{"id":5906,"date":"2015-04-03T07:00:11","date_gmt":"2015-04-03T06:00:11","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=5906"},"modified":"2019-03-19T08:03:05","modified_gmt":"2019-03-19T07:03:05","slug":"denacionalizacija-iskrivljavanje-stare-pravde","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=5906","title":{"rendered":"“Denacionalizacija” \u2013 iskrivljavanje stare pravde"},"content":{"rendered":"

Proces tranzicije zapo\u010det krajem osamdesetih i po\u010detkom devedesetih u biv\u0161im socijalisti\u010dkim republikama te\u017ei poni\u0161tavanju socijalisti\u010dkih politika u vjeri kako \u0107e ispravljanje “povijesnih nepravdi” ukinuti i razlike u ekonomskom razvoju i socijalnom standardu izme\u0111u biv\u0161eg Istoka i Zapada. Jedna od stavki u tom nastojanju je i postupak “denacionalizacije” ili “restitucije” vlasni\u0161tva biv\u0161im, predsocijalisti\u010dkim vlasnicima.<\/strong><\/p>\n

“Dr\u017eavi je ostalo jo\u0161 devet meseci da okon\u010da vi\u0161edecenijski problem”, obja\u0161njava se u prilogu<\/a> Radio-televizije Srbije (RTS) emitiranom 20. o\u017eujka ove godine. Pomalo iznena\u0111uju\u0107e, vi\u0161edecenijski problem koji se spominje nije onaj<\/a> tridesetpostotne nezaposlenosti, prosje\u010dnih primanja po ku\u0107anstvu koja su jedva dostatna<\/a> za zadovoljenje elementarnih potreba ili pak dramati\u010dne tranzicijske dezindustrijalizacije koja je u stopu pratila proces privatizacije. Umjesto toga, rije\u010d je o te\u0161kom problemu preostalih petstotinjak dr\u017eavnih poduze\u0107a kojih se vlada obe\u0107ala rije\u0161iti u sklopu dogovora<\/a> sa Me\u0111unarodnim monetarnim fondom (MMF). Kao dio napora da se rije\u0161i taj problem, vi\u0161e od tre\u0107ine dr\u017eavnih poduze\u0107a (188) u kojima radi preko 5000 ljudi ve\u0107 je poslano u ste\u010daj dok bi za preostala “trebalo na\u0107i novog vlasnika”.<\/p>\n

Kao jedan od uzroka zapinjanja u rje\u0161avanju problema koji dr\u017eava ima s \u010dinjenicom da je vlasnica imovine, dr\u017eavni sekretar Ministarstva privrede Dragan Stevanovi\u0107 identificirao je nerije\u0161ene zahtjeve za restitucijom, odnosno “povratom” imovine “starim vlasnicima” iz predsocijalisti\u010dkog perioda. Mile Anti\u0107 iz Mre\u017ee za restituciju kategori\u010dki je demantirao navode dr\u017eavnog sekretara ispravno inzistiraju\u0107i kako restitucija ne mo\u017ee usporavati privatizaciju s obzirom da ona jest vid privatizacije. Njegovoj bi tvrdnji samo trebalo dodati kako je ona jedan od gorih vidova privatizacije, s obzirom da dr\u017eavi uskra\u0107uje i onu minimalnu naknadu ili pak one ograni\u010dene uvjete zadr\u017eavanja dijela proizvodnje ili sl. koje dr\u017eava povremeno daje kupcima privatiziranih poduze\u0107a.<\/p>\n

Obra\u010dun s povije\u0161\u0107u<\/strong><\/p>\n

Istini za volju, “stari vlasnici” su u Srbiji do sada pokazivali puno ve\u0107i interes za stambene i poslovne prostore na atraktivnijim lokacijama te gra\u0111evinska i poljoprivredna zemlji\u0161ta nego za poduze\u0107a. Ne \u010dudi stoga \u0161to zadnja statistika <\/a>pokazuje kako je ve\u0107ina stanova, zgrada i lokala “vra\u0107eno” u beogradskim op\u0107inama Vra\u010dar, Stari Grad, Zvezdara i Savski Venac, te Novom Sadu. Prema procjenama<\/a> direktora Agencije za restituciju Srbije Strahinje Sekuli\u0107a s po\u010detka ove godine, dr\u017eava se u postupku restitucija od 2006. (\u0161to uklju\u010duje i restitucije imovine vjerskih organizacija) oslobodila problemati\u010dne imovine u vrijednosti od \u010dak milijardu eura. Najekstravagantniji zahtjevi, poput onih obitelji Kara\u0111or\u0111evi\u0107 koja osim goleme koli\u010dine nekretnina zahtijeva i nekoliko rudnika zlata<\/a>, tek se rje\u0161avaju.<\/p>\n

