{"id":47053,"date":"2024-06-06T10:02:41","date_gmt":"2024-06-06T09:02:41","guid":{"rendered":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=47053"},"modified":"2024-06-07T10:22:13","modified_gmt":"2024-06-07T09:22:13","slug":"revolucionari-dine","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=47053","title":{"rendered":"Revolucionari “Dine”"},"content":{"rendered":"\n

Ekranizacija “Dine” Franka Herberta u re\u017eiji Denisa Villeneuvea reaktualizirala je pitanje politi\u010dkog zna\u010daja originalnog teksta. Je li rije\u010d o tipi\u010dnoj “white savior” pripovijesti kao \u0161to mnogi tvrde ili se u njoj nalazi emancipatorski, lijevi potencijal? Pi\u0161e Luka Kosti\u0107.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Prva “Dina” Franka Herberta \u2013 roman o la\u017enim Mesijama, carstvu i okoli\u0161u, fundamentalizmu i kolonijalizmu \u2013 objavljena je 1965., godinu dana nakon \u0161to je na Harvardu doktorirao Erdward Said, autor \u010duvenog “Orijentalizma”. Ba\u0161 kao i Saidov “Orijentalizam” objavljen 1978., Herbertova “Dina” i njezin nastavak “Mesija Dine” bili su opsjednuti dinamikom Zapada i ne-Zapada, opresora i ugnjetavanoga, eksproprijacije i otpora. Me\u0111utim, dok su Saidove opsesije, kao jedna od klju\u010dnih po\u010detnih to\u010daka onoga \u0161to \u0107e postati postkolonijalnim studijima, bile egzaktne, studiozne i intelektualno razborite, Herbertova znanstveno-fantasti\u010dna saga proizvela je puno interpretativnih dvosmislenosti. Jedan od najve\u0107ih romana znanstvene fantastike svih vremena kroz godine je dobio radikalno razli\u010dite, u su\u0161tini opre\u010dne interpretacije. Je li Dina radikalno progresivni tekst i o\u0161tra kritika imperijalizma, klasne strukture kasnog kapitalizma i klimatskih promjena, ili je konzervativna i orijentalisti\u010dka tvorevina jednog starog reakcionara? Postoji li radikalno, emancipatorsko naslje\u0111e Herbertove pje\u0161\u010dane planete koje je i dan-danas vitalno?<\/p>\n\n\n\n

Antikolonijalna pri\u010da ili reakcionarni \u0161und?<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Na prvi pogled, Dina nije druga\u010dija od stotina sli\u010dnih fantasti\u010dnih pripovijesti \u2013 dje\u010dak iz plemi\u0107ke obitelji gurnut je u novi, nepoznati svijet, tamo upoznaje svoju pro\u0161lost i gotovo neograni\u010denu mo\u0107 dok poma\u017ee doma\u0107em stanovni\u0161tvu da svrgne carsku rukavicu kolonizatora. Paul Atreides je odabrani heroj, “onaj”, junak s tisu\u0107u lica, Harry Potter pustinje, Luke Skywalker koji svrgava starog cara. Me\u0111utim, kao \u0161to svi koji su makar pogledali prva dva filma Denisa Villeneuvea znaju, stvari nisu tako jednostavne. Paul je velika nada ku\u0107e Atreides i jedini sin “Crvenog vojvode”, Leta Atreidesa, jednog od najmo\u0107nijih ljudi u Carstvu. Od malih nogu, Paul je poseban, genijalan u svemu \u010dega se dotakne \u2013 od letenja, politike, govorni\u0161tva do borbe i matematike (\u0161tovi\u0161e, Paul je \u201ementat\u201d, svojevrsno ljudsko ra\u010dunalo). U njega jednake nade pola\u017ee njegov otac kao i carski red Bene Gesserit kojem pripada njegova majka Jessica. Kada car preda pje\u0161\u010danu planetu Arrakis njegovom ocu u leno, Paul s njim seli u novi dom. Rije\u010d je, naravno, o klopci; i roman i film po tom pitanju prili\u010dno su jasni od samoga po\u010detka. Leto shva\u0107a da prihva\u0107a otrovani dar, ali smatra da na svoju stranu mo\u017ee povu\u0107i Fremene, autohtono stanovni\u0161tvo Arrakisa koje pati pod \u010dizmom Carstva godinama. U prvom dijelu romana Paul promatra dvorske spletke, poku\u0161ava sprije\u010diti urotu protiv svog oca, ali i otkriva kako se nositi sa svojim novootkrivenim sposobnostima. Arrakis nije obi\u010dan planet \u2013 na njemu se nalazi “za\u010din”, najvrednija roba galaksije koja omogu\u0107ava putovanje izme\u0111u zvijezda. Nakon \u0161to car zajedno s Harkonnenima, smrtnim neprijateljima ku\u0107e Atreides, orkestrira pu\u010d na Arrakisu, nakon smrti oca i potpune propasti njegove ku\u0107e, Paul s majkom bje\u017ei u pustinju i zapo\u010dinje svoj \u017eivot me\u0111u Fremenima. U Herbertovom romanu taj moment predstavlja tek kraj prvog \u010dina, ali u Villeneuveovoj filmskoj adaptaciji on predstavlja logi\u010dnu granicu izme\u0111u prvog i drugog filma. Ostatak radnje, pokriven u drugom nastavku filma, vrti se kroz dvije osnovne matrice: Paulov interni i eksterni konflikt. Interno, Paul se bori protiv onoga \u0161to smatra svojom sudbinom \u2013 predvoditi Fremene u “D\u017eihad”. Eksterno, priprema osvetu za one koji su izdali njegovog oca. I roman i film zavr\u0161avaju naizgled apsolutnom pobjedom Paula i Fremena.<\/p>\n\n\n\n

