{"id":7239,"date":"2015-05-29T07:00:52","date_gmt":"2015-05-29T06:00:52","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=7239"},"modified":"2015-05-29T08:28:56","modified_gmt":"2015-05-29T07:28:56","slug":"7239","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=7239","title":{"rendered":"Od Matije Gupca do privatizacijskih tajkuna: tranzicijska romantizacija feudalizma"},"content":{"rendered":"

Zami\u0161ljena kao proces povratka \u201cpravoj\u201d povijesti \u010diji je normalan tijek navodno prekinuo socijalizam, takozvana tranzicija se, u svom nastojanju da simboli\u010dki poni\u0161ti period dru\u0161tvenog napretka u drugoj polovici 20. stolje\u0107a, neminovno mora oslanjati na rehabilitaciju davno prevazi\u0111enih odnosa i dru\u0161tvenih praksi. Koliko god karikaturalni, ti poku\u0161aji simboli\u010dke refeudalizacije<\/em> povremeno doista ozbiljno ugro\u017eavaju o\u010duvanje javnih funkcija pojedinih institucija.<\/strong><\/p>\n

Nedavno se na rubovima vijesti iz kulture pojavila informacija da je Muzej selja\u010dkih buna, smje\u0161ten u gornjostubi\u010dkom dvorcu Or\u0161i\u0107 u Hrvatskom zagorju, ovogodi\u0161nji laureat<\/a> europske nagrade Heritage in Motion u kategoriji “Film i video” koju dodjeljuju zagovara\u010dka mre\u017ea Europa nostra i Europska muzejska Akademija potpomognute Europskom komisijom. Nagrada je dodijeljena za “multimedijalni” projekt pripremljen prije dvije godine za obljetnicu velike selja\u010dke bune iz 1573. godine, a radi se o video uratku osmi\u0161ljenom da se projicira preko spomenika selja\u010dkoj buni i njezinom vo\u0111i Matiji Gupcu autora Antuna Augustin\u010di\u0107a, odnosno preko dvokrilnog reljefa s motivima iz povijesti Hrvatskog zagorja i “Balada Petrice Kerempuha” Miroslava Krle\u017ee.<\/p>\n

Ako je suditi prema dokumentacijskoj snimci<\/a>, rije\u010d je tek o prostom 3D mappingu, kako ga nazivaju kreativne industrije, koji nasumi\u010dno spaja inserte iz razli\u010ditih filmova, pokoju animaciju i sekvence prelijevanja boje u trajanju od 15 minuta. Iako je audio podloga koju vizuali doslovce prate \u2013 Krle\u017eine “Balade Petrice Kerempuha”, tekst Juraja Habdeli\u0107a “Otca na\u0161eg Adama prvi greh” nastao sto godina nakon bune te povijesni izvori o buni u izvornoj kajkavskoj interpretaciji \u2013 jedini relevantan dio ovog uratka, i on savr\u0161eno zadovoljava kriterije projektno postavljene logike kulturne produkcije. Mo\u017eemo ih svesti na dvije osnovne stavke: “inovativnost” i “atraktivnost”, koje tobo\u017ee doprinose razvoju nove ciljane publike kulturnih institucija. “Stara” publika je, kako se to ponavlja kao mantra, navodno ve\u0107 umorna od tradicionalnih komunikacijskih tehnika i stati\u010dnih izlo\u017ebenih postava koji muzeologiju zajedno s muzejima vode u propast<\/a>.<\/p>\n

