{"id":8614,"date":"2015-08-28T07:00:47","date_gmt":"2015-08-28T06:00:47","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=8614"},"modified":"2015-08-27T20:31:42","modified_gmt":"2015-08-27T19:31:42","slug":"8614","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=8614","title":{"rendered":"Javne kulturne institucije ili ugostiteljsko-turisti\u010dke atrakcije?"},"content":{"rendered":"

Koncept javnih institucija poput muzeja ili galerija od svojih je po\u010detaka vezan uz odre\u0111ene prosvjetiteljske ambicije, kao i politi\u010dku potrebu ja\u010danja kohezije zajednice. Ti su motivi, me\u0111utim, posljednjih desetlje\u0107a izgubili na va\u017enosti, a primat u velikoj mjeri ustupili komercijalnim interesima. Primjer aktualnih tendencija u financiranju kulture u gradu Zagrebu dobro ilustrira tu promjenu.<\/strong><\/p>\n

Kada je krajem srpnja vijesti s pla\u017ea i prometnica koje do njih vode prekinula objava o zatvaranju Tvornice olovaka Zagreb, klasi\u010dna pri\u010da o neo\u010dekivanom ste\u010daju, otpu\u0161tanjima i spekulacijama sa zemlji\u0161tem, servirana nam je uz jedan bizaran dodatak: podsje\u0107anje na odluku uprave iz 2014. godine da kupi \u2013 \u017eirafu. Na dnevniku jedne privatne TV ku\u0107e tako gledamo tragikomi\u010dan prizor radnika koji, nakon \u0161to mu je uru\u010den otkaz, sa suzama u o\u010dima kameri pokazuje figuricu dugovrate afri\u010dke \u017eivotinje uz rije\u010di: “Rekli su nam da \u0107e sve biti u redu ako kupimo \u017eirafu.”<\/p>\n

Ne ulaze\u0107i dalje u pri\u010du o propasti TOZ-a, u tom neo\u010dekivanom potezu uprave (koji se ipak zaustavio samo na izradi prototipa maskote) danas, na pragu izmaka jo\u0161 jedne turisti\u010dke sezone, mo\u017eemo prepoznati i ne\u0161to vi\u0161e od ideje s ruba pameti. Naime pomisao da \u0107e industrijsku proizvodnju robe \u0161iroke potro\u0161nje spasiti proizvodnja zabave, to jest jedna turisti\u010dka atrakcija i prihod od ulaznica koji \u0107e generirati, \u010dini se manje sumanuta, ili barem manje neo\u010dekivana, ako uzmemo u obzir va\u017enost koja se u dominantnom javnom diskursu pridaje upravo industriji zabave i spektakla, pogotovo u ljetnim mjesecima. Turizam i takozvane kreativne industrije bi trebale, sretno zdru\u017eene, biti generator razvoja i na koncu zauvijek zamijeniti tvorni\u010dke pogone iz nekih pro\u0161lih vremena.<\/p>\n

Ni Zagreb, iako glavni grad i smje\u0161ten na kontinentu, nije izuzet od procesa okretanja ka turizmu. Iako je svakom od 46 otpu\u0161tenih radnika TOZ-a itekako jasno da nema te \u017eirafe koja mo\u017ee zamijeniti proizvodnju, svaka nova ljetna sezona u glavnome gradu svjedo\u010di o rastu\u0107em entuzijazmu oko proizvodnje zabavnih i kulturnih sadr\u017eaja za turiste. Da postoji potra\u017enja o\u010dito je i iz ponude smje\u0161taja; samo na servisu booking.com trenutno se nalazi 640 privatnih stanova, mahom u centru Zagreba, a cijena po kojoj ih turisti mogu iznajmiti u ljetnim mjesecima mo\u017ee dose\u0107i i 200 eura po no\u0107enju.<\/p>\n

Osim kroz prenamjenu iz mjesta stanovanja u turisti\u010dki smje\u0161taj, strogi centar grada se transformira i kroz novootvorene zalogajnice, kafi\u0107e, restorane i sve mogu\u0107e kri\u017eance izme\u0111u tih formi koje redovito nude menije i cjenike na engleskom, natje\u010du\u0107i se koji \u0107e dizajnom ostaviti vi\u0161e “urbani” dojam i jasnije sugerirati pravi spoj tradicije i modernog europskog duha, spoj koji \u0107e jam\u010diti i autenti\u010dno iskustvo i dobru zabavu.<\/p>\n