Nije te\u0161ko vidjeti za\u0161to je Dina za neke predstavljala prototip ZF teksta o svrgavanju imperijalne mo\u0107i i trijumfu anti-kolonijalne borbe. Me\u0111utim, postoji sna\u017ena i ozbiljna struja kritike koja Herbertov roman (a i Villeneuveov film) smatra reakcionarnim, fundamentalno konzervativnim \u0161undom. Iako neosporno postoje elementi Dine i njezinih nastavaka koji ponavljaju orijentalisti\u010dke, seksisti\u010dke i homofobne trope \u2013 koje Villeneuve u filmovima mo\u017eda \u010dak i podebljava<\/a> \u2013 te\u0161ko je prona\u0107i upori\u0161te za takvo \u010ditanje Dine u samom tekstu. Neofa\u0161isti<\/a> i pripadnici ameri\u010dkog alt-right pokreta \u010dak su prigrlili Dinu kao nacrt za budu\u0107nost, pri \u010demu se oslanjaju na nekoliko dekontekstualiziranih elemenata iz romana. Kao prvo, Paul je proizvod eugeni\u010dkog procesa ukr\u0161tavanja krvnih loza kojemu je cilj stvoriti \u00fcbermenscha<\/em>. Nadalje, njegove genetski uro\u0111ene supermo\u0107i (prije svega, vidovitost i mogu\u0107nost manipuliranja vremenom) \u010dine ga idealtipom fa\u0161isti\u010dkog vo\u0111e, odabranog pojedinca koji pokre\u0107e sveti, pravedni rat. I zaista, nije te\u0161ko baciti povr\u0161ni pogled na svijet Dine i vidjeti ono \u0161to je oduvijek fasciniralo fa\u0161iste \u2013 neo-feudualno dru\u0161tvo pod vodstvom vojvoda, fascinaciju vojnim vrlinama, \u010dasti, krvlju i zemljom. Tajna dru\u0161tva koja taj isti svijet \u017eele saviti prema svojim \u017eeljama, tisu\u0107ugodi\u0161nje projekte manipuliranja genima i krvnim srodstvima, krvne osvete, elitne vojnike uzgajane od malih nogu da prate svaku rije\u010d jednog \u010dovjeka.<\/p>\n\n\n\n

Me\u0111utim, sekundarni svijet koji je Herbert stvorio kompleksno je i ponekad te\u0161ko shvatljivo mjesto. Herbertov pristup izgradnji tog svijeta neosporno je sinkreti\u010dan: fremenska estetika u tekstu romana pod sna\u017enim je utjecajem sjevernoafri\u010dkih kultura i Islama \u2013 “Lisan al-gaib”, “mahdi”, “amtal”, “Shai-hulud”, ali Fremeni u jednom poglavlju pjevaju i religioznu pjesmu na \u010dudnom dijalektu srpsko-hrvatskog, a njihov je fikcionalni jezik \u010dakobski (Herbert je ime uzeo prema historijskom lova\u010dkom govoru kavkaskih \u010cerkeza).Taj sinkretizam jedan je od razloga za\u0161to je oduvijek bilo te\u0161ko upisivati jasne kulturolo\u0161ke paralele izme\u0111u svijeta Dine i stvarnih povijesnih tradicija koje su ga inspirirale. Fremeni, u unutarnjoj logici teksta, mapiraju svoju kulturu preko autohtonog stanovni\u0161tva Sjeverne Amerike, Beduina iz Sjeverne Afrike, lovaca s Kavkaza, ali i Islam, Kr\u0161\u0107anstvo i Pan-Slavizam. Islamski motivi mo\u017eda su naju\u010destaliji, ali Herbert je u domoroda\u010dko stanovni\u0161tvo Arrakisa upisao utjecaje koji su puno \u0161iri. Kritika Dine kao islamofobnog i orijentalisti\u010dkog teksta potpuno ignorira tu \u010dinjenicu. Neosporno je da su takve kritike romana bitne, ali one moraju svoj temelj imati u detaljnom \u010ditanju samog teksta. Argumentacijska linija po kojoj je rije\u010d o fundamentalno konzervativnom djelu rezultat je plitkog \u010ditanja, jer se ona vi\u0161e naslanja na odre\u0111eni tip subjektivne interpretacije nego na inherentne karakteristike samog teksta. Herbert je bio jasan oko toga da je Dina distopijski, a ne samo znanstveno-fantasti\u010dni roman. Uostalom, i on je sam bio konzervativac, barem u odre\u0111enoj mjeri. To ga nije sprije\u010dilo da napi\u0161e jedan od velikih ZF anti-kolonijalnih romana. <\/p>\n\n\n\n

Od socijalisti\u010dke komune do <\/strong>konzervativizma<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Osobna povijest Franka Herberta duboko je kontradiktorna. Djetinjstvo je proveo u socijalisti\u010dkoj komuni u Tacomi, u ameri\u010dkoj saveznoj dr\u017eavi Washington. Osnovali su je njegovi djed i baka, \u010dlanovi stranke “Social Democracy of America”, danas poznate pod imenom “Democratic Socialists of America”. Iako je socijalisti\u010dka komuna formalno ukinuta prije nego \u0161to se rodio, odrastao je u zajednici koja je funkcionirala na principima egalitarnosti, me\u0111usobne pomo\u0107i i autonomije. U svojim formativnim godinama upoznao je Hernyja Martina, kojeg je zvao “Indian Henry”, \u010dlana autohtonog ameri\u010dkog plemena Quileutea, kao i Howarda Hansena, koji je odrastao u obli\u017enjem rezervatu. Mladi Herbert u\u010dio je \u017eivjeti od zemlje, autohtonu filozofiju i na\u010din organizacije. \u017divio je i odrastao unutar druga\u010dijeg tipa dru\u0161tva i od malenih nogu upijao ideje o snazi zajednica, egalitarizmu i propitkivanju autoriteta.<\/p>\n\n\n\n

Me\u0111utim, njegov profesionalni put odveo ga je u potpuno drugom smjeru. U o\u0161troj suprotnosti s kooperativnim socijalizmom njegovih roditelja, Herbert je postao republikanac, savjetnik brojnih \u010dlanova stranke. Izme\u0111u ostalih, radio je kao savjetnik Guya Cordona, senatora iz Oregona poznatog po svojim politi\u010dkim praksama o\u0161tro suprotstavljenima organiziranom radu i bilo kakvom tipu regulacija. Cordon je bio ameri\u010dki desni\u010dar par excellance<\/em>, pobornik Josepha McCarthyja, duboko uvjeren u sve postulate ameri\u010dke imperijalne vanjske politike. Herbert je kasnije postao kriti\u010dar McCarthyjevog antikomunizma, ali nema sumnje da je u jednom periodu svog \u017eivota bio sluga zapadnog imperijalizma.<\/p>\n\n\n\n

