Nakon niza sudskih peripetija posljednjih mjeseci, jučer je iz zatvora izašao bivši hrvatski premijer Ivo Sanader. Tamo se nalazio od studenog 2012. godine kad mu je izrečena, kasnije ukinuta, presuda u slučajevima Hypo i INA-Mol. Jučerašnji izlazak plod je odluke Ustavnog suda o nepravomoćnosti presude u slučaju Fimi-Media. Protiv Sanadera se trenutno vodi nekoliko procesa koji se nalaze na nekoliko razina uslijed žalbi na raznim sudskim instancama i teško ih je rekonstruirati svima osim onima neposredno uključenima u procese.
Izlazak Sanadera iz zatvora prošao je u ponešto drukčijoj medijskoj atmosferi nego slični zatvorski ulazno-izlazni performansi na hrvatskoj političkoj sceni. Prvenstvenu zaslugu tome možemo pripisati popularnosti fejsbuk stranice Ćaća se vrača. Riječ je o vrhunskoj političkoj satiri, temeljenoj na glorifikaciji lika i djela popularnog Ćaće (Ive Sanadera) koja služi kao polazište za ismijavanje i demistifikaciju postsanaderovske političke scene, pogotovo njegove bivše stranke HDZ-a i njenog predsjednika Tomislava Karamarka, ali i ostalih aktera. Poetički zasnovana na obrascima klasične “dalmatinske zajebancije”, stranica se probila i u mejnstrim, a čak je i sam Sanader prilikom izlaska iz zatvora potvrdio da ju prati.
Priljev kredita i “europski HDZ”
Razlozi uspjeha i popularnosti stranice govore nam puno više o političkom kontekstu u Hrvatskoj nego sami sudski epilozi optužbi protiv Sanadera ili njegovo tumačenje po kojem je žrtva montiranog procesa u suradnji bivše premijerke koja ga je naslijedila, Jadranke Kosor i bivšeg državnog odvjetnika Mladen Bajića. Kako to da je kolektivni teatarsko-internetski poduhvat rehabilitacije Ćaće postao tako popularan? Kako to da mnogima intimno i dalje nije jasno zajebavaju li se ili ne? I kako to da je baš Sanader postao podatan instrument za satirički obračun s političkom stvarnošću?
Odgovor se vjerojatno krije u tome što Sanaderova vladavina i pad predstavljaju jedan od podesnijih ključeva za razumijevanje hrvatske tranzicije, preciznije, iluzije koju je projekt nezavisnosti i restauracije kapitalizma nosio sa sobom. Taman nakon Sanaderova preuzimanja vlasti 2003. godine dolazi do ekonomskog booma za koji se činilo da je ono čemu smo se nadali i “zašto smo se borili”. No, ništa od toga nije bila Sanaderova zasluga, kao što ni današnji upravljači svojim odlukama ne mogu puno toga promijeniti. Ekonomski rast izazvan priljevom kredita, kako poduzećima tako i stanovništvu, na nekoliko je godina učinio izvjesnim da će se možda put u blagostanje i realizirati. No, priljev kredita omogućen stvaranjem eurozone i dostupnošću jeftinog novca poslužio je samo kao intermezzo. Sanader se jednostavno u to vrijeme zatekao na pravom, ili krivom, mjestu.
Nadalje, Sanaderu se pripisuje i “europeizacija” HDZ-a. Čak i dalje služi kao oličenje interpretativne matrice: HDZ u oporbi zaoštrava nacionalističku retoriku, ali se opusti dolaskom na vlast. Dakle, sve je bilo kako i treba, rast potrošačkog standarda i “europski HDZ”, no iluzija tranzicijskog uspjeha nije dugo trajala. Nikad sasvim razjašnjeni odlazak Sanadera s mjesta premijera koincidirao je s erupcijom ekonomske krize. I tada se otkriva druga dimenzija Sanaderove političke putanje koja služi kao plodan resurs za današnji tretman njegova lika.
Personifikacija tranzicijske iluzije
Otkriveni korupcijski skandali i obračun bivših stranačkih i medijskih kolega i ulizica sa Sanaderom raskrinkali su funkcioniranje režimskih medija i političkih stranaka. To je bio prvi čin postupne delegitimacije političkih elita, izrežiran kroz bespoštednu stigmatizaciju Sanadera i medijske koridore poštede za sve ostale. Također, tadašnji pad HDZ-a na 20-postotnu popularnost i kasniji povratak na maksimalnih 30 i nešto postotnih poena jasno je razotkrio materijalni i klijentelistički kontekst stranačke politike u Hrvatskoj, odnosno politički domet antikorupcijske retorike i politike.
Sanader je personifikacija iluzije hrvatske tranzicije, kako one o efikasnom kapitalizmu koji će nam donijeti blagostanje, tako i one o višestranačju koje će nam donijeti demokraciju. Zato se o naravi zajebancije s Ćaćom mogu pitati jedino oni koji i dalje gaje te iluzije. I zato on može funkcionirati kao satirička figura u koju se upisuju populističke nade i kojom se diskvalificira trenutna politička scena. I zato se njegov izlazak iz zatvora savršeno poklapa s pregovorima o sastavu nove vlade i “reformama”, tobože presudnima za budućnost Hrvatske. Poruka koju je Ćaća “poslao” Boži Petrovu nakon izlaska iz zatvora govori puno više o hrvatskoj političkoj stvarnosti nego većina “ozbiljnih” analiza izbora i reformi: Kad je sastanak?