Pro\u0161irivanje turisti\u010dke ponude<\/strong><\/p>\n

Pitanje kulturne ponude skladno se nadovezuje na tzv. eno-gastro do\u017eivljaj, budu\u0107i da je kulturu koja se nudi turistima ipak potrebno razbla\u017eiti s pristojnom koli\u010dinom ponude jela i pi\u0107a, suvenira, ili bilo kakve zabave. S druge strane, kulturu koja je dovoljno atraktivna da bi je na\u0161i gosti konzumirali u \u010distom obliku, poput dubrova\u010dkih zidina ili Eufrazijeve bazilike, mo\u017ee se odmah prestati smatrati javnim dobrom i naslje\u0111em koje bi trebali mo\u0107i koristiti prvenstveno gra\u0111ani s ciljem razumijevanja njegovih izvanrednih karakteristika i proizvodnje znanja koje bi mogli upotrijebiti za daljnji kulturni razvoj.<\/p>\n

Ona po kratkom postupku dobiva svoju cijenu, a samoodr\u017eivost koju time navodno posti\u017ee izgovor je dr\u017eavnoj i lokalnoj upravi da ulaganje u odr\u017eavanje skine s dnevnoga reda. Ipak, svjetska iskustva u primjeni modela potpune ili djelomi\u010dne privatizacije kulturnog naslje\u0111a pokazala su da, unato\u010d o\u010dekivanjima, privatni koncesionari ili vlasnici ne mogu dugoro\u010dno ostvarivati profit od lokaliteta, a bez dr\u017eavne pomo\u0107i ne mogu osigurati<\/a> ni ulaganje u konzervatorske i istra\u017eiva\u010dke radove.<\/p>\n

Fokusiramo li se isklju\u010divo na Zagreb danas, mo\u017eda bli\u017ee svakodnevnom gradskom iskustvu jest pitanje kako ovaj proces komodifikacije kulture, koji svaku kulturnu proizvodnju na ovaj ili onaj na\u010din svodi na prodaju (autenti\u010dnosti, zabave, ljepote), utje\u010de na lokalni krajolik kulturnih institucija. Ako bismo poku\u0161ali ocrtati njegovu skicu, kao jedan od klju\u010dnih poteza mo\u017eemo uzeti otvaranje Muzeja prekinutih veza 2010. godine na Gornjem gradu kao privatne inicijative dvoje kulturnih radnika. Rije\u010d je o projektu koji je vrlo jednostavan koncept prikupljanja predmeta iz prekinutih veza uspje\u0161no brendirao i kapitalizirao.<\/p>\n

Bez ikakvih \u0161irih kulturnih, dru\u0161tvenih, a kamoli politi\u010dkih implikacija, samo mje\u0161avina emocija nakon ljubavnog prekida, dovoljan je sadr\u017eaj ovog specifi\u010dnog, u medijima izrazito hvaljenog i me\u0111unarodno nagra\u0111ivanog projekta. Ipak, emocije idu uz malo ekonomije: neizostavan dio muzeja je i du\u0107an s posebno dizajniranim, tematskim suvenirima, kao i kafi\u0107 u kojem se povremeno odr\u017eavaju i svirke. Vjerojatno potaknute poslovnim uspjehom ovog primjera, uslijedile su i druge privatne inicijative. Po\u010detak aktualne turisti\u010dke sezone u Zagrebu obilje\u017eilo je otvaranje dvaju takvih muzeja u samom centru grada: Muzeja iluzija i Tortureuma.<\/p>\n