Pa ipak, progresivni potencijal samog romana nije slu\u010dajna nuspojava; Herbert je od samog po\u010detka tvrdio kako pi\u0161e kritiku herojskih pripovijesti, a ne slavljenje istih. Postoji uvrije\u017eeno mi\u0161ljenje da je autor, zgro\u017een zbog toga \u0161to velik dio njegovog \u010ditateljstva nije shvatio poruku prvog romana, napisao nastavak, “Mesija Dine”, kao obrazlo\u017eenje ideja iznesenih u prvom romanu. Kao da je Herbert htio re\u0107i: Paul nije heroj, on je la\u017eni prorok! Svijet Dine je upozorenje za sve nas, a ne utopija prema kojoj trebamo stremiti! To je djelomi\u010dno to\u010dno; mnoge teme iz prvog romana u Mesiji ulaze jo\u0161 o\u0161trije u fokus, ali te iste teme bile su prisutne i u prvom romanu. Ovako je o tome Herbert pri\u010dao 1969., nekoliko godina nakon \u0161to je prvi roman, koji je originalno izlazio u serijalu, izdan kao monografija: “Mi zapadnjaci poslali smo svoje misionare da rade na\u0161 prljavi posao. Nakon toga smo do\u0161li u kolonizirane zemlje misle\u0107i da smo u pravu u svemu \u0161to radimo, zato \u0161to nam je Bog tako rekao \u2013 Bog i njegov avatar”. Desetlje\u0107ima prije nego \u0161to smo raspravljali o tome \u0161to je Dina, autor nam je rekao da ona kritizira ideju karizmati\u010dnog vo\u0111e i benignog kolonizatora. Sa svim velikim vo\u0111ama, Herbert je govorio, valjala bi do\u0107i i naljepnica “opasno po \u017eivot”.<\/p>\n\n\n\n

Villeneuveova ekranizacija po tom je pitanju nedvosmislena: Paul nije spasitelj nego \u0161arlatan, nije protagonist nego antagonist. Njegova povijest kao Harkonnena i Atreidesa bez sumnje ga postavlja u poziciju kolonizatora i opresora. Njegove propovijedi su la\u017ene, njegova proro\u010danstva samoispunjavaju\u0107a. Dakako, pitanje koliko je saga o Dini efektivna kao komad anti-kolonijalne kritike sasvim je legitimno, ali te\u0161ko je prona\u0107i odr\u017eive argumente koji bi obranili tezu kako je rije\u010d o reakcionarnom romanu.<\/p>\n\n\n\n

Kritika herojskog mita<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Dina i njezini nastavci (pogotovo Mesija Dine) ne ostavljaju puno prostora za dvosmislenost po tom pitanju. Paul je imperijalist, njegov streloviti uspon u fremenskom dru\u0161tvu nije rezultat providnosti ili njegovih sposobnosti, ve\u0107 godina religiozne indoktrinacije i propagande koju na Arrakisu provodi carski red Bene Gesserit. Prvi roman prepun je referenci na ono \u0161to se u svijetu Dine naziva “Missionaria Protectiva”, skup politi\u010dkih i ideolo\u0161kih praksi koje kolonizatori (u ovom slu\u010daju, pseudo-politi\u010dko tajno dru\u0161tvo direktno upetljano u sam vrh piramide mo\u0107i Imperija) koriste ne bi li lak\u0161e upravljali osvojenim podru\u010djima. Ta je propaganda (\u010dak i Paul koristi rije\u010d propaganda, kako u romanu tako i u Villeneuveovom filmu) razlog zbog kojeg protagonist pre\u017eivljava u pustinji i pomalo konsolidira mo\u0107 u fremenskom dru\u0161tvu.<\/p>\n\n\n\n

Kritika herojskog mita nije skrivena u tekstu Dine, ona je manifestna, na povr\u0161ini. Herbertov Paul je zapadni aristokratski heroj koji Fremene vodi u D\u017eihad (film je tu rije\u010d promijenio u politi\u010dki ne\u0161to neutralniju “sveti rat”, ali poanta ostaje ista) koji rezultira genocidom nevi\u0111enih proporcija u ljudskoj povijesti. Kao \u0161to je Herbert i sam kasnije rekao, napisao je Dinu kao polemiku protiv mita individualnog trijumfa, u korist ideja \u0161irih dru\u0161tvenih, kolektivnih kretnji. Pasus u kojem mo\u017eemo prona\u0107i klju\u010d za dekodiranje politi\u010dkih tema nalazi se u sredini originalnog romana, u trenutku kada Paul i njegova majka Jessica bje\u017ee u pustinju nakon pu\u010da koji je orkestrirala ku\u0107a Harkonnen, u kojem \u017eivot gubi Paulov otac i ve\u0107ina ku\u0107e Atreides:<\/p>\n\n\n\n

