Kako je preživljavanje Svijeta postalo dosadna vijest

Foto: Ma Zhancheng / NurPhoto
Foto: Ma Zhancheng / NurPhoto

Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP21) koja se upravo održava u Parizu otvorena je vrlo bombastično, osobito se to odnosi na govor francuskog predsjednika Françoisa Hollandea, pozdravnu poruku pape Franje te niz velikih prosvjeda koji su pratili početak “pregovora”. Medijska prezentacija tih događaja pokazala je, s druge strane, dubinu nerazumijevanja kao i političku marginalnost ovog pitanja, ambicioznim sastancima na vrhu unatoč. Hollandeov i papin govor tako su smješteni (bez kritičke refleksije) u tradiciju kojoj i pripadaju: onoj paradnog podsjećanja na tobože poznate stvari koje je retorički zaoštreno koliko i politički impotentno.

Izvještavanje s impozantnih masovnih mobilizacija svelo se pak na potragu za sugovornikom s najdužom kosom i najšarenijom košuljom, kojeg je trebalo kontrastirati ozbiljnim ljudima koji vode “teške pariške pregovore”. Seriozne poze pregovarača trebale su nas pak uvjeriti kako je prosvjedno halabučenje kucanje na otvorena vrata, jer ne samo da moralni autoriteti upozoravaju na klimatske promjene, već su se naši vođe predano posvetili rješavanju problema unatoč njegovoj objektivnoj težini. Čak i blago grebanje po površini problematike, međutim, dovodi u sumnju ovaj ambiciozni narativ o konsenzusu i nadi u moguće rješenje do sad nerješivog problema.

Prijašnji su pokušaji dogovora o globalnom smanjenju emisije stakleničkih plinova (koji dovode do teških klimatskih poremećaja) propadali zbog nevoljkosti najvećih zagađivača da se uključe. Preventivno je stoga, prema mišljenjima medijskih urednika, valjalo prozvati te zagađivače, osobito SAD, Kinu i Indiju – zemlje visoko pozicionirane prema globalnoj emisiji stakleničkih plinova – zbog nespremnosti da pristanu na ograničenja koja bi prema procjenama trebala zatopljenje globalne klime zadržati na “samo” 2°C. Mediji trećeg najvećeg svjetskog “zagađivača”, zemalja Zapadne Europe, koje u pravilu papagajski prenose regionalni mediji, elegantno su pri tom zaboravili na odgovornost za genezu problema.

Nepomirljiva proturječja

Naime, dok se pobrojavaju današnje emisije, često se zaboravlja da u stvaranju problema nisu sudjelovali svi dijelovi Svijeta podjednako. Za razliku do SAD-a, čije političko vodstvo najčešće hladno negira utjecaj izgaranja fosilnih goriva na nastanak klimatskih poremećaja, tzv. zemlje u razvoju ističu upravo povijesno nasljeđe i odgovornost kao ključni argument protiv “globalnog dogovora”. Ispada naime da bi, nakon što su dovele planet na rub propasti, zapadnoeuropske zemlje htjele ostatku svijeta zabraniti industrijalizaciju koju su same prošle. Čak i ako pristane na vlastito “nešto veće smanjenje emisije”, Zapadna Europa još uvijek ne priznaje svoj klimatski dug prema ostatku Svijeta.

No dok argumenti tzv. zemalja u razvoju itekako imaju temelja, oni ne samo neće zaustaviti ozbiljne i katastrofalne posljedice klimatskih poremećaja, već pokazuju i dublje probleme koji onemogućavaju da sastanci poput CAP21 donesu očekivana rješenja. Mnogi političari u prigodničarskim su obraćanjima prilikom otvaranja konferencije klimatske promjene naveli kao glavnu svjetsku opasnost, dakako uz terorizam. Ispada da se održavanje ove konferencije moglo opravdati samo davajući njezinoj temi sekundarnu poziciju u odnosu na opasnost od terorizma, iako su posljedice klimatskih poremećaja znatno dalekosežnije i smrtonosnije, te velikim dijelom zaslužne za razvoj konflikata i ratova.

Unatoč neumjesnoj usporedbi, klimatske opasnosti doista imaju nešto slično s terorizmom – naime nemogućnost međunarodne zajednice da se s njima suoči uslijed činjenice da se globalni poredak još uvijek temelji prije svega na globalnoj kompeticiji i nejednakom razvoju. Slično aktualnom geopolitičkom plesu oko Sirije, i dogovor oko usporavanja globalne klimatske katastrofe zapeo je na strukturnoj nesposobnosti svjetskih sila da diskusiju vode van profitnih kalkulacija na štetu konkurenata. Sva patetika o “majci Zemlji” koju smo prisiljeni slušati ovih dana ne može sakriti nepomirljivo proturječje globalnog kapitalizma i klimatske sigurnosti.

Upravo zbog toga, eventualni dogovor u Parizu može biti bolji ili lošiji, ali u svakom slučaju ne može biti rješenje. Jer ako se klimatska šteta kroz narednih nekoliko stoljeća i može sanirati, sasvim je sigurno da se sistem koji radi protiv interesa većine ne može “popraviti”. Dapače, njegov je nestanak ključni preduvjet eventualnog klimatskog oporavka.