{"id":8530,"date":"2015-08-17T07:00:43","date_gmt":"2015-08-17T06:00:43","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=8530"},"modified":"2015-08-17T08:20:47","modified_gmt":"2015-08-17T07:20:47","slug":"linija-fronte-neuredeno","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=8530","title":{"rendered":"Militarizacija biv\u0161eg Istoka i izazovi tu\u0111ih ratova"},"content":{"rendered":"

Od najbli\u017eih saveznika i nekada\u0161njeg sovjetskog “dvori\u0161ta”, zemlje biv\u0161eg isto\u010dnog lagera su se posljednjih desetlje\u0107a prometnule u neke od najgorljivijih podupiratelja ameri\u010dkih ratnih avantura. Dramati\u010dna promjena u ovom podru\u010dju bila je jedna od najvidljivijih posljedica poraza SSSR-a u Hladnog ratu. Paradoksalno, unato\u010d skromnom geopoliti\u010dkom zna\u010daju, tranzicijske zemlje nastavljaju biti predmetom gorljivih ratnih hu\u0161kanja i militarizacija, s katastrofalnim posljedicama na skromne demokratske tradicije.<\/strong><\/p>\n

Jedan od uvjeta Mihajla Gorba\u010dova prilikom ujedinjenja Njema\u010dke bila je zabrana \u0161irenja Sjevernoatlantskog saveza (NATO) na zemlje biv\u0161eg Var\u0161avskog pakta. Kao \u0161to je poznato, obe\u0107anje koje su tada dale zapadne zemlje nije odr\u017eano, a njihov se vojni savez znatno uve\u0107ao u dva kruga: prvo su 1999. priklju\u010dene zemlje Vi\u0161egradske skupine (bez Slova\u010dke), a zatim 2004. godine balti\u010dke zemlje, Slova\u010dka, Slovenija, Bugarska i Rumunjska. Dok je prvi val uvelike bio odre\u0111en ratom na Kosovu i potrebom da se napravi kordon oko zapadnog Balkana, drugi je prije svega potaknuo takozvani “rat protiv terorizma” koji su pokrenule Sjedinjene Dr\u017eave nakon 9. rujna 2001., a zatim i intenzivirale invazijom Iraka 2003. godine. Posljedice ove promjene bile su tolike da je tada\u0161nji ameri\u010dki ministar obrane Donald Rumsfeld u poznatoj izjavi napravio distinkciju izme\u0111u “Nove Europe”, odnosno biv\u0161ih socijalisti\u010dkih zemalja Sredi\u0161nje i Isto\u010dne Europe koje su bile najsna\u017eniji podr\u017eavatelji SAD-a, te “Stare Europe”, prije svega Njema\u010dke i Francuske, ali i pojedinih nordijskih zemalja koje su ostale kriti\u010dne prema jednostranoj vojnoj intervenciji, osobito na temelju upitnih motiva i sumnjivih izgovora poput onih svojevremeno smi\u0161ljenih protiv re\u017eima Sadama Huseina.<\/p>\n

\u0160irenje NATO-a na biv\u0161e socijalisti\u010dke zemlje (koje je u me\u0111uvremenu zahvatilo jo\u0161 dvije zemlje, Hrvatsku i Albaniju) sasvim je neodvojivo od konkretnih vojnih i geopoliti\u010dkih interesa SAD-a, ali ti su interesi tako\u0111er po svemu sude\u0107i nai\u0161li na plodno tlo u Isto\u010dnoj Europi. Pro\u0161irenje je u tim zemljama do\u010dekano s odu\u0161evljenjem, prije svega zbog ra\u0161irenog antikomunizma, ali i rusofobije pri \u010demu je NATO do\u017eivljavan kao jedina brana od ruskih prijetnji, bile one stvarne ili imaginarne. S obzirom da su Hladni rat zavr\u0161ile na gubitni\u010dkoj strani, ove su dr\u017eave nastojale svim silama usko\u010diti na pobjedni\u010dki vlak i pridru\u017eiti se ja\u010dima. U ve\u0107ini slu\u010dajeva, priklju\u010divanje NATO-u dogodilo se prije uklju\u010divanja u politi\u010dke i ekonomske strukture Europske unije \u2013 jasan znak kako je za mnoge od tih zemalja sigurnost od Rusije bila primarna opsesija.<\/p>\n

Iako su kraj Hladnog rata te raspad Sovjetskog saveza i Var\u0161avskog pakta omogu\u0107ili ekspanziju NATO-a prema istoku, upravo je ta ekspanzija zapravo prolongirala binarnu hladnoratovsku logiku i pripadaju\u0107u ratobornu retoriku. Jedina zna\u010dajna razlika je, dakako, u tome \u0161to je “\u017eeljezna zavjesa”, koja je nekad razdvajala dvije sfere utjecaja, iz Berlina pomaknuta prema Kijevu i Ki\u0161injevu \u0161to je zemlje poput Poljske i Rumunjske \u2013 zemlje s dugom i dobro dokumentiranom tradicijom antiruskog sentimenta \u2013 dovelo na prvu liniju fronte. Imaju\u0107i to na umu, a s obzirom na poznati razvoj doga\u0111aja, \u010dini se kako je aktualna ukrajinska kriza naposljetku bila neizbje\u017ena, jednako kao i do sad najagresivniji ruski odgovor na \u0161irenje zapadne sfere utjecaja koji je potom uslijedio.<\/p>\n

Ekspanzija sile na zalasku<\/strong><\/p>\n

Dok je logika iza isto\u010dnoeuropskog odu\u0161evljenja NATO-ovom ekspanzijom relativno jednostavna, ameri\u010dka ambicija za stalnim prisustvom u regiji zahtijeva ne\u0161to elaboriraniju historijsku perspektivu. Hegemonija SAD-a, da upotrijebimo terminologiju Immanuela Wallersteina, u kontinuiranom je padu od ranih 1970-ih godina dvadesetog stolje\u0107a. To je vrlo polagan, ali nezaustavljiv proces \u010dije posljedice oblikuju dana\u0161nji svijet, mo\u017eda vi\u0161e nego ikad. Kada je vojni kejnzijanizam koji je SAD doveo u poziciju svjetskog ekonomskog i politi\u010dkog hegemona dosegao svoje limite u pogledu profitabilnosti i rasta negdje pred kraj 1960-ih, atlantska je vladaju\u0107a klasa pristupila demonta\u017ei ovog modela kroz neoliberalni zaokret. U poku\u0161aju da zaustavi pad i nastavi nametati svoju volju na globalnoj razini, SAD je zapravo ugrozio poslijeratni geopoliti\u010dki aran\u017eman koji je bio u temelju njegove supremacije. To je uklju\u010divalo i razbijanje sovjetskog bloka i pad SSSR-a.<\/p>\n

Iako je trijumfalisti\u010dki narativ o globalnim doga\u0111ajima 1989. godine, osobito na Sjeveru i Istoku, prikazivao pad socijalizma kao definitivnu pobjedu SAD-a, rije\u010d je u stvari i o zna\u010dajnom gubitku za tu silu. Stabilni dogovor koji su odr\u017eavali SAD i SSSR na temelju doktrine MAD (mutually assured destruction<\/em>, uzajamno zajam\u010deno uni\u0161tenje), de facto<\/em> je zna\u010dio da su obje sile imale slobodne ruke u kontroli vlastitih sfera utjecaja: ugrubo dvije tre\u0107ine svijeta za SAD i tre\u0107ina za SSSR. Sada je relativno lako sa\u017eeti procese nakon kobnih doga\u0111aja 1989.-1991. kada je sovjetska zona pala u stanje kaosa i nestabilnosti koji su natjerali SAD da intervenira, pri \u010demu je ta sila bila prisiljena iscrpiti dobar dio vlastite energije, ali i legitimiteta u o\u010duvanju stabilnosti. Istovremeno, u pacifi\u010dkoj regiji, uspon Kine, koja je i sama ranije bila rival SSSR-a, nastavio se bez prepreka i ve\u0107 dosegao globalne proporcije.<\/p>\n

