{"id":5593,"date":"2015-03-23T08:00:30","date_gmt":"2015-03-23T07:00:30","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=5593"},"modified":"2015-03-23T08:29:49","modified_gmt":"2015-03-23T07:29:49","slug":"kultura-kao-demokratska-infrastrukturajos-nije-gotov","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=5593","title":{"rendered":"Kultura kao demokratska infrastruktura"},"content":{"rendered":"

Na europskoj i lokalnoj razini kriza kulturnih politika se uglavnom artikulira kao kriza publike pa se shodno takvoj dijagnozi nastoje uspostaviti strategije bavljenja publikom, odnosno njenog privla\u010denja. Pritom se ustrajno izbjegavaju postaviti pitanja o mjestu kulture unutar \u0161ire dru\u0161tvene reprodukcije i politi\u010dkom potencijalu kulture s onu stranu autonomnog polja samodostatnih aktera.<\/strong><\/p>\n

Ako je ne\u0161to frekvencijom pojavljivanja posljednjih tjedana nadraslo svoju stvarnu veli\u010dinu ili barem dru\u0161tvenu va\u017enost sa stajali\u0161ta dominantnoga vrijednosnog modela perifernog kapitalizma, onda je to svakako kultura, ali ovaj put ne kao proces proizvodnje ili konkretan proizvod nego kao niz preliminarnih, strate\u0161kih ili programskih dokumenata koji kroz razli\u010dite oblike javne rasprave \u017eele barem srednjoro\u010dno osmisliti polje odnosno uvjete kulturne proizvodnje. Odjednom je kultura postala va\u017ena i to, \u010dini se, iznova na pogre\u0161an na\u010din. To da je rije\u010d o “pogre\u0161nom na\u010dinu” nije teza koja s navodno domi\u0161ljene akademske visine ili socijalno izmje\u0161tene lagodne pozicije s nepodno\u0161ljivom lako\u0107om odbija svaki reformski ili strate\u0161ki poku\u0161aj zainteresiranih i organiziranih sudionika, nego je operativna pretpostavka da se u\u010dini barem prvi (skroman, naivan ili mo\u017eda: banalan), ali u postoje\u0107im okolnostima potreban korak u aktualizaciji zapostavljene problematike odnosa ljevice i kulture.<\/p>\n

U spomenutoj recentnoj frekvenciji pojavljuju se, s jedne strane, ideje i programi stranaka, od HDZ-ova tijela koje je izgleda carinskom logikom<\/a> svake nacional-kulturne politike zaokupljeno identitetom nacije i njezinim “\u017eeljeznim kanonom”\u00a0do recentne prezentacije ORaH-ova nacrta<\/a> sektorske (kulturne) politike naslovljenog Kultura i ba\u0161tina u slu\u017ebi odr\u017eivog razvoja<\/em>. S druge strane raste broj kulturnih strategija gradova (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Vara\u017edin, Pula itd.), manje dovr\u0161enih i usvojenih, vi\u0161e u javnoj raspravi \u2013 dokumenata posve ili dijelom podudarnih s konvencionalnim pravilima toga \u017eanra koji ve\u0107 svojom pojavom, klju\u010dnim kategorijama, SWOT analizama i popisima infrastrukture, misijama, vizijama i grafi\u010dkim prikazima navodno svjedo\u010de o napretku i politi\u010dkoj ozbiljnosti, ali zapravo jednako upu\u0107uju na uznapredovalu menad\u017eersku kastu i anga\u017eman “stru\u010dnjaka za metodu”. Ve\u0107ina tih strategija vodi nas u 2020. godinu, dakle, okupljene su oko konkretne gradske kandidature za “Europsku prijestolnicu kulture<\/a>” 2020., po\u010dast koju \u0107e Hrvatska dijeliti s Irskom odnosno izabrana hrvatska prijestolnica s nekom irskom prijestolnicom. To da neka unija ima natje\u010daj za kulturnu prijestolnicu pa ih onda ima dvije, podsje\u0107a pomalo na onaj stari sportski retori\u010dki nastup igra\u010da\/trenera kojemu hotimice pre\u0161u\u0107ujemo ime: htio bih vam re\u0107i jedno, a to su dvije stvari: prvo, drugo i tre\u0107e. Jer s obzirom na “apsorpcijski kapacitet” i va\u017enost kulture, u EU bi se uskoro moglo na\u0107i mjesta i za tre\u0107u prijestolnicu.<\/p>\n