No da su ti pompozni koncepti tek \u0161e\u0107erna glazura koja prikriva meki revizionizam suvremene kulturne produkcije jasno je ve\u0107 i letimi\u010dnim pogledom na stalni postav Muzeja selja\u010dkih buna. Naime, ako pro\u0161e\u0107emo nekada\u0161njim odajama dvorca Or\u0161i\u0107 otvorit \u0107emo neka od klju\u010dnih pitanja transformacije uloge muzeja u suvremenom kontekstu kao i sve izvjesnijih mogu\u0107nosti gu\u0161enja javne namjene nacionaliziranih dvoraca Slavonije, Podravine i Zagorja u jo\u0161 jednoj rundi privatizacije. Rije\u010d je o instituciji koja je, kao \u0161to i ime sugerira, osnovana da kroz jedan od centralnih doga\u0111aja zagorske i hrvatske povijesti (bunu 1573.) prika\u017ee i povijest klasnih sukoba u ovom kraju, uklju\u010duju\u0107i i Narodnooslobodila\u010dku borbu kao, u tada\u0161njoj interpretaciji, zavr\u0161nu fazu ovog konflikta. U tom smislu muzej otvoren 1973. godine za \u010detiristotu godi\u0161njicu bune mo\u017eemo smatrati jednom od progresivnijih muzejskih institucija koju (spletom niza okolnosti), za razliku npr. od zagreba\u010dkog Muzeja revolucije, jo\u0161 uvijek ba\u0161tinimo iz socijalizma.<\/p>\n

Kmetske bune i feudalni bonton<\/strong><\/p>\n

No od slo\u017eenog procesa originalne muzealizacije utemeljene na opse\u017enom istra\u017eivanju gra\u0111e 16. stolje\u0107a u nizu arhiva, biblioteka, muzeja te fondova Akademija likovnih umjetnosti Zagreba, Ljubljane, Graza, Be\u010da, Z\u00fcricha, Dresdena i Budimpe\u0161te, a \u010diju koncepciju potpisuje povjesni\u010dar Josip Adam\u010dek u suradnji s interdisciplinarnom grupom stru\u010dnjaka \u2013 ostala je tek jedna soba. Ostalih \u0161est \u2013 u kojima je kroz zaokru\u017eene tematske cjeline bio obra\u0111en pogor\u0161ani polo\u017eaj seljaka 16. stolje\u0107a uvjetovan uspostavljanjem feudalnog monopola u trgovini, pove\u0107anjem feudalne rente i uklju\u010divanja kmetova u robno-nov\u010dane odnose koji su doveli do zao\u0161travanja klasne borbe, a zatim i do bune seljaka \u2013 pro\u0161lo je kroz tranzicijsku ideolo\u0161ku \u010distku jednostavnim izbacivanjem iz stalnog postava muzeja 2002. godine. Zatiranje historijskog narativa o kmetovima stubi\u010dko-susedgradskog vlastelinstva koji su se zajedno sa slovenskim usudili zamisliti, a zatim i oru\u017ejem tra\u017eiti radikalno preure\u0111enje dru\u0161tvenih odnosa ukinu\u0107em feudalnog poretka, nije naravno neo\u010dekivani korak.<\/p>\n

Sje\u0107anje na borbu Gup\u010devih puntara<\/em> ima u suvremenim okolnostima razvijanja novih oblika ekonomskog izrabljivanja u odnosu centar-periferija i zao\u0161travanja klasnih odnosa na nacionalnoj razini nepo\u017eeljan potencijal za kreiranje progresivnog politi\u010dkog programa. Funkcija je to koju je (uspje\u0161no) ve\u0107 odigralo ranije: podsjetimo samo na niz odreda, brigada i \u010deta od Oktobarske revolucije, preko republikanskih snaga u \u0160panjolskom gra\u0111anskom ratu pa do partizanskih jedinica za vrijeme NOB-a koje nose ime Matije Gupca. 1<\/a><\/sup> Muzej u srcu nacionaliziranog feudalnog posjeda (mjestu koje mu i prili\u010di) \u2013 koji bi ne samo \u010duvao sje\u0107anje na jedan od najpopularnijih izraza legitimnog klasnog nasilja odozdo (Gup\u010devu bunu), ve\u0107 i na simboli\u010dnu ulogu koju je ta buna igrala u kasnijim prijelomnim povijesnim doga\u0111ajima uklju\u010duju\u0107i i socijalisti\u010dku revoluciju \u2013 bio bi u najmanju ruku subverzivna institucija, sasvim suprotno zami\u0161ljenoj funkciji muzeja u tranzicijskom kontekstu.<\/p>\n

