na političkoj sceni. Alternativa koja će braniti svoja ideološka i politička opredjeljenja, stati na put nasilju bilo koje vrste i ponuditi ozbiljan i sistemski odgovor sve više eskalirajućem nacionalizmu. Očajnički je potrebna autentična ljevičarska politička stranka ili koalicija ljevičarskih organizacija neopterećena pogreškama postojećih političkih stranaka cijenu kojih skupo plaća naše društvo. Ovi se zahtjevi mogu činiti teškima i svakako zahtijevaju ozbiljan angažman, energiju i volju onih koji će se usuditi započeti nužne promjene u našem društvu, no s obzirom na začarani krug u kojem se nalazimo, samo takva politička snaga može ponuditi alternativu raspadajućem sustavu koji u situaciji sve veće socijalne katastrofe opstaje zahvaljujući šovinizmu i međuetničkom nasilju.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski