{"id":6605,"date":"2015-04-30T09:18:14","date_gmt":"2015-04-30T08:18:14","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=6605"},"modified":"2015-04-30T09:18:14","modified_gmt":"2015-04-30T08:18:14","slug":"rock-izgubljen-u-postsocijalistickom-prijevodu-3","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=6605","title":{"rendered":"Rock: izgubljen u postsocijalisti\u010dkom prijevodu"},"content":{"rendered":"

Dvije su teme izazvale poprili\u010dnu pa\u017enju u hrvatskom medijskom polju pro\u0161lih mjeseci: “osamdesete” i status rocka u dodjeli sredstava za javne potrebe u kulturi. Me\u0111utim, izostala je poveznica koja bi tretman “osamdesetih” izmjestila iz sfere de\/mitologizacije i povratno ponudila razumijevanje problema s rockom u okviru politi\u010dko-institucionalne povijesti i ishoda eurointegracijskih procesa.<\/strong><\/p>\n

U prevladavaju\u0107em revivalu 1980-ih ili “osamdesetih” u medijskom i kulturnom prostoru u Hrvatskoj i \u0161ire, naguralo se mnogo u\u0161\u010duvane krame iz podruma i tavana, aktivirali su se (samozvani) analiti\u010dari uz potrebu da “demistificiraju” la\u017ei o karakteru i ulozi Jugoslavije, s naglaskom na njezinu dekadentnu fazu. Blogerski \u017eanr prokazivanja “naj\u010de\u0161\u0107ih mitova o Jugoslaviji” u tri, pet ili deset to\u010daka koji kao bauk kru\u017ei internetom i doprinosi, naravno, novoj mitologizaciji stare teme; prelio se u novije vrijeme na druge, ve\u0107e medijske vrste, gotovo u formi feljtona\u0161ke zabave ili kviza. A ta mnogo opasnija, neuredna krama gu\u0161i komunikacijske kanale do granice totalnog besmisla \u2013 ne i do kolapsa interesa, \u0161to je zanimljivo.<\/p>\n

\u0160tovi\u0161e, vrlo je poticajno vidjeti kako \u017eivljeno (ili naslije\u0111eno odnosno prepri\u010dano) iskustvo kulturnog, socijalnog i klasnog (osvije\u0161tenog i neosvije\u0161tenog; postoje\u0107eg ili nepostoje\u0107eg) kapitala u Jugoslaviji u takvim numeriranim ad hoc<\/em> “demistifikacijama” uglavnom, ako ne isklju\u010divo, slu\u017ei analitici jugoslavenske ekonomije, njezinih financijskih kapaciteta, apetita i zabluda \u2013 koje se onda komparativno “preslikavaju” na suvremenu doma\u0107u situaciju, kojiput i prognosti\u010dki ciljaju dalje od doma\u0107e aktualnosti. Nemamo, razumije se, u ozbiljnim analiti\u010dkim izvedbama ni\u0161ta protiv takvoga smjera, ali je ovom prilikom va\u017enije uo\u010diti izostanak reakcije iz historijski gledano, mati\u010dnog doga\u0111ajnog polja \u2013 kulture.<\/p>\n

Unato\u010d glasnoj tematizaciji njezine vitalne pro\u0161losti iz 1980-ih, niti iz jednog fokusa (dru\u0161tveno-kulturnog, povijesno-medijskog, umjetni\u010dkog) naj\u0161ire shva\u0107ene kulture u Hrvatskoj nije proklijao javni, polujavni ili kafanski, interes za uspostavom historijskog, analiti\u010dkog kauzaliteta sa sistemom kulture 1980-ih. Ili jasnije: za razliku od akademskog interesa koje posljednjih godina (uglavnom) historizira i\/ili estetizira doma\u0107u kulturno-umjetni\u010dku pro\u0161lost, u javnom se diskursu u pravilu ne otvaraju dublje teme koje bi mogle uspostaviti relaciju trenutne kulturne politike s aspektima kulturnih politika iz socijalizma, uzmimo 1980-ih, na istom prostoru.<\/p>\n