Sjedinjene su Dr\u017eave pogre\u0161no smatrale situaciju u Sredi\u0161njoj i Isto\u010dnoj Europi nakon 1989. svojom pobjedom, dobrim dijelom i zbog entuzijazma lokalnog stanovni\u0161tva koje je kona\u010dno do\u010dekalo slobodu da mo\u017ee slaviti ameri\u010dke vrijednosti, \u010dak i ako su one u ostatku svijeta bile predmet \u017eestokih osporavanja, osobito nakon globalnih doga\u0111aja 1968. No ta je pobjeda ve\u0107im dijelom bila tek simboli\u010dna. Ve\u0107 od 1970-ih ova je regija imala neznatnu geopoliti\u010dku vrijednost za dvije supersile. Dok je globalni Jug za vrijeme Hladnog rata bio popri\u0161te dalekose\u017enih i zao\u0161trenih antikolonijalnih borbi i nacionalno-oslobodila\u010dkih pokreta, sovjetski je blok u Sredi\u0161njoj i Isto\u010dnoj Europi bio podru\u010dje ideolo\u0161kih i retori\u010dkih \u010darki, zemlja naseljena disidentima i \u010dangrizavim piscima sa previ\u0161e slobodnog vremena. Kontrola nad tim teritorijem nije za dvije velesile imala drugu svrhu osim da poka\u017ee njihovu simboli\u010dku snagu. Odnosno, rije\u010d je o sredstvu kojim se produ\u017eivala iluzija nadmo\u0107i kako bi se prikrilo vlastito opadanje. SAD je u svakom slu\u010daju bio bolje pozicioniran u ovom sukobu, prije svega zbog unutarnjih proturje\u010dja sovjetskog sistema pritisnutog radikalnom transformacijom kapitalisti\u010dkog svijeta nakon 1970-ih, koje su dovele do njegovog br\u017eeg uru\u0161avanja.<\/p>\n

Presudni akter lokalnih sukoba<\/strong><\/p>\n

Drugim rije\u010dima, Sredi\u0161nja i Isto\u010dna Europa omogu\u0107avaju SAD-u da odr\u017ei fantazmu vlastite hegemonije i mo\u0107i u regiji u kojoj ona uop\u0107e nije osporavana i u kojoj ne postoje opipljivi geopoliti\u010dki interesi. Ovu su \u010dinjenicu razumjeli i prihvatili mnogi ameri\u010dki konzervativci koji su se protivili \u0161irenju NATO-a upravo uz ove argumente. Nakon \u0161to je Rusija pora\u017eena i svedena tek na regionalnu silu, vi\u0161e nema strate\u0161kih interesa koji bi opravdali stalno vojno prisustvo. Dakako, pretvoriv\u0161i zemlje regije, koje su uz to postale i \u010dlanice Europske unije, u ministrante vlastite mo\u0107i, SAD je osigurao naklonost cijelog kontinenta vlastitoj politici. Tako\u0111er, te se zemlje, kao \u0161to je pokazala invazija Iraka, mogu koristiti i kao akteri destabilizacije svake zajedni\u010dke politike EU koja bi i\u0161la protiv politike SAD-a i NATO-a. Sjedinjene Dr\u017eave naposljetku imaju konkretan poslovni interes koji aktivno zagovaraju kroz dr\u017eavne pritiske uglavnom protiv doma\u0107e konkurencije, \u0161to su osobito rje\u010dito dokazali podaci s WikiLeaksa. No op\u0107enito, ekspanzija NATO-a u regiji prije je odre\u0111ena internom logikom vojne strukture koja se nastoji neprestano pove\u0107avati u potrazi za dodatnim sredstvima i osobljem, nego posljedica nekih jasnih geopoliti\u010dkih kalkulacija i stroge obrane interesa.<\/p>\n

S druge strane, dojam oslobo\u0111enja nakon promjena 1989. godine i predanost ameri\u010dkim vrijednostima omogu\u0107ili su lokalnim elitama da same sebe prika\u017eu kao predstavnici nove sile, u stilu (kao \u0161to su primijetili mnogi) autokolonijalnih agenata Imperije. U ve\u0107ini postsocijalisti\u010dkih zemalja lokalna je vladaju\u0107a klasa izravno vezala svoje politi\u010dke i klasne interese s onima SAD-a i NATO-a (\u0161to je \u010dinjenica obi\u010dno prikrivena iza kulturalnih parola antikomunizma i demokracije), ponekad \u010dak do razine koja izaziva sporove s europskim partnerima (kao prilikom neizravnog sudjelovanja Rumunjske u bombardiranju Srbije 1999. godine). Lokalne elite tako mogu provoditi vlastite interese predstavljaju\u0107i se kao saveznici SAD-a u regiji, istovremeno neprestano precjenjuju\u0107i navodne rizike za regiju. Kao hegemon na zalasku, SAD jo\u0161 uvijek uspijeva nametnuti vlastitu volju, no istodobno dopu\u0161ta da se njome okoriste i lokalni trgovci mo\u0107i za vlastitu korist, uklju\u010duju\u0107i time SAD u vlastite lokalne borbe za vlast.<\/p>\n