Stoga je (u)mjesto historijata klasne borbe, postav stubi\u010dkog Muzeja (osmi\u0161ljen 2002. godine) otvorio prostor romantizaciji, pa i glorifikaciji \u017eivota feudalaca, novih-starih junaka nesocijalisti\u010dke pro\u0161losti, koji se nakon temeljitog \u010di\u0161\u0107enja pobunjenog plebsa iz narativa o povijesti javljaju kao jedini preostali akteri vrijedni spomena. Tako je faksimile ranonovovjekovnih grafika s prikazima feudalnog terora i metoda mu\u010denja seljaka nakon gu\u0161enja bune iz Adam\u010dekove koncepcije stalnog postava zamijenio bidermajer namje\u0161taj, ulja na platnu pejza\u017ene tematike, haljine plemenitih djeva, koncertni klaviri, a u sve u te\u017enji do\u010daravanja “galantnog 18. stolje\u0107a, vremena uljudnog dru\u0161tvenog op\u0107enja… kada plemstvo Hrvatskog zagorja boravi na svojim ladanjskim posjedima i \u017eivi poput velike porodice, svi se posje\u0107uju, svi se poznaju, svako je sa svakim u rodu”, kako je to pomalo zaneseno (i sasvim u skladu s feudalnim bontonom) poja\u0161njeno<\/a> na internetskoj prezentaciji muzeja.<\/p>\n

Javna institucija kao privatno leno<\/strong><\/p>\n

Da atmosfera grofovskih dvorova 18. stolje\u0107a ne bi ostala samo predmet \u010deznutljivog prisje\u0107anja prilikom posjeta muzejima poma\u017eu brojni slu\u010dajevi povrata imovine (nekada\u0161njim) feudalnim mo\u0107nicima. Pri tome “povrati” nisu nu\u017eno samo simboli\u010dne geste, ve\u0107 povremeno predstavljaju i ozbiljan izazov za republiku koja je silom prilika jedan dio kapaciteta obavljanja javnih funkcija temeljila na davno izvr\u0161enim antifeudalnim reformama. Uz to, i sam je “povrat” zapravo vrlo neobi\u010dan koncept s obzirom da feudalni posjed, koji je uz dvorce uklju\u010divao i poljoprivredna zemlji\u0161ta ili \u0161ume, nije bio vlasni\u0161tvo u bur\u017eoaskom smislu, ve\u0107 je milo\u0161\u0107u vladara predat kao leno u zamjenu za izvr\u0161avanje obaveza. Poku\u0161aj da se dokopaju vrijednih nekretnina u dr\u017eavnom vlasni\u0161tvu je razumljiv iz perspektive nasljednika biv\u0161ih aristokrata, ali je navodna obaveza republike (pa makar i “gra\u0111anske”) da im svoju imovinu prepusti vi\u0161e nego upitna, i u moralnom i u pravnom smislu.<\/p>\n

