{"id":4893,"date":"2015-02-20T08:00:54","date_gmt":"2015-02-20T07:00:54","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=4893"},"modified":"2019-03-19T08:02:20","modified_gmt":"2019-03-19T07:02:20","slug":"tranzicijski-spijuni-nadzor-i-sloboda-misljenja","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=4893","title":{"rendered":"Tranzicijski \u0161pijuni i sloboda mi\u0161ljenja"},"content":{"rendered":"

Novi zakon o javnom redu i miru u Republici Srpskoj potaknuo je \u017eestoke polemike i brojne kritike koje su ga ozna\u010davale kao dokaz klizanja tog entiteta u otvorenu diktaturu. Pri tome je osobita pa\u017enja pripala statusu dru\u0161tvenih mre\u017ea i politi\u010dkim implikacijama njihovog kori\u0161tenja.<\/strong><\/p>\n

U izjavi<\/a> za novinare danoj neposredno nakon \u0161to je 5. velja\u010de Narodna skup\u0161tina Republike Srpske izglasala novi “Zakon o javnom redu i miru”, predsjednik tog entiteta Milorad Dodik nazvao je kriti\u010dare zakona “drekavcima” koji di\u017eu neprimjerenu buku zbog propisa koji se ne razlikuju mnogo od onih u zemljama Europske unije, a bla\u017ei su od onih npr. u SAD-u. Iako je “dreka” oko zakona bez sumnje sasvim opravdana jer on doista ozakonjuje kontinuiranu kontrolu komunikacija preko Interneta, uznemiruju\u0107a \u010dinjenica u cijeloj prepirci je ta da je Dodik \u2013 barem djelomi\u010dno \u2013 zapravo u pravu.<\/p>\n

Naime, najsporniji dio novog zakona, koji je opoziciju i pojedine medije potaknuo na usporedbe sa Sjevernom Korejom<\/a> ili Orwellovom bro\u0161urom \u201c1984<\/a>\u201d, odnosi se kvalifikaciju “dru\u0161tvene mre\u017ee” kao “javnog prostora”. Prozvani “drekavci” uklju\u010duju doma\u0107e i strane novinarske udruge i udruge za ljudska prava, Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju, Human Rights Watch, cjelokupnu opoziciju u RS-u i \u2013 paradoksalno \u2013 ambasadu SAD-a u BiH. Paradoksalno jer je isti SAD prema otkri\u0107ima “zvi\u017eda\u010da” zadnjih godina uspostavio mehanizme kojima je poku\u0161ao nadzirati cjelokupnu komunikaciju preko Interneta te posebno vode\u0107e institucije i figure suparni\u010dkih ili savezni\u010dkih sila. Ne \u010dudi stoga \u0161to je vlast u “manjem entitetu” BiH relativno lako odbijala kritike, a poja\u010dan nadzor i represiju opravdavala praksom svjetskih uzora.<\/p>\n

Tobo\u017ee opravdan razlog za tretiranje interneta kao javnog prostora Ministar unutra\u0161njih poslova RS Dragan Luka\u010d pronalazi u potrebi da se zaustavi “\u0161irenje mr\u017enje i nasilja” preko interneta, a ne \u2013 \u0161to tobo\u017ee neopravdano imputiraju kriti\u010dari \u2013 “izra\u017eavanje mi\u0161ljenja”. No unato\u010d ministrovoj jasno postavljenoj distinkciji, “sloboda izno\u0161enja mi\u0161ljenja” \u2013 uvijek na\u010delno sna\u017eno branjena \u2013 dovoljno je fleksibilna kategorija da zapravo ne uspijeva pru\u017eati za\u0161titu koju implicira.<\/p>\n