Kroz taj proces mo\u017eemo ne\u0161to bolje razumjeti i situaciju u Ukrajini, odnosno nastanak, pogor\u0161anje te naposljetku krajnje prenapuhavanje tamo\u0161nje krize. Interesi SAD-a da zagrabi u geopoliti\u010dki prostor Rusije s obzirom na konflikte na Bliskom istoku bili su stvarni, no tako\u0111er je to\u010dno i da se ta sila uklju\u010dila u ukrajinski sukob na strani odre\u0111ene frakcije lokalne bur\u017eoazije, ba\u0161 kao \u0161to je to u\u010dinila i 2004. godine za vrijeme tzv. Naran\u010daste revolucije. No za razliku od 2004., kada su frakcije lokalne bur\u017eoazije uspjele sklopiti dogovor i zamrznuti konflikt, ovoga puta mirno rje\u0161enje nije bilo mogu\u0107e, prije svega s obzirom na \u010dvrstu odluku pobunjene frakcije vladaju\u0107e klase da izravno pove\u017ee svoje interese s interesima SAD-a u regiji, sli\u010dno mnogim drugim bur\u017eoazijama u biv\u0161im socijalisti\u010dkim zemljama. Posredni\u010dka uloga Poljske u ovom nastojanju bila je klju\u010dna. Ono \u0161to je dakle zapo\u010delo kako frakcijska borba unutar ukrajinske bur\u017eoazije oko akumulacije kapitala i klasne vlasti zadobilo je oblik geopoliti\u010dkog sukoba nakon uklju\u010denja SAD-a. Istodobno, prvotni predmet spora, trgovinske sporazume i pristupanje EU, potisnula su pitanja NATO-ovih razmje\u0161tanja u regiji i ratoborna retorika.<\/p>\n

Od egzoti\u010dne zvijezde do “\u0161ok terapije”<\/strong><\/p>\n

\u010cini se kako su svi akteri u regiji iskoristili situaciju u Ukrajini da potenciraju dojam geopoliti\u010dkog sukoba, iako je on u stvari zapo\u010deo kao unutarklasni sukob. I Rusija je pove\u0107ala geopoliti\u010dke uloge kada je reagirala defanzivno, reakcionarno, kao mala sila \u2013 aneksijom Krima, kojeg je ionako ve\u0107 de facto<\/em> kontrolirala. To nije vodilo samo daljnjoj eskalaciji sukoba, ve\u0107 i militarizaciji cijele regije. Tako\u0111er je poslu\u017eilo kao idealna prilika za poku\u0161aje sna\u017enijeg pozicioniranja regionalnih vo\u0111a, a Rumunjska pru\u017ea dobar primjer toga \u0161to se doga\u0111a u unutarnjoj politici kada se ona odvija u atmosferi pristajanja uz vojnu logiku NATO-a.<\/p>\n

Odmah na po\u010detku valja re\u0107i kako izravne veze interesa rumunjske politi\u010dke klase s onima ameri\u010dkog Imperija ne po\u010dinju 1989. godine, ve\u0107 ranih 1970-ih. Ove veze proizlaze iz namjere tada\u0161njih rumunjskih vlasti da oja\u010daju svoju politi\u010dku i financijsku samostalnost u odnosu na SSSR u sklopu politike tzv. “nacionalnog komunizma”. Ova je strategija nakratko imala uspjeha i u\u010dinila je od Rumunjske (iz zapadne perspektive) egzoti\u010dnu zvijezdu \u017eeljezne zavjese. No romansa za Zapadom bila je kratkog daha. Druga naftna kriza 1979. godine, te nagli porast kamatnih stopa uzrokovan ja\u010danjem dolara koji je uslijedio, doveli su Rumunjsku u situaciju u kojoj nije bila u stanju servisirati dugove. Zemlja je 1981. godine bankrotirala i zatim uvela o\u0161tre mjere \u0161tednje usmjerene otplati dugova. Biv\u0161i ameri\u010dki saveznici postali su najo\u0161triji kriti\u010dari Rumunjske i znatno doprinijeli njenoj izolaciji pred kraj socijalisti\u010dkog razdoblja. No poput ostalih zemalja isto\u010dnog bloka, i Rumunjska se s vremenom pridru\u017eila klju\u010dnim institucijama Imperija, Me\u0111unarodnom monetarnom fondu (kroz kredite i “\u0161ok terapije”) i NATO-u, iako uz odre\u0111eno ka\u0161njenje koje je proiza\u0161lo iz te\u0161ke situacije u kojoj je zemlja bila ranih 1990-ih, upravo zbog ameri\u010dke izolacije.<\/p>\n