Muzejska “prodaja iskustva”<\/strong><\/p>\n

Potonji je dobio posebnu medijsku pa\u017enju, a unato\u010d ambiciji da temu mu\u010denja kontekstualizira ne samo povijesno ve\u0107 i s obzirom na suvremene politi\u010dke okolnosti (spominju\u0107i problemati\u010dne post-9-11 prakse, Abu Ghraib i Guantanamo), ozbiljniji multidisciplinarni rad kojime bi se publici pribli\u017eili slo\u017eeni eksploatacijski mehanizmi i odnosi mo\u0107i u dru\u0161tvu koji stoje iza praksi mu\u010denja izostao je. Informacije koje se nude posjetiteljima nisu sasvim nezanimljive, ali su do te mjere arbitrarne i li\u0161ene \u0161irih prostorno-vremensko-politi\u010dkih okvira da na trenutke djeluju krajnje zbunjuju\u0107e. Mnogo je vi\u0161e pozornosti pridano simulaciji tjelesnog iskustva mu\u010deni\u0161tva, na \u010demu se temelji i sam postav i brendiranje muzeja. Lak\u0161e je prodati iskustvo isprobavanja \u017eeljezne maske nego znanje o tome tko ju je, za\u0161to i na \u010diju glavu stavljao.<\/p>\n

Ako bi privatne muzejske inicijative i imale ambiciju da se odmaknu od ponude “nezaboravnog iskustva” i promi\u0161ljaju muzej kao mjesto edukacije, istra\u017eivanja, prostor kritike, ali i socijalizacije (neuvjetovane potro\u0161njom), zasigurno to ne bi mogle ostvariti bez podr\u0161ke javnog prora\u010duna. Muzej iluzija je ve\u0107 u startu primio podr\u0161ku<\/a> Grada Zagreba, a osniva\u010d jo\u0161 jednog privatnog muzeja, Muzeja automobila Ferdinand Budicki, potkraj je pro\u0161le godine preko medija gradskim vlastima poslao apel za financijskom pomo\u0107i jer \u0107e u suprotnom, zbog dugova nastalih nepla\u0107anjem najma prostora, biti prisiljen zatvoriti. Novinarki jednog tjednika dosada\u0161nje javno financiranje i mogu\u0107nost opstanka bez istog opisuje<\/a> ovako: “Ukupno 40.000 kuna godi\u0161nje, pa vi vidite za \u0161to je to dosta. Rekao sam jednom da nam to nije dovoljno ni za gablec. I od Ministarstva kulture ne\u0161to, ali sve je to ni\u0161ta. Kada niste pod dr\u017eavnim okriljem, nema ni novaca.”<\/p>\n

Na ovu bi se izjavu vjerojatno lecnuo svaki radnik\/ca u javnim muzejskim institucijama, pitaju\u0107i se kojom to logikom bi se javnim novcima trebao spa\u0161avati privatni muzej, a istovremeno se javnim muzejima smanjuju i nov\u010dana sredstva i broj zaposlenika. Logikom po kojoj se vrijednost kulturne proizvodnje mjeri njenom sposobno\u0161\u0107u da zadovolji kriterije turisti\u010dke ma\u0161inerije \u2013 vi\u0161e zabave, manje kritike, vi\u0161e iskustva, manje razmi\u0161ljanja.<\/p>\n

Ugostiteljska egzotizacija<\/strong><\/p>\n

Muzejske institucije su u tom smislu resurs; kad se zavrne javna pipa, one ne ostaju na cjedilu ve\u0107 imaju pregr\u0161t prostora (simboli\u010dkog, ali ponajvi\u0161e fizi\u010dkog) da same zarade: uvo\u0111enjem kafi\u0107a, du\u0107ana (koji je u brojnim svjetskim muzejima postao ve\u0107a atrakcija od samog fundusa) te iznajmljivanjem prostora (\u0161to je medijski najvi\u0161e osporavano kad se podstanar kosi s klasnim habitusom kulturnja\u010dke publike). U tome im dr\u017eava i poma\u017ee, primjerice zakonskim regulativama kakve je nagovijestio prijedlog<\/a> zakona o muzejima, po kojemu se stru\u010dnjak za odnose s javno\u0161\u0107u progla\u0161ava stru\u010dnim muzejskim zvanjem.<\/p>\n