Dru\u0161tvena regulacija rocka<\/strong><\/p>\n

Zbog politi\u010dkog oportunizma, ignorancije, malogra\u0111anske indolencije ili nekog sljede\u0107eg izmi\u0161ljenog razloga, sistemski problemi kulturne politike u Hrvatskoj koji u 2000-ima razvijaju ozbiljne anomalije, ne gledaju se kao posljedice diskontinuiteta iz 1990-ih nego kao partikularni incidenti bez korijena. Primjer kojemu se posve\u0107ujemo zato uop\u0107e nije marginalan u radijusu reprezentativne (kulturne) politike, iako se takvim na prvi pogled \u010dini. Zadire, naime, u sredi\u0161te klju\u010dnog identitetskog pitanja o naravi suvremene kulturne politike, odnosno o udjelu etatisti\u010dkog i\/ili liberalnotr\u017ei\u0161nog, u nacionalnoj kulturi.<\/p>\n

A rije\u010d je o rocku. Zapravo, o javnoj polemici koju je Udruga koncertnih promotora Promo pokrenula prije mjesec dana kao lavinu, uz povod rezultata dodjele javnih sredstava za glazbene programe Ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture, gdje “rock” nije dobio niti kune. Promotori pri tome “rock” definiraju kao “kvalitetnu autorsku rock glazbu u svim njezinim izvedenicama”, vrlo konkretno misle\u0107i zapravo na “svoju robu”, odnosno na koncerte koje organiziraju na doma\u0107im pozornicama ili klubovima.<\/p>\n

U Hrvatskoj se, naime, glazba na nacionalnoj i lokalnoj razini financira kao i ostale kulturne djelatnosti, principom dvojne bud\u017eetske regulacije hladnog pogona i programskih sredstava, s tom razlikom da se pod pojmom “glazba” misli isklju\u010divo na takozvanu akademsku ili suvremenu umjetni\u010dku glazbu doma\u0107ih autora; a u manjem postotku na jazz ili folklornu glazbu u njezinim razli\u010ditim izvedenicama.<\/p>\n

Rock muzika, shva\u0107ena ovdje kao oblik popularne glazbe, ili suprotnost akademskom, jazzerskom ili folklornom; ne predstavlja strate\u0161ku, javnu potrebu ni na lokalnoj ni na nacionalnoj razini, jer od 1990-ih niti jedan program rock koncerta, projekta ili festivala u Hrvatskoj nije mogao dobiti programska sredstva na glazbenom, ve\u0107 samo na surogatnom natje\u010daju “inovativnih umjetni\u010dkih praksi” ili “me\u0111unarodnih suradnji”.<\/p>\n

Sitnopoduzetni\u010dke nevolje na periferiji\u00a0<\/strong><\/p>\n

Udruga Promo, \u010diji je predsjednik Zoran Mari\u0107, organizator INmusica kao najve\u0107eg open air<\/em> festivala u Hrvatskoj, javnosti pokazivao rezultate ankete dokazivaju\u0107i da “javne potrebe publike u Hrvatskoj daleko prete\u017eu u korist rocka”; uputili su javno, jednostavno pitanje: “je li rock kultura?”, a ono je najprije dotaklo u\u0161i naj\u0161ireg puka.<\/p>\n

Svjetonazorsko pitanje o mjestu popularne muzike u kulturi i politici njezinog financiranja u 21. stolje\u0107a jest ne\u0161to \u0161to se, kona\u010dno i izravno, ti\u010de naj\u0161ire zajednice. To je, vrlo brzo, shvatio i aktualni ministar kulture Berislav \u0160ipu\u0161 koji ni retoriku situacije niti konkretnost problema nije ignorirao: iako mu konstelacija reprezentativne politike i\/ili kulture takvo \u0161to ne bi zamjerila.<\/p>\n

Kao donedavni zamjenik biv\u0161e ministrice Zlatar Violi\u0107, \u0160ipu\u0161 je (bio) prvi kamen smutnje za Promotore\u00a0koji su tra\u017eili njegovu smjenu<\/a> nije\u010du\u0107i mu profesionalnomoralni integritet, optu\u017euju\u0107i ga za sukob interesa pri odabiru \u010dlanova kulturnih vije\u0107a i financiranju projekata u kojima je prije dr\u017eavni\u010dke funkcije bio anga\u017eiran. Ni\u0161ta od Promotorskih optu\u017ebi u smjeru \u0160ipu\u0161a nije dotaklo plodonosno tlo: rije\u010d je o legitimnoj praksi u sistemu doma\u0107e kulturne proizvodnje koju politi\u010dke elite ionako ne razumiju i ne \u017eele razumjeti.<\/p>\n