Kultura na selu<\/strong><\/p>\n

Pritom, na primjer, rijetko tko iz e\u0161alona anga\u017eiranih i upu\u0107enih, kako lokalno tako i po svoj EU \u0161irini, ne ostane zate\u010den jednostavnim pitanjem tipa: a \u0161to je s kulturom na selu?\u00a0 Gotovo pa onako kako jedan rabijatni gluhonijemi lik u drugoj epizodi televizijske serije Fargo<\/em> (2014.), nakon \u0161to je prispio da s partnerom ubojstvom rije\u0161i problem ubojstva, u prvom kontaktu s umre\u017eenim odvjetnikom, postavlja klju\u010dno pitanje: za\u0161to ovako veliko mjesto nema javnu knji\u017enicu? Odvjetnik zbunjeno odgovara da je mo\u017eda rije\u010d o krizi, ali da se svakako sla\u017ee s njim jer se s figurom takva djelokruga bolje odmah slo\u017eiti. Bemidji (Minnesota), gradi\u0107 s trinaestak tisu\u0107a \u017eitelja, ina\u010de ima javnu kni\u017enicu od 1907., ali je to naravno, kako za seriju, tako i za supstancijalnu te\u017einu postavljenog (banalnog) pitanja, posve neva\u017eno.<\/p>\n

Problem kulture na selu uspostavlja se danas u sveop\u0107em muku gotovo na razini svojedobnoga kriti\u010darskog paradoksa o Bregovi\u0107u i \u0160tuli\u0107u, odnosno koji je od njih doveo selo u rock’n’roll, a koji je rock’n’roll odveo na selo. Dakle, ho\u0107e li se selo “dovesti” prijestolnicama i urbanitetu na porciju kulture ili je zaslu\u017eilo da i njega povremeno “obi\u0111e” kultura, jest, posve banalizirano, osnovno politi\u010dko pitanje, jer je ideja tko, kome, koga, gdje i za\u0161to dovodi ili odvodi uvijek politi\u010dka. Budu\u0107i da u Hrvatskoj veliki dio onoga \u0161to se administrativnim statusom naziva gradom funkcionira sa stajali\u0161ta kulture kao selo bez rock’n’rolla, 1<\/a><\/sup>\u00a0ovaj se problem “kulture na selu” pokazuje u punom europskom sjaju jer mo\u017ee poslu\u017eiti kao ulaz u problem ne\u0161to op\u0107enitije naravi, naime, samozaokupljenost kulturne elite, njezinu vi\u0161estruku politi\u010dku sljepo\u0107u i zakr\u017eljalost svih njezinih centara osim onog za vlastitu klasnu reprodukciju.<\/p>\n

Logikom naopakog razumijevanja proklamirane autonomije, licencirani su kulturni proizvo\u0111a\u010di ozbiljno zabrinuti jedino za svoj status pa te\u0161ko mogu doprijeti do ideje kulture kao reciprociteta u zajednici, do \u010dinjenice da bi javno dodijeljeni atelje ili studio, odnosno bilo kakav tip izborene socijalno-statusne povlastice mogao biti uzvra\u0107en, na primjer, barem jednom tjedno biti mjestom poduke lokalno zainteresirane djece kojima roditelji ne mogu platiti preskupe izvan\u0161kolske te\u010dajeve. Dakle, dobili ste javni prostor, uzvratite zajednici u javnom prostoru ili, ako vam je tijesno i nelagodno, ima zajednica jo\u0161 prostora u kojima joj mo\u017eete uzvratiti. Jednako tako elita ne vidi da su njezine statusne privilegije plod posve druk\u010dijeg aran\u017emana kulture u socioekonomskom okviru socijalisti\u010dkog moderniteta, kad akademije i umjetni\u010dke \u0161kole nisu nicale na svakom kri\u017eanju, da svedemo znatno kompleksniji problem ovaj put samo na jedan njegov banalni aspekt. Situacija u kulturi jest doista takva da gotovo vapi za najbanalnijim pitanjima koja, izgleda, jedina mogu osporiti sistem zajam\u010dene reprodukcije i uputiti na konture druk\u010dije politike.<\/p>\n