Zanimljiv model snala\u017eenja u ovakvim okolnostima javnim institucijama je ponudio lani pokrenut projekt Dvori\u0161ta, inicijativa tvrtki G.A.D. produkcija i Katapult promocija. Koncept se zasniva na ideji da se desetak dana krajem srpnja nekoliko dvori\u0161ta zagreba\u010dkog Gornjeg grada pretvori u barove na otvorenom, odnosno mjesta na kojima se prodaje hrana i pi\u0107e uz \u017eivu muziku. I prve je godine u projektu sudjelovalo nekoliko od brojnih javnih institucija smje\u0161tenih na Gornjem gradu, a ove su to godine bili Dr\u017eavni arhiv u Zagrebu, Staroslavenski institut i Atelijer Me\u0161trovi\u0107. Pored njih, uklju\u010dila su se i dva privatna dvori\u0161ta. Dvori\u0161ta se naslanjaju na nekoliko privla\u010dnih koncepata: prije svega na pretpostavku da publici nude ne\u0161to ina\u010de nedostupno, \u0161to je neto\u010dno, budu\u0107i da su 3 od 5 lokacija javne institucije, prostori do kojih se mo\u017ee do\u0107i u njihovo radno vrijeme i koji imaju svoje korisnike i publiku.<\/p>\n

Mo\u017eemo jedino zaklju\u010diti da se posjet tim prostorima radi svrhe koja nije zabava i konzumacija jela i pi\u0107e naprosto \u2013 ne ra\u010duna. Mo\u017eda zato na promo materijalima Dvori\u0161ta i ne pi\u0161u nazivi institucija, osim u slu\u010daju Atelijera Me\u0161trovi\u0107, ve\u0107 pala\u010da u kojima su smje\u0161tene. To nas dovodi i do drugog koncepta, u koji se navodna skrivenost lokacija odli\u010dno uklapa, a to je romantizacija Gornjega grada, potenciranje njegove uzbudljive pro\u0161losti uz gospodu plave krvi ili pak bezbri\u017enu svakodnevicu 1930-ih godina, na koju nas podsje\u0107a dvori\u0161te u Basari\u010dekovoj 11.<\/p>\n

Ono je naime slu\u017eilo kao scenografija za kultni film “Tko pjeva zlo ne misli”, ali socijalna struktura stambene zgrade koju je film oslikao, danas je na Gornjem gradu nezamisliva. Naime, cijena nekretnina u toj staroj jezgri ni unato\u010d vi\u0161egodi\u0161njoj krizi tr\u017ei\u0161ta ne pada ispod 2000 eura po kvadratu, a prema jednom istra\u017eivanju cijena nekretnina, Gornji grad se po skupo\u0107i stanova dr\u017ei pri samom vrhu<\/a> u Hrvatskoj, u konkurenciji s ekskluzivnim turisti\u010dkim destinacijama na Jadranu.<\/p>\n

Komodifikacija kao nadopuna prora\u010duna
\n<\/strong><\/p>\n

Za koga su zaista gornjogradska dvori\u0161ta, a tko nema pristupa, nisu me\u0111utim pitanja kojima se ova manifestacija bavi. Iako se mo\u017ee \u010diniti da o\u017eivljava ideju susjedstva i opu\u0161tenog dru\u017eenja u zajedni\u010dkim prostorima, kakvom bi pandan bile popularne uli\u010dne fe\u0161te<\/a> u kvartovima Barcelone, ipak se bitno razlikuje od takvih praksi. U gornjogradskom slu\u010daju naime nije rije\u010d o inicijativi i organizaciji samih stanara, ve\u0107 je njihova participacija svedena na mogu\u0107nost da budu konzumenti. U \u010ditavom je programu ipak daleko najva\u017eniji i najdominantniji sadr\u017eaj \u0161ank, odnosno prodaja hrane i pi\u0107a koja se ni po \u010demu ne razlikuje od bilo kojeg kafi\u0107a. Kvartovska zabava na koju bi svatko donio pone\u0161to, razmijenio s drugim ili prodao za sitnu donaciju tek je asocijacija koju Dvori\u0161ta mogu izazvati, ali ne i cilj koji te\u017ee ostvariti.<\/p>\n