Privatno i javno<\/strong><\/p>\n

Da bi utvrdio, a zatim i kopirao europske standarde, republi\u010dkosrpski zakonodavac nije trebao gledati dalje od susjedne Hrvatske. Policija te \u010dlanice Europske unije praksu tretiranja dru\u0161tvene mre\u017ee kao “javnog prostora” ve\u0107 je udoma\u0107ila i bez posebne i eksplicitne zakonske formulacije u tom smjeru. Nimalo rijedak primjer pru\u017ea pro\u0161logodi\u0161nji slu\u010daj iz \u0110akova koji je tada popra\u0107en na portalu index.hr<\/a>. Izvjesni I.C. je na vlastitom “Facebook profilu” iznio mi\u0161ljenje o radu i karakteru hrvatske policije koje je uklju\u010divalo i globalno poznatu antipolicijsku kraticu. Nedugo zatim uhi\u0107en je i ka\u017enjen sa 700 kuna (90 eura) na temelju zakonske zabrane “vrije\u0111anja slu\u017ebene osobe”.<\/p>\n

Za razliku od zakona nedavno prihva\u0107enog u Republici Srpskoj, hrvatski propisi omogu\u0107uju i zatvorsku kaznu za sli\u010dne prijestupe, a ne pru\u017eaju nikakvu posebnu za\u0161titu protiv progona zbog izno\u0161enja mi\u0161ljenja o dr\u017eavnim institucijama \u2013 takve su odredbe dodane u zakonski prijedlog u RS nakon brojnih kritika. No u \u0111akova\u010dkom slu\u010daju, kao i u nekoliko drugih sli\u010dnih primjera u Hrvatskoj, problem nije samo u izno\u0161enju mi\u0161ljenja o instituciji na na\u010din koji represivni aparat ne odobrava, ve\u0107 i u mjestu na kojem se ono iznosi. Kao \u0161to je ve\u0107ini \u010ditatelja poznato, takozvani profili na spomenutoj “dru\u0161tvenoj mre\u017ei” namijenjeni su kori\u0161tenju privatnih osoba unutar ograni\u010denog kruga “prijatelja”, a ne predstavljaju \u2013 barem u razumijevanju ve\u0107ine korisnika \u2013 javnu i slu\u017ebenu izjavu pojedinca za koju kazneno odgovara. To dakako ne sprje\u010dava policiju i sudstvo da ad hoc<\/em> ponude druga\u010diju definiciju.<\/p>\n

No tu se stvar zapravo dodatno komplicira: ako je “status na profilu” mogu\u0107e tretirati kao kazneno djelo \u2013 unato\u010d formalnoj “zatvorenosti” te “izjave” \u2013 da li bi isto vrijedilo primjerice za izjavu datu u krugu obitelji unutar vlastitog doma? I suprotno, ako je isti status zapravo javna i slu\u017ebena izjava, tko i na temelju \u010dega procjenjuje njegov karakter? Postaje li status svojom javno\u0161\u0107u novinarski tekst koji podlije\u017ee pravu na informiranje javnosti, je li on osobni ili slu\u017ebeni stav ili \u2013 naposljetku za\u0161to ne \u2013 fikcionalni i satiri\u010dni literarni tekst zbog \u010dije uvredljivosti autor u pravilu ne odgovara?<\/p>\n

“Operativno-tehni\u010dki” poslovi<\/strong><\/p>\n

Nedostatak jasne definicije “postova” na Internetu pojedini su komentatori<\/a> velikodu\u0161no nazvali posljedicom nedovoljne uskla\u0111enosti zakonodavstva s razvojem tehnologije. Manje velikodu\u0161ni komentator mogao bi u “neuskla\u0111enosti” zapravo vidjeti iskori\u0161tavanje sjajne prilike za progon na temelju iznesenog mi\u0161ljenja kroz nedostatak zakonskih ograni\u010denja. Slu\u010dajevi hap\u0161enja “zbog Facebooka” koji su do\u0161li do javnosti u pravilu su se odnosili na vrije\u0111anje<\/a> “slu\u017ebene osobe”, prijetnje<\/a> politi\u010darima ili pak navodno promoviranje<\/a> opojnih droga.<\/p>\n