Ipak, upravo se to redovito doga\u0111a. Krenimo od primjera na\u0161i\u010dkog Malog i Velikog dvorca obitelji Peja\u010devi\u0107, jedne od zna\u010dajnijih osamnaestostoljetnih i devetnaestostoljetnih slavonskih aristokratskih ku\u0107a, \u010diji se nasljednici i dalje vole kititi grofovskom titulom. \u010clan argentinskog ogranka obitelji Marc Pejacsevich je 2008. godine dobio povrat Velikog dvoraca u kojem su smje\u0161tene sve klju\u010dne kulturne institucije grada: Muzej grada Na\u0161ica, Zavi\u010dajni muzej, Gradska knji\u017enica, nekoliko spomen soba (izme\u0111u ostalih i Dori Peja\u010devi\u0107), HKD Lisinski i Gradska glazba. S obzirom na va\u017enost tog objekta za opstanak institucija, grad se upustio u dugotrajne pregovore o otkupu dvorca koji su okon\u010dali krajem velja\u010de ove godine kada je grad Na\u0161ice kona\u010dno uspio<\/a> za 720.000 eura otkupiti Veliki dvorac, dok je Mali (u kojem je smje\u0161tena osnovna glazbena \u0161kola i radio postaja) dobio na “poklon”. 2<\/a><\/sup> Ku\u0107a Peja\u010devi\u0107, koja je svoje slavonske posjede napustila nakon kolaboracionisti\u010dke epizode tijekom Drugog svjetskog rata (grof Petar Peja\u010devi\u0107 je naime bio imenovan<\/a> ambasadorom tzv. NDH u \u0160panjolskoj), tako se uspjela jo\u0161 jednom zlatnim slovima upisati u povijest Slavonije kao obitelj dobrotvora i mecena, i to djelomi\u010dnom “donacijom” imovine koju im je netom prije prepustila dr\u017eava samo da bi je opet otkupila.<\/p>\n

Dvorac Brezovica, smje\u0161ten nadomak Zagreba, svoju raniju javnu namjenu ipak nije uspio sa\u010duvati nakon \u0161to je vra\u0107en Zagreba\u010dkoj nadbiskupiji, koja je bila posljednji vlasnik objekta prije Drugog svjetskog rata. Javnu namjenu dobiva 1946. godine, a u njemu su tijekom godina bile smje\u0161tene srednja vrtlarska \u0161kola, institut za predvojni\u010dku obuku, osnovna \u0161kola, stanovi za u\u010ditelje te naposljetku restoran. Istodobno, kunsthistori\u010darski izvje\u0161taji, u nemogu\u0107nosti da arhitekturu promatraju unutar \u0161ireg dru\u0161tvenog konteksta, uglavnom se svode na formalne analize. Jedino \u0161to struka ranih 1960-ih primje\u0107uje jest pregradnja balkona tog trokrilnog dvorca koji se nalazio iznad kamenog portala sredi\u0161nje osi, a jedino na \u010demu inzistira jest kolorit fasade koji mora zadr\u017eati kasnobarokni bijelo-ru\u017ei\u010dasti din napuljskog \u017eutila koji se na momente prosijava u ton bjelokosti. 3<\/a><\/sup> Namjena nacionalizirane Brezovice opisuje se \u0161turo, tek jednom rije\u010dju \u2013 neprimjereno<\/em>. Da li danas to napu\u0161teno i devastirano novo-staro crkveno leno, o kojem mo\u017eemo \u010ditati tek na marginama znanstvenog diskurza, u izvje\u0161tajima projektnih istra\u017eivanja koji se baziraju na entuzijazmu i volonterskom radu<\/a> studenata i njihovih mentorica, kori\u0161teno primjereno i u skladu s potrebama dru\u0161tva, ostaje tek kao retori\u010dko pitanje.<\/p>\n

Blagoslov povijesti umjetnosti<\/strong><\/p>\n

Kao \u0161to su u socijalizmu kunsthistori\u010darska istra\u017eivanja barokne arhitekture formalizmom i tobo\u017enjim po\u0161tovanjem apstraktnih znanstvenih pravila “neutralnosti” (ne)uspje\u0161no prikrivala na kojoj su strani povijesti, povijest umjetnosti je i danas, sude\u0107i po spomen sobama Dore Peja\u010devi\u0107 u Na\u0161icama i novom konceptu postava Muzeja selja\u010dkih buna, ostala jedna od najrigidnijih podru\u010dja povijesnih znanosti, koja estetskim \u017eargonom nastoji legitimirati feudalne odnose rodne i klasne hegemonije. U takvoj situaciji ne \u010dudi previ\u0161e \u0161to feudalni na\u010dini “dru\u0161tvenog op\u0107enja” kao da nikada nisu bio \u017eivlji i popularniji. Starim feudalcima dru\u0161tvo pravi tranzicijska bur\u017eoazija koja interijere svojih kurija ne propu\u0161ta urediti <\/a>stilskim namje\u0161tajem iz 18. stolje\u0107a posebno naru\u010denim iz inozemstva i kuhinjskim loncima zla\u0107anog odsjaja kakve mo\u017eemo vidjeti tek na nizozemskom i flamanskom slikarstvu baroknog razdoblja.<\/p>\n