Od kada je nakon 1989. godine obnovljen, podre\u0111eni odnos Rumunjske prema SAD-u znatno je utjecao na lokalne politi\u010dke i klasne borbe. Kao \u0161to je ranije spomenuto, taj se utjecaj u pravilu manifestirao kao potpora jednoj specifi\u010dnoj frakciji postsocijalisti\u010dke vladaju\u0107e klase. Pozivaju\u0107i se na svoje posebne odnose sa SAD-om, i predstavljaju\u0107i se kao zastupnik interesa te sile, biv\u0161a tehni\u010dka socijalisti\u010dka inteligencija otvorila je klasni sukob s lokalnim vlasnicima kapitala koje je nazivala “neokomunistima”. Najavljivana borba protiv korupcije i komunizma koja je predstavljana kao korak prema demokratskim promjenama (uz izda\u0161na sredstva ameri\u010dkih fondacija), bila je nose\u0107i stup procesa koji je naposljetku doveo do ekonomske marginalizacije<\/a> lokalnih kapitalista. Tehni\u010dka je inteligencija pri tome zauzela ulogu posrednika izme\u0111u globalnog kapitala i lokalnih interesa.<\/p>\n

“Sigurnosni” koraci prema autoritarnosti<\/strong><\/p>\n

Ovaj razvoj doga\u0111aja bio je zapravo sr\u017e procesa tranzicije. Treba naglasiti kako to ne zna\u010di da su lokalni vlasnici kapitala bili antiameri\u010dki ili proruski raspolo\u017eeni, iako ih se povremeno poku\u0161avalo takvima prokazati. Daleko od toga. Problem je bio samo u tome \u0161to su njihovi poslovni interesi u nekom trenutku neminovno ulazili u koliziju s onima globalnog kapitala \u010dije interese zastupa SAD. Kao \u0161to su dokazali dokumenti koje je objavio WikiLeaks, ameri\u010dka je ambasada u Bukure\u0161tu npr. izravno intervenirala u najvi\u0161im e\u0161alonima rumunjske dr\u017eave u koristi Coca-Cole, a protiv njezinih lokalnih rivala. Ameri\u010dke su intervencije u lokalnoj politi\u010dkoj sceni stoga uvijek i\u0161le u korist onih frakcija koje su mogle garantirati benevolenciju dr\u017eavne birokracije prema takvim lobiranjima.<\/p>\n

Nagrada lokalnim vo\u0111ama do\u0161la je u obliku poja\u010dane vojne prisutnosti i ve\u0107e uloge koja im je namijenjena u geopoliti\u010dkim sukobima. U Rumunjskoj to je omogu\u0107ilo biv\u0161em predsjedniku Traianu B\u0103sescuu da se mije\u0161a u unutra\u0161nje poslove Republike Moldavije za vrijeme svog desetogodi\u0161njeg mandata i razvija agresivnu antirusku retoriku, ba\u0161 kao \u0161to je omogu\u0107ilo poljskim politi\u010darima da Ukrajinu u\u010dine svojim igrali\u0161tem nakon 2004. godine. Politi\u010dke elite spomenutih zemalja nisu zbog toga nu\u017eno slu\u017eile tek kao ameri\u010dke marionete protiv Rusije, ali su svakako pru\u017eale platformu SAD-u za intervenciju po \u017eelji. Gruzija je nakon svoje “obojane revolucije” ilustrativan primjer: bezuvjetnu potporu jednoj frakciji bur\u017eoazije kada je to bilo oportuno slijedilo je brzo povla\u010denje kada su ulozi postali premali. No unutarnja transformacija zemalja koje su se u nekom trenutku podredile interesima SAD-a bile su va\u017enije i dugotrajnije.<\/p>\n

Iako je proces tranzicije pod ameri\u010dkim nadzorom uglavnom predstavljan kao demokratizacija, nerijetko je imao suprotne efekte. Ovo je osobito vidljivo u dana\u0161njoj Rumunjskoj, jednoj od najvjernijih ameri\u010dkih saveznica. Jo\u0161 od 2004. godine, kada je biv\u0161i predsjednik B\u0103sescu do\u0161ao na vlast sa otvorenom proameri\u010dkom agendom pod krinkom “antikorupcijske” borbe, represivni aparat i vojne institucije dr\u017eave kontinuirano pove\u0107avaju svoju autonomiju i svoje ovlasti. Njihova je djelatnost sada potpuno izmaknula javnom i civilnom nadzoru i uvid u nju postao je privilegija onih koji su izravno zaposleni u sektoru. Istovremeno, politi\u010dka je klasa sustavno demonizirana, uloga joj je smanjena<\/a> gotovo do bezna\u010dajnosti, a mnogi njezini \u010dlanovi zatvoreni su pod optu\u017ebom za korupciju. Tajne su slu\u017ebe znatno narasle<\/a>, njihovi su prora\u010duni dramati\u010dno pove\u0107ani, a dobile su i va\u017enu ulogu unutar pravosudnog sistema. Danas vi\u0161e ne postoje slu\u010dajevi vezani uz korupciju koje nije na ovaj ili onaj na\u010din pripremila<\/a> tajna policija.<\/p>\n