Sude\u0107i prema medijskim napisima i dru\u0161tvenim mre\u017eama, o\u010dekivanja organizatora u potpunosti su ispunjena: velik broj posjetitelja odu\u0161evljenih ugodnom atmosferom te ponudom hrane i pi\u0107a. Ipak moramo otvoriti pitanja o implikacijama jedne ovakve manifestacije. Prema informacijama Turisti\u010dke zajednice grada Zagreba, partnera projekta, institucije koje sudjeluju svoja dvori\u0161ta iznajmljuju. Njihova ra\u010dunica je jasna \u2013 za obavljanje vlastite djelatnosti, koja predstavlja neku vrstu dru\u0161tvene koristi, ne mogu dobiti dovoljno javnih sredstava za adekvatan rad, pa im se isplati vlastiti prostor tretirati kao robu i iznajmiti ga privatnim tvrtkama.<\/p>\n

To \u0161to novac djelomi\u010dno mo\u017eda dolazi iz istog izvora, onog javnog, vjerojatno vide kao ne\u0161to na \u0161to ne mogu utjecati. Ono na \u0161to mo\u017eda mogu utjecati jest visina najma \u2013 prema informacijama s terena neke su institucije dobile 40.000 kuna, dok nam je u Dr\u017eavnom arhivu u Zagrebu potvr\u0111ena cifra od tek 2500 kuna. Preostale dvije institucije nisu bile raspolo\u017eene da nam u roku dovoljnom za objavu daju to\u010dnu informaciju, tako da nam preostaju tek naga\u0111anja. Predmet naga\u0111anja je i dobit koju su organizatori ostvarili na ugostiteljskoj djelatnosti za zabilje\u017eenih 30 tisu\u0107a posjetitelja, ali sasvim je sigurno da bi pored te cifre ona od 2500 kuna za najam Dr\u017eavnog arhiva djelovala mizerno. Oni koji su pristali na takvu eksploataciju morali su bolje sna\u0107i, \u0161to i jest klasi\u010dna neoliberalna poruka javnim institucijama.<\/p>\n

Zajedni\u010dki prostori i privatne ra\u010dunice<\/strong><\/p>\n

I za stanare koji na ovaj na\u010din iznajmljuju prostore koji nose potencijal zajedni\u010dkog dijeljenja i socijalizacije mimo tr\u017ei\u0161nih odnosa, implicitno je sudjelovanje u procesu komodifikacije, upravo kao \u0161to \u0107e stanari u Donjem gradu sobu vi\u0161ka sve \u010de\u0161\u0107e po\u010deti tretirati kao izvor prihoda kroz najam turistima. \u0160to su stanari bogatiji, mogu si priu\u0161titi ve\u0107u pri\u010duvu, a \u0161to je pri\u010duva ve\u0107a to su im bolje mogu\u0107nosti da zamijene dotrajale instalacije i drugu infrastrukturu zgrade. Briga za zajedni\u010dko tako postoje pitanje snala\u017eljivosti stanara da to zajedni\u010dko unov\u010de, a ne gradske ili dr\u017eavne uprave.<\/p>\n

Vratimo li se u polje kulture, jasno je da se ono itekako transformira porastom projekata kao \u0161to je Dvori\u0161te. Osim \u0161to se kulturne institucije poti\u010de na komercijalizaciju djelatnosti i komodifikaciju resursa, same kulturne proizvo\u0111a\u010de se dovodi u specifi\u010dnu poziciju. Prihodi i rashodi manifestacije Dvori\u0161ta nisu u cijelosti javno dostupni, ali se mo\u017ee na\u0107i da je im Grad Zagreb za glazbeni program donirao 50.000 kuna. Za usporedbu, pet gradskih kulturnih centara na istom je natje\u010daju za glazbeni program dobilo u prosjeku ne\u0161to manji iznos (ukupno 240.000 kuna), a rije\u010d je o javnim gradskim institucijama koje se ve\u0107 godinama \u017eale na smanjenje programskih sredstava i na nemogu\u0107nosti da adekvatno iskoriste svoje (javne) prostorne i infrastrukturne kapacitete zbog manjka javnih programskih novaca.<\/p>\n