Administrativna elegancija klasne reprodukcije<\/strong><\/p>\n

Na primjer, Ministarstvo kulture svake godine logikom natje\u010daja, savjetodavnog povjerenstva i definitivne odluke s politi\u010dkog, ministarskog vrha dodjeljuje potpore za poticanje knji\u017eevnog stvarala\u0161tva u trajanju do godinu dana, naj\u010de\u0161\u0107e u vidu tromjese\u010dnih ili \u0161estomjese\u010dnih stipendija (42 ili 21 tisu\u0107a kuna u bruto iznosu). Na taj se natje\u010daj, osim elementarnih proizvo\u0111a\u010da tzv. pisaca, naj\u010de\u0161\u0107e u statusu sekundarnog zanimanja (pri \u010demu prvo razmjerno rijetko jam\u010di nekakvu sigurnost), javljaju i prevoditelji i esejisti, pri \u010demu su potonji uglavnom zamaskirani moment prijave ljudi iz akademske zajednice da bi rasprave iz u\u017ee struke utrpali kao esejistiku i uz, zajam\u010denu mjese\u010dnu pla\u0107u, uzeli jo\u0161 7 tisu\u0107a kuna barem tri mjeseca. Na sli\u010dan na\u010din se akademska elita pojavljuje pod natje\u010dajnom egidom prevoditelja, dakle opet u dvostrukoj ulozi s dvostrukom zaradom na \u0161tetu elementarnih proizvo\u0111a\u010da zbog kojih se spomenuta potpora i dodjeljuje. Banalno? Nekom duplo, nekom ni\u0161ta? “Nedostatak kriterija” \u2013 kao vje\u010diti civilno-transparentni prigovor (kojim se zapravo brutalno prikriva brutalni polo\u017eaj na brutalnom tr\u017ei\u0161tu radne snage)? Kad se pitanja usmjere prema radnom statusu odnosno polo\u017eaju u svijetu rada nijedno pitanje reprodukcije u kulturnom polju nije banalno.<\/p>\n

Kultura je posljednjih desetlje\u0107a na stanovit na\u010din ishlapila iz lijevih politika i gotovo nestala iz lijevih politi\u010dkih agenda. Ljevici su atraktivniji postali mediji pa je ne\u0161to energije potro\u0161ila u tom smjeru i to ne ba\u0161 s impresivnim rezultatima. Kultura se na\u0161la negdje na margini kao obavezni lik, servisna nu\u017enost, odra\u0111ena jer se odraditi mora. Dijelom je to tihi odgovor (a mo\u017eda i bojkot ili nesnala\u017eenje) povezan s promjenom prioriteta i glasnim osporavanjem “kulturalizacije”, koja je boljim ili lo\u0161ijim varijantama analiti\u010dki dominirala poljem, prevode\u0107i socioekonomska proturje\u010dja u kulturna, kulturna u identitarna, identitarna u distinkciju, distinkciju u stil \u017eivota, stil \u017eivota u potro\u0161nju, potro\u0161nju u slobodan i kreativan \u010din. Kultura je (kao koncept, problem i politika) u nizu replikantskih i lakih formulacija krenula put lo\u0161e beskona\u010dnosti, ra\u010dunaju\u0107i vi\u0161e na zastupljenost i problem reprezentacije, \u0161to je osobito izra\u017eeno u nevladinu udruga\u0161kom kulturnom polju kojim uglavnom dominira fragmentacija li\u0161ena smislenih pitanja o infrastrukturi i gdje se pojedina\u010dni egzistencijalni razlozi progresijom razumljivo retori\u010dki mno\u017ee pod egidom javnog interesa. To \u0161to se kultura u politikama koje se smje\u0161taju lijevo od centra deklarativno progla\u0161ava inkluzivnom, veoma rijetko zna\u010di da takva i jest. Kad i jest, obi\u010dno je u sljede\u0107em koraku instrumentalizirana lakirovka umjetni\u010dkih koncepcija i intervencija, ponegdje pak beskrajno mapiranje i neprekidno umre\u017eavanje. Dodu\u0161e, ima li \u0161to logi\u010dnije od \u010dinjenice da se umre\u017eavate ako ste fragmentirani? \u0160to vam pak nakon infrastrukturne devastacije preostaje osim mapiranja? Ono malo korisnoga i izborenog iziskuje strpljenje, strpljenje uklju\u010duje vrijeme, a vrijeme, na\u017ealost, prolazi.<\/p>\n