Koncept restitucije, koja se u Hrvatskoj zove “denacionalizacijom” predstavlja zanimljiv spoj neoliberalizma i povijesnog revizionizma, mjesto gdje mit o dr\u017eavi kao “najgorem gospodaru” susre\u0107e mit o neprirodno “prekinutoj povijesti”. Termin restitucija je \u0161iri i sadr\u017ei odre\u0111enu moralisti\u010dku pretenziju na ispravljanje nepravde dok je denacionalizacija vi\u0161e tehni\u010dki termin za postupak li\u0161avanja javnosti javne imovine. Koliko hrvatski<\/a> zakoni zaostaju za srpskima<\/a> u terminologiji, toliko povijesno-moralisti\u010dke pretenzije nadokna\u0111uju u jeziku propisa nazvanog “Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunisti\u010dke vladavine”. Oba zakonodavstva predvi\u0111aju ukidanje posljedica zakona i sudskih presuda biv\u0161e Jugoslavije neprecizno odre\u0111uju\u0107i kako se radi o “politi\u010dki motiviranim” presudama i povezuju restituciju s “rehabilitacijom”.<\/p>\n

Pravna dr\u017eava<\/strong><\/p>\n

Postupci restitucije i denacionalizacije su dakle eksplicitno politi\u010dki postupci, povremeno nevje\u0161to zaba\u0161ureni u pravnu terminologiju “pravih” ili “prija\u0161njih” vlasni\u0161tava, no u stvarnosti uklopljeni u op\u0107u privatizacijsku agendu. Efikasnu privatizaciju restitucijom ameri\u010dke<\/a> institucije na Balkanu eksplicitno navode kao jedan od svojih prioriteta i kriterija za prijem u Sjevernoatlantski savez (NATO) i Europsku uniju (EU) \u0161to je agenda koju slijede i mediji “bliski<\/a>” spomenutim institucijama. Dakako, s obzirom na javnu funkciju pojedinih nekad privatnih nekretnina, dr\u017eave predvi\u0111aju i mogu\u0107nost nov\u010dane “nadoknade” za “oduzetu” imovinu, \u0161to me\u0111utim nije preferirana<\/a> opcija, kako iz politi\u010dkih, tako i iz financijskih razloga.<\/p>\n

Dapa\u010de, kako bi se izbjegla nov\u010dana naknada u Srbiji je nedavno predlo\u017eena<\/a> “supstitucija” \u2013 dakle “vra\u0107anje” imovine koju “o\u0161te\u0107enici” nikada nisu ni posjedovali, \u0161to je Mre\u017ea za restituciju brzo pohvalila. Sredinom pro\u0161le godine hrvatski Fond za naknadu oduzete imovine objavio<\/a> je kako se “vlasnicima” nacionalizirane imovine isplatilo 1,8 milijardi kuna “naknade”, ne ra\u010dunaju\u0107i “povrate” u naturi kao i one vjerskim zajednicama. I ovdje je naravno uglavnom rije\u010d o nekretninama, osobito onima \u010diji su biv\u0161i vlasnici nasilnom intervencijom dr\u017eave bili prisiljeni<\/a> da svoje prazne i poluprazne stambene prostore dijele sa svojim bezdomnim susjedima u sklopu raspodjele stambenog fonda koju je provodio komunisti\u010dki re\u017eim.<\/p>\n

Stara bur\u017eoazija<\/strong><\/p>\n

Iako redovito predstavljan kao uvjet ekonomskog uspjeha ili pak pravedniji i korisniji model koji opravdano privilegira<\/a> staru bur\u017eoaziju (“prave vlasnike”) u odnosu na privatizacijske “tajkune”, restitucija se uglavnom odvijala kao predaja dr\u017eavnih nekretnina predratnim bogata\u0161ima (i vjerskim organizacijama) kojima je \u010detrdesetih i pedesetih oduzeto pravo da \u017eive od rente svojih rezervnih nekretnina. Sre\u0107om, pro\u0161li je re\u017eim svojevremeno pristupio i zna\u010dajnoj izgradnji stambenih kapaciteta, pa restitucija nekretnina nije zna\u010dajnije utjecala na stambeno pitanje u biv\u0161oj Jugoslaviji. Poduze\u0107a su pak uglavnom ostala izvan ruku, kao i podru\u010dja interesa “starih vlasnika”, \u0161to su pojedini od njih ipak pripisivali privatizacijskoj grabe\u017ei<\/a> skorojevi\u0107a bliskih vlastima.<\/p>\n

Svojevrsnu iznimku predstavlja petrinjska industrija mesa Gavrilovi\u0107. Ona dodu\u0161e nikada nije “denacionalizirana”, odnosno nikada nije proveden postupak prema “Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunisti\u010dke vladavine”, no ona je ipak do\u0161la u posjed “starog vlasnika”, odnosno njegovog nasljednika, austrijskog dr\u017eavljana Georga Gavrilovi\u0107a. Ta je tvrtka naime osnovana<\/a> kao mala radnja 1821. godine, a do prve polovice pro\u0161log stolje\u0107a prerasla je u dioni\u010dko dru\u0161tvo u kojem je obitelj Gavrilovi\u0107 zadr\u017eala 25% vlasni\u0161tva. Nakon Drugog svjetskog rata ta je tvrtka nacionalizirana, a pater familias<\/em> \u0110uro Gavrilovi\u0107 je nakon odslu\u017eenja kazne za suradnju s okupatorom pobjegao u Austriju. Dr\u017eava je od njega nekoliko godina kasnije otkupila pravo na kori\u0161tenje imena.<\/p>\n