Javne kulturne institucije, kao i neprofitne udruge u kulturi, koje su od kasnih 1990-ih bile nositelj razvoja takozvane nezavisne kulturne scene, sada su stavljene na istu ravan s trgova\u010dkim dru\u0161tvima i drugim profitnim subjektima. Upravo d.o.o.-i postaju sve \u010de\u0161\u0107i nosioci kulturnih sadr\u017eaja, a ako su dosad na sceni kontroverze izazivali iznosi koje je Gradski ured za obrazovanje, kulturu i \u0161port dodjeljivao subjektima poput marketin\u0161ke agencije Neki Daniels Media d.o.o. za manifestacije s nagla\u0161enom komercijalnom notom (primjerice 2012. godine 150 tisu\u0107a kuna za glazbeni festival Zagreb World Music kojemu se na internetu zameo svaki trag), gradska je uprava dosko\u010dila problemu.<\/p>\n

Prema kraju nekomercijalne kulture?<\/strong><\/p>\n

Kroz \u010ditavu je 2015. godinu, dok se ne potro\u0161e sredstva, otvoren natje\u010daj<\/a> za dodjelu financijskih potpora za poticanje razvoja turizma u Gradu Zagrebu na koji se mogu prijaviti mikro, mala i srednja trgova\u010dka dru\u0161tva, obrti, zadruge, djelatnosti slobodnih zanimanja i fizi\u010dke osobe koje mogu obavljati ugostiteljsku djelatnost i pru\u017eati usluge u turizmu sukladno Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti i Zakonu o pru\u017eanju usluga u turizmu. Neprofitni i javni subjekti isklju\u010deni su iz ovog kola\u010da koji je prema dosada\u0161nja tri zaklju\u010dka<\/a> o dodjeli sredstava te\u017eak 422 tisu\u0107e kuna, gotovo pola milijuna.<\/p>\n

Jedan od projekata koji su dobili potporu putem ovog natje\u010daja je i spomenuti Muzej iluzija iza kojeg stoji marketin\u0161ka agencija Metamorfoza d.o.o. Iza nekih drugih privatnih muzejskih projekata stoje pak neprofitne udruge: primjerice iza Muzeja automobila koji je u dugovima. Onkraj naga\u0111anja o ekonomskih uspjesima i neuspjesima pojedina\u010dnih subjekata, svakako mo\u017eemo prili\u010dno sigurno zaklju\u010diti da profitni subjekti igraju sve va\u017eniju ulogu na polju kulturne proizvodnje, koja se nao\u010digled transformira prema potrebama turizma.<\/p>\n

Ono \u0161to je posebno va\u017eno istaknuti, budu\u0107i da se to \u010desto zaboravlja ili namjerno pre\u0161u\u0107uje, jest da se ovaj proces ne doga\u0111a mimo javnog bud\u017eeta, mimo lokalne i dr\u017eavne uprave koje se svedene na minimum aktivnosti pristojno dr\u017ee po strani, dok tr\u017ei\u0161na utakmica traje. Upravo suprotno, dr\u017eava je itekakav igra\u010d \u2013 jasno je za koji tim. Vrijeme neprofitnih subjekata kao nosioca kulturne proizvodnje vo\u0111ene vrijednostima koje nisu tr\u017ei\u0161ne o\u010dito je na zalazu: bez realne analize stanja, solidarizacije i djelovanja s jasnom agendom borbe protiv komodifikacije kulture, jasno je da kulturne prakse koje se ne mogu ili ne \u017eele prilagoditi tr\u017ei\u0161noj logici ne\u0107e opstati ni kao \u2013 turisti\u010dka atrakcija.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Kada je krajem srpnja vijesti s pla\u017ea i prometnica koje do njih vode prekinula objava o zatvaranju Tvornice olovaka Zagreb, klasi\u010dna pri\u010da o neo\u010dekivanom ste\u010daju, otpu\u0161tanjima i spekulacijama sa zemlji\u0161tem, servirana nam je uz jedan bizaran dodatak: podsje\u0107anje na odluku uprave iz 2014. godine da kupi \u2013 \u017eirafu…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":8624,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[74,94],"theme":[458,455],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[154],"class_list":["post-8614","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized","tag-kultura","tag-turizam","theme-drustvo","theme-rad","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8614","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=8614"}],"version-history":[{"count":22,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8614\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":8673,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8614\/revisions\/8673"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/8624"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=8614"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=8614"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=8614"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=8614"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=8614"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=8614"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=8614"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}