Me\u0111utim, kultura je najprije infrastukturni i organizacijski problem, rad na uvjetima za njezinu proizvodnju. Strukturna osnovica izgra\u0111ena u modernitetu, uklju\u010duju\u0107i naravno i njegovu nezaobilaznu socijalisti\u010dku varijantu, u me\u0111uvremenu je devastirana i pogubljena, elementarni oblici dru\u0161tvene ili kulturne organizacije zajednice na ni\u017eim razinama su gotovo zatrti, difuzija je izgubljena: dru\u0161tvene prostorije po stambenim zgradama, zajedni\u010dki prostori nekada\u0161njih mjesnih zajednica, radni\u010dke biblioteke i \u010ditaonice po svim ve\u0107im poduze\u0107ima nestale su \u2013 da spomenem tek tri primjera koja se u sli\u010dnim inventurama redovito preska\u010de. Redukcija dru\u0161tvenosti uvijek je i pogubna redukcija kulturne infrastrukture, ali naravno da vrijedi i obratno. Davne 1963., na primjer, Jean Boussinesq vodio je u Bordeauxu, u instituciji naziva Centre de sociologie des faits litt\u00e9raires<\/em>, program naslovljen La lecture dans les bibliothe\u0300ques d’entreprise de Bordeaux<\/em> (\u010citanje u biblioteci poduze\u0107a), \u0161to danas u hrvatskim okolnostima izgleda kao lo\u0161e ispripovijedan vic, \u010dak i kad bismo poduze\u0107e preveli u bilo koji oblik radnog aran\u017emana i pripadnog prostora ure\u0111enog na razini \u010ditaonice.<\/p>\n

Ministarstvo kulture i prosvjete<\/strong><\/p>\n

Kultura je usto, na valu ocvalog modela upitne autonomije, odvojena od prosvjete pa se sad europski integrirano suo\u010dava s krizom publike i poku\u0161ava osmisliti izlaz iz te krize, ne vide\u0107i da su joj u\u010dinci kako kroz hobsbawmovski dugo 19. stolje\u0107e, tako i u kratkom 20., bili najbolji kad je upravo s prosvjetom i\u0161la ruku pod ruku. Zakoni o obaveznom osnovnom obrazovanju \u0161to su ih europske zemlje uglavnom usvojile u 19. stolje\u0107u bili su okida\u010d omasovljenja publike, rodne ravnopravnosti u pismenosti i elementarne demokratizacije kulturnog \u017eivota (pa i kulturne industrije logikom dijalektike prosvjetiteljstva, uz poneku nu\u017enu ogradu pri spominjanju prve sintagme), osobito zna\u010dajne po \u010dinjenici da u klasno i rodno relativno homogenu kulturnu publiku prodiru tri nova aktera: \u017eene, radnici i djeca. Prosvjeta je, s druge strane, ne samo kao rije\u010d izi\u0161la iz javne upotrebe, nego je kao podru\u010dje nasilno odvojeno od kulture u posljednje vrijeme prepu\u0161teno konceptualnim hirovima politi\u010dke ili znanstvene nomenklature i pripojeno grandomaniji izvrsnika kojima je ve\u0107 i osnovna \u0161kola kao sredi\u0161nja kvartovska dru\u0161tvena institucija \u2013 i, nakon nastave ili subotom, infrastrukturno mogu\u0107i paralelni kulturni pogon ili pak rezervno mjesto lokalne dru\u0161tvenosti, kulture ili obrazovanja svih stanovnika na temelju solidarne razmjene znanja \u2013 nedoku\u010div element kulturne i prosvjetne politike. Nedostaci se ne rje\u0161avaju zgodnim surogatnim programima tipa “Ruksak (pun) kulture<\/a>“, nego obaveznim sadr\u017eajem obrazovnih programa, njihovom satnicom i politikom Ministarstva kulture i prosvjete.<\/p>\n