No kako policija uop\u0107e nadzire “ka\u017enjive” statuse na dru\u0161tvenim mre\u017eama? Zanimljivo, konkretna procedura elektroni\u010dkog nadzora nije sasvim javna no, osnovna pravila kori\u0161tenja dru\u0161tvenih mre\u017ea i telekomunikacijskih usluga jasno nazna\u010duju kako i jedni i drugi pedantno bilje\u017ee podatke o svojim korisnicima koje onda \u2013 na svaki upit \u2013 prepu\u0161taju lokalnim snagama reda. Bliska suradnja dru\u0161tvene mre\u017ee, telekomunikacijskog operatera i policijskih nadziratelja omogu\u0107ava brzo lociranje kompjutera i telefonske veze preko koje je sporna poruka ostavljena. Lako\u0107a kojom policija dolazi do prekr\u0161itelja i banalnost tobo\u017enjeg prijestupa jasno pokazuju kako je ta suradnja izrazito bliska i redovitija no \u0161to bi to sintagma “na zahtjev policije” sugerirala.<\/p>\n

Ne \u010dudi stoga kako postoji posebna agencija za provo\u0111enje te suradnje koja se u Hrvatskoj sasvim neutralno zove “Operativno-tehni\u010dki centar”. Iako do sada u javnosti poznat samo po slu\u010dajevima<\/a> neovla\u0161tenog prislu\u0161kivanja pojedinih politi\u010dara, njegova slu\u017ebena ovla\u0161tenja<\/a> sugeriraju kako je OTC u sredi\u0161tu svih postupaka nadzora, uklju\u010duju\u0107i i redovite nadzore neslu\u017ebenog “javnog prostora” dru\u0161tvenih mre\u017ea. OTC naime ima zadatak da sura\u0111uje s pru\u017eateljima telekomunikacijskih usluga u nadziranju njihovih vlastitih klijenata i da onda podatke distribuira policiji ili Sigurnosno-obavje\u0161tajnoj agenciji (SOA). Unato\u010d svojoj presudnoj ulozi u suvremenom sigurnosno-policijskom radu, OTC je diskretna institucija, koja (paradoksalno) nema internetsku stranicu, ne podnosi javne izvje\u0161taje (za razliku od SOA-e npr.) te naposljetku jedina<\/a> u sustavu ne podlije\u017ee tzv. gra\u0111anskom nadzoru.<\/p>\n

Politi\u010dko pitanje<\/strong><\/p>\n

Pri tome valja naglasiti jo\u0161 jedan va\u017ean paradoks vezan uz funkcioniranje “sigurnosnog” sustava. Naime, OTC mo\u017ee provoditi razli\u010dite radnje nadzora (od zvu\u010dnog i svjetlosnog snimanja, postavljanja prislu\u0161nih ure\u0111aja u privatnom prostoru, nadzora po\u0161te do fizi\u010dkog pra\u0107enja itd…) ali za svaku od tih aktivnosti formalno postoji nu\u017ean stupanj dopu\u0161tenja. Dok je za ve\u0107inu tradicionalnijih metoda potreban nalog suda, za tzv. ispise poziva i u izvjesnoj mjeri nadzor internetskog prometa dovoljan je zahtjev policije. Takva podjela te\u0161ko da je slu\u010dajna. Pravo privatnosti korespondencije (“tajnosti pisma”) uklju\u010deno je automatizmom u Ustave i zakone ve\u0107ine dr\u017eava jo\u0161 od 19. stolje\u0107a, no ono nije sasvim dosljedno pro\u0161ireno na elektroni\u010dku komunikaciju iako za takvo pro\u0161irenje ne postoje racionalne prepreke. Po svemu sude\u0107i postoji i prili\u010dno sna\u017ean otpor prema takvom pro\u0161irenju.<\/p>\n