Promotori su, me\u0111utim, bukom o (svom?) problemu rocka sna\u017eno detonirali osnovni problem doma\u0107e politike u okru\u017eenju EU-e. Rock festivali sa zna\u010dajnim stranim imenima koji u jednom ili dva navrata nastupe u Hrvatskoj dokaz su pauperizirane publike na kapitalisti\u010dkoj periferiji. Cijena ulaznice od 40 eura u Hrvatskoj nije “konkurentna” onoj u srcu europskog kapitalizma sa 140 eura, pri \u010demu je svima jasno da su Promotori tipi\u010dni doma\u0107i “mali poduzetnici” s problemom tr\u017ei\u0161ne integracije.<\/p>\n

Vrijednosne distinkcije<\/b><\/p>\n

U uvrije\u017eenoj (neoliberalnoj) podjeli kulture na “komercijalu i art” koja je umnogome pro\u017eela svaku poru suvremene doma\u0107e (institucionalne i nezavisne) scene mo\u017eda bi i bilo mjesta cinizmu prema Promotorima \u2013 poduzetnicima, koji tek \u017eele “preprodati kvalitetan proizvod”. Cinizam bi, me\u0111utim, bio najprije nepo\u0161ten, a zatim i neto\u010dan, jer doma\u0107e institucije vlastite rupe u bud\u017eetu redovito krpaju iznajmljivanjem vlastitih (zapravo javnih) prostora privatnim poduzetnicima, tvrtkama i pojedincima \u010dija djelatnost nema blage veze s javnom kulturnom namjenom institucije.<\/p>\n

I jo\u0161 gore, u klijentelisti\u010dkom sistemu zagreba\u010dke kulturne politike uop\u0107e nije \u010dudno da Grad Zagreb “iznajmi”, odnosno pokloni besplatan koncertni termin dvorane “Vatroslav Lisinski” Ton\u010diju Hulji\u0107u, a sutradan hladno abortira svaki druga\u010diji poku\u0161aj programskog financiranja rocka, promotorskog “rocka”, popa ili njegovih brojnih izvedenica.<\/p>\n

Promotori su, dakle, poku\u0161ajem lansiranja “problema rocka” kao politi\u010dkog pitanja doma\u0107e kulture 21. stolje\u0107a, ukazali na diskrepanciju, ignoranciju, klijentelizam i nepravdu tretmana popularne kulture u Hrvatskoj, uz poznatu sistemsku jalovost kulturnih institucija. Promotori su, me\u0111utim, otvorili i \u010ditav raster zbunju\u0107ih distinkcija. Primjerice, kad ne\u0161to promoviraju, to je isklju\u010divo “kvalitetna autorska rock glazba” koju smatraju esteti\u010dki uzvi\u0161enom nad svim ostalim (o\u010dito jako arbitrarnim) \u017eanrovima i muzi\u010dkim vrstama. Pojam “suvremene kvalitetne autorske rock glazbe” suprotstavljaju (jer je autorstvo vrijednost po sebi) ni\u017ee rangiranoj “reproduktivnoj klasi\u010dnoj glazbi”, \u0161to je patroniziraju\u0107i nonsens bez potrebe za duljom elaboracijom.<\/p>\n

Kona\u010dno, carinski pojam “kvalitete” koji Promotori pretenciozno ponavljaju u svakoj javnoj prigodi kao da su nesigurni u vlastiti proizvod (a nisu); krajnje je suspektan prema ideji muzi\u010darske solidarnosti ili “doma\u0107e scene” \u2013 kakva god ona, jadna, bila. Ministar \u0160ipu\u0161 je, ipak, muzi\u010dar ( skladatelj “klasi\u010dne” akademske glazbe, dirigent i pedagog) koji akademsku i estradnu scenu poznaje dovoljno dobro da Promotorima u prvoj javnoj prilici najprije odgovara: “Kolege nisu rock glazbenici nego vrijedni ljudi koji rade u menad\u017ementu”, a onda nakon dva bilateralna sastanka mudro odlu\u010duje povezati<\/a> ostatak ministarskog mandata s instalacijom popularne kulture u nacionalnu strategiju.<\/p>\n