Iz istog podru\u010dja dolazi jo\u0161 jedan banalan primjer odnosno pitanje. Naime, zagreba\u010dki Studentski centar vlasni\u0161tvo je Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, a u njegovu je sastavu i nekoliko umjetni\u010dkih akademija koje po svom osnovnom programu proizvode (ispitne, semestralne, godi\u0161nje \u2013 kako god) sadr\u017eaje kojima je logi\u010dno mjesto prezentacije i \u017eivota upravo filmska, galerijska, teatarska, glazbena infrastruktura SC-a. Postoji li logi\u010dniji na\u010din sudjelovanja studentske kulture u zajednici i bolje mjesto njezine javne vidljivosti? Kad ve\u0107 zakonski “za obaveze” SC-a “solidarno i neograni\u010deno odgovara Sveu\u010dili\u0161te kao njegov osniva\u010d i vlasnik”, za\u0161to ta solidarna odgovornost nije ugledala svjetlo dana i u logi\u010dnom kori\u0161tenju kulturne infrastrukture i reciprocitetu, uzvratu zajednici ponudom sadr\u017eaja? Banalno?<\/p>\n

Kulturna politika je obi\u010dna, da parafraziram po enti put znamenitu formulaciju Raymonda Williamsa. Osobito ako se zna odakle po\u010dinje, a uvijek po\u010dinje odozdo, i dobno i socijalno. I nikad na zapo\u010dinje bez prosvjete. Formulacije poput: “Jasno je da stru\u010dnjaci koji dolaze iz sektora obrazovanja imaju druga\u010dije polazne to\u010dke od onih koji dolaze iz podru\u010dja kulture”,\u00a0\u0161to ih izgovaraju glavni stratezi \u010ditanja<\/a> i svega \u0161to je s problematikom (ne)\u010ditanja odnosno “Nacionalnom strategijom za poticanje \u010ditanja” povezano, pouzdan su indikator stanja koje se ne\u0107e mo\u0107i prevladati u trenutnom rasporedu. Zato u postoje\u0107im okolnostima nagovije\u0161tena reforma obrazovanja nije mogu\u0107a bez reforme kulturnog sektora, ali to zapravo nikog ne zanima, kao \u0161to je te\u017ee zamisliti neke oblike reforme kulture bez popratne veze s obrazovnim programima. I zato je, vrijedi ponoviti, potrebno upravo suprotno u odnosu na postoje\u0107e stanje: stapanje kulture i prosvjete. Reprodukcija kulturnih i obrazovnih nejednakosti temeljni je problem politike ljevice u kulturnom polju, a mo\u017eda bi u perspektivi i europska tu\u017ealjka za izgubljenom publikom bila manje glasna, iako ne bi bila ni\u0161ta manje historijski samoskrivljena.<\/p>\n

Demokratska participacija u kulturi pretpostavka je, iako ne jedina, demokratske participacije u drugim sferama \u017eivota, osobito ekonomskoj. Organizacijski je u\u010dinak socijalno obuhvatniji od umjetni\u010dkog jer ishod umjetni\u010dkog rada ionako po\u010diva na specifi\u010dnim kriterijima procjene. U tom je smislu kultura kao organizirana demokratska infrastruktura mjesto na kojem bi se demokratski socijalizam mogao pojaviti i s kojeg bi se mogao \u0161iriti ili paralelno graditi u ekonomskoj i politi\u010dkoj sferi. Kultura bi se, dakle, mogla pojaviti kao mjesto na kojem, jo\u0161 jedna parafraza, socijalizam mo\u017ee nastati. U suprotnom joj ionako preostaje postupno gubljenje onoga \u0161to joj je zasad preostalo.<\/p>\n

  1. Problem ima i noviju, vrlo zanimljivu dimenziju<\/a> koju bi svakako vrijedilo problemski obraditi.[↩<\/a>]<\/span><\/li><\/ol>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Ako je ne\u0161to frekvencijom pojavljivanja posljednjih tjedana nadraslo svoju stvarnu veli\u010dinu ili barem dru\u0161tvenu va\u017enost sa stajali\u0161ta dominantnoga vrijednosnog modela perifernog kapitalizma, onda je to svakako kultura, ali ovaj put ne kao proces proizvodnje ili konkretan proizvod nego kao…<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":5607,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[136,74],"theme":[458,455],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[23],"class_list":["post-5593","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized","tag-infrastruktura","tag-kultura","theme-drustvo","theme-rad","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/5593","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=5593"}],"version-history":[{"count":11,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/5593\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":5611,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/5593\/revisions\/5611"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/5607"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=5593"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=5593"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=5593"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=5593"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=5593"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=5593"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=5593"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}