Znakovi slabljenja hegemonije<\/strong><\/p>\n

Sve se te optu\u017enice naposljetku pravdaju potrebom za\u0161tite nacionalnih interesa i po\u0161tivanja rumunjskog strate\u0161kog saveza s SAD-om (koji kao formalni dokument ni ne postoji, van op\u0107enitih obaveza prema svim \u010dlanicama NATO-a). Sve se ovo doga\u0111alo i znatno prije nego \u0161to je eskalirala ukrajinska kriza. No s tom je eskalacijom, kao i u mnogim drugim zemljama, do\u0161lo do eksponencijalnog porasta militarizacije. U zemlji je prisutno znatno vi\u0161e te\u0161kog naoru\u017eanja i ameri\u010dkih i NATO-ovih vojnika koji se trude \u0161to vi\u0161e istaknuti svoje prisustvo i u\u010diniti ga \u0161to vidljivijim. Crno je more postalo prostor redovitih NATO-ovih vojnih vje\u017ebi, a rumunjski su generali iznenada dobili istaknute javne polo\u017eaje.<\/p>\n

Trenutni potpredsjednik vlade je general koji je nedavno predlo\u017eio nekoliko inovativnih ideja poput vra\u0107anja obaveznog slu\u017eenja vojnog roka i kupovinu novih aviona F-16. Prvi potez novog predsjednika izabranog pro\u0161le jeseni bio je pove\u0107anje vojnog prora\u010duna. Predstavnici tajnih slu\u017ebi zahtijevaju uvo\u0111enje mjera nadzora po uzoru na ameri\u010dku Nacionalnu sigurnosnu agenciju (NSA). Kolumniste i novinare u medijima zamjenjuju “obavje\u0161tajni stru\u010dnjaci” i “geopoliti\u010dki eksperti” koji neprestano napuhuju opasnost od Rusije prenagla\u0161avaju\u0107i obrambenu ulogu namijenjenu Rumunjskoj. Istodobno, oni koji se protive ovim mjerama i upozoravaju na prijetnje za demokraciju koju predstavlja ovo zao\u0161travanje sigurnosti denuncirani su kao “putinovci” i sasvim marginalizirani.<\/p>\n

Kada sve to uzmemo u obzir, izgleda da je Rumunjska prva linija fronte svojevrsnog rata. Ukrajinska je kriza poslu\u017eila kao dobar izgovor za ja\u010danje procesa koji su ve\u0107 bili zapo\u010deli neovisno o njoj. Politika straha koju poti\u010de i na kojoj se gradi ovaj val militarizacije u regiji ima \u017eeljeni efekt i po svemu sude\u0107i uspje\u0161no gu\u0161i \u010dak i liberalne reflekse. No ona je ipak dugoro\u010dno znak slabosti, a ne snage, odnosno znak posljednjeg stadija slabljenja ameri\u010dke hegemonije. To je ujedno i znak kako su vi\u0161e nego ikad ipak potrebne lokalne borbe protiv te hegemonije koje trebaju kona\u010dno pru\u017eati alternativu.<\/p>\n

S engleskog preveo: Nikola Vukobratovi\u0107<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Obe\u0107anje koje su tada dale zapadne zemlje o ne\u0161irenju Sjevernoatlantskog saveza (NATO) na zemlje biv\u0161eg Var\u0161avskog pakta nije odr\u017eano, a njihov se vojni savez znatno uve\u0107ao …<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":8539,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[103,78,137],"theme":[456],"country":[99],"articleformat":[450],"coauthors":[98],"class_list":["post-8530","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized","tag-ideologija","tag-nato","tag-rat","theme-politika","country-rumunjska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8530","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=8530"}],"version-history":[{"count":16,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8530\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":8566,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8530\/revisions\/8566"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/8539"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=8530"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=8530"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=8530"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=8530"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=8530"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=8530"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=8530"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}