Zaboravljena povijest<\/strong><\/p>\n

“Radimo na strategiji financiranja svih alternativnih glazbenih izri\u010daja, uklju\u010duju\u0107i i rock. Inzistirat \u0107emo da klubovi i festivali u svojim programima alternativnih glazbenih izri\u010daja imaju oko 50% glazbenih sadr\u017eaja doma\u0107e autorske proizvodnje. Jedino u tome slu\u010daju mo\u0107i \u0107e dobiti potporu”, rekao je dakle ministar kulture \u0160ipu\u0161 Jutarnjem listu 28. travnja.<\/p>\n

Je li to ono \u0161to su htjeli Promotori? Sumnjamo, jer po tom principu ulaganja u nacionalnu “kvalitetnu autorsku rock glazbu” ne\u0107e biti mnogo love za skupe nastupe stranih “kvalitetnih autora rocka”. Ipak, sistemska obnova i revizija odnosa mo\u0107i u financiranju kulturnih institucija i programa tek po\u010dinje: njeno sljede\u0107e mjesto je barokno bujna festivalska priroda doma\u0107e kulture. U nevjerojatnoj raznolikosti i mno\u017eini\u00a0festivala u Hrvatskoj, tek ih je nekoliko steklo strate\u0161ki status “velikih”. Revizija sistema doma\u0107e festivalizacije morala bi onda donijeti Promotorima sigurno financirano mjesto – uostalom, po uzorima na ostale EU (Budimpe\u0161ta, Paris) ili neEU (Novi Sad) gradove.<\/p>\n

Ali poanta \u010ditavog sistemskog problema suvremene popularne muzike u okvirima kulturne politike Hrvatske je ionako ostala ili zastala u “osamdesetima”. Izgubljena u prijevodu, u aktualnoj nemogu\u0107nosti bilo kakve dijalekti\u010dke suradnje s rje\u0161enjima kulturne politike socijalizma. Naime, 1980-ih se popularna muzika, kao ki\u0161obranski tehni\u010dki termin “glazbe za mlade” financirala “odozdo”, putem vrlo le\u017eernih lokalnih i nacionalnih dotacija za omladinske klubove.<\/p>\n

Reprodukcija sistema se tako odvijala na nekoliko nekonfliktnih razina, ali je najva\u017enija bila ona koja je rocku, popu, alter ili eksperimentalnoj muzici \u2013 omogu\u0107avala stabilan rast. Dolaskom 1990-ih, svi su omladinski centri zatvoreni bez diskusije ili bilo kakve javne pa\u017enje. Sve kulturne, umjetni\u010dke discipline koje su pak imale institucionalnu adresu, pre\u017eivjele su 1990-e sa stabilnom lokalnom ili nacionalnom bud\u017eetskom bazom.<\/p>\n

U aktualitetu op\u0107epriznate \u010dinjenice (ili birokratske EU mantre) o kulturi kao javno financiranoj i javno dostupnoj djelatnosti, lako je uo\u010diti bastardnu situaciju rocka kojemu je nakon 1990-ih EU tr\u017ei\u0161te provalilo u malo, slabo opremljeno dvori\u0161te. Rock do sada nije imao velike \u0161anse, ali bi se nadalje kulturna politika trebala krojiti prema njemu.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

U prevladavaju\u0107em revivalu 1980-ih ili “osamdesetih” u medijskom i kulturnom prostoru u Hrvatskoj i \u0161ire, naguralo se mnogo u\u0161\u010duvane krame iz podruma i tavana, aktivirali su se (samozvani) analiti\u010dari uz potrebu da “demistificiraju” la\u017ei o karakteru i ulozi Jugoslavije, s naglaskom na njezinu dekadentnu fazu…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":6606,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[146],"theme":[],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[121],"class_list":["post-6605","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized","tag-muzika","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/6605","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=6605"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/6605\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":6607,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/6605\/revisions\/6607"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/6606"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=6605"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=6605"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=6605"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=6605"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=6605"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=6605"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=6605"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}