Oteto \u2013 prokleto<\/strong><\/p>\n

Do devedesetih od biv\u0161e industrije Gavrilovi\u0107 nije ostalo ni\u0161ta osim imena. Naime, izgra\u0111ena su potpuno nova postrojenja s nekoliko puta ve\u0107im proizvodnim kapacitetima, a tvrtka je funkcionirala kao zna\u010dajan igra\u010d na doma\u0107em tr\u017ei\u0161tu prehrambenih proizvoda. No nad uspje\u0161nom tvrtkom koja je prema podacima<\/a> Dr\u017eavne revizije poslovala s velikim profitom i zapo\u0161ljavala gotovo 6000 radnika i isto toliko kooperanata iznenada je 1991. progla\u0161en<\/a> ste\u010daj nakon \u010dega je prodana za smije\u0161no<\/a> mali iznos, stotinjak puta manji od vrijednosti tvrtke. Prema brojnim svjedo\u010danstvima<\/a> do te prodaje do\u0161lo je nakon lobiranja kod hrvatskih i jo\u0161 uvijek i jugoslavenskih vlasti. Na odluku o predaji tvornice je izme\u0111u ostalog utjecala<\/a> i \u010dinjenica da je rije\u010d o potomku “starog vlasnika”. Tvrtka je danas spala na nekoliko stotina radnika, imovina je ve\u0107inom rasprodana i traje duga pravna trakavica tu\u017ebi dr\u017eave<\/a> i radnika<\/a> protiv vlasnika i vlasnika protiv dr\u017eave.<\/p>\n

Gavrilovi\u0107 nije propustio dana\u0161nje optu\u017ebe za ekonomske malverzacije usporediti<\/a> s terorom partizana 1945. godine u kojem je, kako smatra, o\u0161te\u0107ena njegova obitelj i on osobno. Njegovo uvjerenje da tvornica izgra\u0111ena radni\u010dkim doprinosima i potporom dr\u017eave pripada njemu (iako je ta ista obitelj prodala \u010dak i ime) na\u017ealost je dijelila i dr\u017eava tvrde\u0107i uporno kako je “dr\u017eava najgori gospodar” i istodobno redovito dokazuju\u0107i kroz proces privatizacije i posljedi\u010dnog uni\u0161tavanja pogona gra\u0111enih desetlje\u0107ima kako ima i znatno gorih gospodara. Slu\u010daj Gavrilovi\u0107 nije dakle samo posljedica nekih vrlo vjerojatno protuzakonitih radnji, nego svjesnih politi\u010dkih i ideolo\u0161kih odabira tranzicijskih vlasti \u010diji su izraz i zakoni o restituciji i denacionalizaciji i cjelokupni postupak privatizacije.<\/p>\n

Naposljetku, \u010ditaju\u0107i te zakone koji te\u017ee poni\u0161tenju izme\u0111u ostalog i poslijeratne kolonizacije iz pasivnih krajeva Like, Hercegovine, Zagore itd. u Vojvodinu i Slavoniju, te\u0161ko je ne zapitati se za\u0161to je zakonodavac zastao ba\u0161 na tom procesu, a za\u0161to nije, recimo, poni\u0161tio i agrarnu reformu<\/a> iz 1919. koju su provele jugomonarhisti\u010dke vlasti te vratio zemlju obiteljima ma\u0111arskih feudalnih magnata i bosanskih begova koji su “pravi vlasnici” velike ve\u0107ine poljoprivrednog zemlji\u0161ta biv\u0161e Jugoslavije. Mo\u017eda zato \u0161to bi takvo prokazivanje apsurda “denacionalizacije” zna\u010dilo priznanje kako redistribucije bogatstva ne predstavljaju “nasilje nad povije\u0161\u0107u” nego dapa\u010de nu\u017ean preduvjet progresa. Onog istog progresa kojeg nam ideolozi i provoditelji projekta tranzicije ve\u0107 \u010detvrt stolje\u0107a ne uspijevaju omogu\u0107iti, svim ambicioznim obe\u0107anjima unato\u010d.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

“Dr\u017eavi je ostalo jo\u0161 devet meseci da okon\u010da vi\u0161edecenijski problem”, obja\u0161njava se u prilogu Radio-televizije Srbije (RTS) emitiranom 20. o\u017eujka ove godine…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":5912,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[51,144,34],"theme":[458,455],"country":[38,11],"articleformat":[450],"coauthors":[26],"class_list":["post-5906","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized","tag-privatizacija","tag-revizionizam","tag-tranzicija","theme-drustvo","theme-rad","country-hrvatska","country-srbija","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/5906","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=5906"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/5906\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":27152,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/5906\/revisions\/27152"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/5912"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=5906"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=5906"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=5906"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=5906"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=5906"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=5906"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=5906"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}