Tako\u0111er, relativno velika pa\u017enja posve\u0107ena ovla\u0161tenim i neovla\u0161tenim telefonskim prislu\u0161kivanjima u odnosu na nadzor aktivnosti na dru\u0161tvenim mre\u017eama ima i klasnu dimenziju: dok su skandali s prislu\u0161kivanjem od Hrvatske, preko Srbije<\/a> do Makedonije<\/a> u pravilu uklju\u010divali istaknute politi\u010dare i druge osobe na pozicijama mo\u0107i, za “Facebook prekr\u0161aje” uglavnom su odgovarali anonimni poziva\u010di na bune i otpore. Prema tvrdnjama brojnih kriti\u010dara novog zakona u RS s kojima \u0107emo se lako slo\u017eiti, ote\u017eavanje pozivanja na prosvjed glavni je motiv tamo\u0161njih vlasti za zakonske promjene, posebno nakon pro\u0161logodi\u0161nje bosanskohercegova\u010dke pobune. U tom smislu elektroni\u010dki nadzornici bez sumnje igraju i ulogu odre\u0111ene vrste politi\u010dke policije.<\/p>\n

U dugom nizu kriznih prosvjeda i pobuna diljem svijeta posljednjih godina mediji su \u010desto isticali va\u017enu ulogu dru\u0161tvenih mre\u017ea pri mobilizacijama. Prepoznavanje te uloge mo\u017eda je prije posljedica ovisnosti medija o statusima “neslu\u017ebenih dopisnika” uslijed ukidanja slu\u017ebenih dopisni\u0161tava zbog \u0161tednje nego politi\u010dke va\u017enosti dru\u0161tvenih mre\u017ea. No bez obzira na to pru\u017eaju li one doista neku komunikacijsku prednost, sasvim je sigurno da znatno olak\u0161avaju nadziranje te komunikacije, jer predstavljaju odre\u0111eno nemapirano polje na koje spremno uska\u010du oni u \u010dijem su interesu sna\u017eniji nadzor i kontrola. Dok servisi poput Googlea i Facebooka polako “zamjenjuju Internet<\/a>“, najopasnije bi bilo prepustiti se tehnolo\u0161kom fatalizmu i prihvatiti uspostavljenu suradnju telekomunikacijskih kompanija, dru\u0161tvenih mre\u017ea i sigurnosnih slu\u017ebi kao neizbje\u017enu posljedicu tehnolo\u0161kog razvoja.<\/p>\n

Pravo na tajnost pisma ili na okupljanje na javnom mjestu nije proiza\u0161lo iz razine tehnolo\u0161kog razvoja, ve\u0107 je posljedica dugotrajnih borbi protiv proizvoljnog kori\u0161tenja represije i monopola vladaju\u0107ih klasa na politi\u010dko djelovanje \u2013 borbe koja ni danas nije ni\u0161ta manje aktualna. Iako dakle nadziranje kori\u0161tenja dru\u0161tvenih mre\u017ea ne\u0107e, suprotno nekim tvrdnjama, od bh. entiteta napraviti “tamni vilajet Evrope<\/a>“, to ne \u010dini borbu protiv \u0161irenja nadzora ni\u0161ta manje politi\u010dkim pitanjem.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

U izjavi za novinare danoj neposredno nakon \u0161to je 5. velja\u010de Narodna skup\u0161tina Republike Srpske izglasala novi “Zakon o javnom redu i miru”, predsjednik tog entiteta Milorad Dodik nazvao je kriti\u010dare zakona “drekavcima”…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":4905,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[244],"theme":[455],"country":[35,38],"articleformat":[450],"coauthors":[26],"class_list":["post-4893","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized","tag-tehnologija","theme-rad","country-bih","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/4893","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=4893"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/4893\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":27150,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/4893\/revisions\/27150"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/4905"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=4893"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=4893"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=4893"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=4893"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=4893"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=4893"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=4893"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}