Doista, dvorci su postali popri\u0161te ostvarenja najbizarnijih fantazija bur\u017eoazije: biv\u0161i ministar, \u017eupan i savjetnik predsjednika tijekom devedesetih, Josip Kajfe\u017e, prema svojoj posljednjoj \u017eelji sahranjen je u dvorskoj kapelici zagorskog dvorca Miljana<\/a>, dok danas u njemu \u017eivi gra\u0111evinski poduzetnik Dragutin Kamenski kojemu voda te\u010de iz slavina opto\u010denih<\/a> 22 karatnim zlatom. Hotelijer Ivan Hudoletnjak, optu\u017een izme\u0111u ostalog i za fizi\u010dki<\/a> nasrtaj na svoju radnicu, kupio je dvorac \u0160aulovec, dok je umirovljeni general Ivan \u010cermak svoju ha\u0161ku \u0107eliju zamijenio dvorcem<\/a> u Klokovcu. Vlasnik Vindije Dragutin Drk \u017eivi u jalkove\u010dkom dvorcu (vidljivom samo iz zraka), a ovom nizu valja dodati nafta\u0161a i vinara Envera Morali\u0107a koji uz dvorac u \u0160takorovcu pored Dugog sela posjeduje jo\u0161 8 sli\u010dnih nekretnina \u0161to po Hrvatskoj, \u0161to po Njema\u010dkoj. Najmo\u0107nija doma\u0107a dinastija Todori\u0107 je pak svojom rezidencijom u\u010dinila Kulmerove dvore, smje\u0161tene na obroncima parka prirode Medvednica i s pogledom na Zagreb.<\/p>\n

S obzirom na smje\u0161tajne preferencije nove doma\u0107e visoke klase, \u010dini se kako bi nervoza kojom se historijsko sje\u0107anje na selja\u010dke bune nastoji zamijeniti heroizacijom feudalne galantnosti mogla imati puno konkretnije izvore od pukih kunsthistori\u010darskih ili muzeolo\u0161kih estetskih odabira.<\/p>\n

  1. Gup\u010devo ime su nosile dvije brigade, \u0161est bataljona, tri \u010dete i dva partizanska odreda kao i nekoliko jugoslavenskih jedinica u Sovjetskom savezu i \u0160panjolskoj za vrijeme gra\u0111anskog rata.[↩<\/a>]<\/span><\/li>
  2. “Suvlasnici” Ladislaus Pejacsevich iz Austrije i Wilczek Nikolas Pedro Pejachevich iz Venezuele su se odrekli prava na vlasni\u0161tvo Malog dvorca \u0161to je bio uvjet izvansudskog dogovora.[↩<\/a>]<\/span><\/li>
  3. Iz primjedbe<\/a> o pregradnji dvorca Brezovica povjesni\u010darke umjetnosti i konzervatorice Ane Deanovi\u0107, 1961.[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Nedavno se na rubovima vijesti iz kulture pojavila informacija da je Muzej selja\u010dkih buna, smje\u0161ten u gornjostubi\u010dkom dvorcu Or\u0161i\u0107 u Hrvatskom zagorju, ovogodi\u0161nji laureat europske nagrade …<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":7246,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[144,34],"theme":[458,455],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[169],"class_list":["post-7239","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized","tag-revizionizam","tag-tranzicija","theme-drustvo","theme-rad","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/7239","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=7239"}],"version-history":[{"count":32,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/7239\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":7364,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/7239\/revisions\/7364"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/7246"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=7239"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=7239"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=7239"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=7239"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=7239"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=7239"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=7239"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}