“Paul je u ti\u0161ini razmi\u0161ljao poput sjemena kojim je postao, razmi\u0161ljao kroz svoju rasnu svijest koju je tada prvi puta iskusio kao svoju grozomornu istinu. Shvatio je da vi\u0161e ne mrzi red Bene Gesserit, cara, \u010dak niti Harkonnene. Svi oni bili su upleteni u potrebe svoje rase da obnovi svoje raspr\u0161eno naslje\u0111e. Da kri\u017ea i pro\u0161iri svoje krvne loze u novom velikom bazenu gena. A rase su znale samo jedan pouzdani na\u010din da to postignu \u2013 drevni na\u010din, provjereni, sigurni put koji je gazio sve pred sobom: d\u017eihad.<\/em><\/p>\n\n\n\n

Ne mogu odabrati taj put, pomislio je.<\/em><\/p>\n\n\n\n

Ali onda je jo\u0161 jednom u svom umu vidio sveti\u0161te lubanje njegovog oca i nasilje koje ma\u0161e sa zelenim i crnim barjakom.\u201c<\/em><\/p>\n\n\n\n

Drugim rije\u010dima, d\u017eihad koji je rezultirao genocidom logi\u010dan je ishod zapadne imperijalne doktrine, “grozomorne istine” koju ni protagonist ne mo\u017ee izbje\u0107i, unato\u010d daru proro\u010danstva i vladanja vremenom i prostorom. Herbert je 1963. (kada je radnja Dine po\u010dela u seriji izlaziti u kultnom ZF magazinu “Analog”) govorio, bez imalo dvosmislenosti, da ni protagonisti znanstveno-fantasti\u010dnih romana nemaju \u0161anse pored mo\u0107i zapadnog imperijalizma. D\u017eihad, ili Sveti rat u Villeneuveovom filmu, posljedica je Paulovog naslje\u0111a kao Atreidesa i Harkonnena; zvjerstvo koje je pobilo vi\u0161e od 60 milijardi bi\u0107a u galaksiji doslovno je proizvod vrlo konkretnih kolonijalnih praksi. Postoji li jasnija ili o\u0161trija osuda kr\u0161\u0107anskog misionarskog imperijalizma?<\/p>\n\n\n\n

Roman o posljedicama<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Dilema sa\u017eeta u gorenavedenom pasusu nije izolirani slu\u010daj u romanu; Paul se s njom hrva od prvog kontakta s Fremenima \u2013 postoji odre\u0111eni tragi\u010dni aspekt njegovog lika, predstavnika kolonizatorskih sila koji se silno trudi napraviti pravu stvar, ali je u kona\u010dnici nemo\u0107an pred strukturnim silama imperijalnog projekta. Rije\u010d “d\u017eihad” u drugoj polovici romana pojavljuje se 37 puta, gotovo u svakom slu\u010daju u kontekstu nemilosrdnog nasilja, masovnog ubojstva, kra\u0111e i genocida. Drugim rije\u010dima, naslje\u0111u zapadnog kolonijalnog projekta. Dinu je mogu\u0107e konstruktivno kritizirati iz mnogo pravaca, imaju\u0107i u vidu i da ju je napisao \u010dovjek koji je odrastao kao socijalist, a kasnije radio za ameri\u010dki establi\u0161ment, autor pun kontradikcija i mana. Me\u0111utim, potpuno je o\u010dito iz samog teksta, kao i iz Herbertovih osobnih stavova i izjava, da Fremeni nisu jednodimenzionalni “plemeniti divljaci” niti orijentalisti\u010dka karikatura subalternog politi\u010dkog, geografskog, kulturnog Drugog.<\/p>\n\n\n\n

Herbert je roman zapo\u010deo posvetom ekolozima, marljivim radnicima u “znanosti o posljedicama”, kako ju je on nazvao. Na odre\u0111eni na\u010din, roman nije mogao prikladnije po\u010deti. Dina je roman o posljedicama \u2013 posljedicama nasilja, ideologije i kolonijalnog \u0161irenja. Herbert je odavno mrtav, ali njegova saga i dalje ukazuje na iste tragi\u010dne mane “civiliziranog” svijeta koje su bile aktualne u \u0161ezdesetima.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ekranizacija “Dine” Franka Herberta u re\u017eiji Denisa Villeneuvea reaktualizirala je pitanje politi\u010dkog zna\u010daja originalnog teksta. Je li rije\u010d o tipi\u010dnoj “white savior” pripovijesti kao \u0161to mnogi tvrde ili se u njoj nalazi emancipatorski, lijevi potencijal? Pi\u0161e Luka Kosti\u0107. Prva “Dina” Franka Herberta \u2013 roman o la\u017enim Mesijama, carstvu i okoli\u0161u, fundamentalizmu i kolonijalizmu \u2013 objavljena […]<\/p>\n","protected":false},"author":9,"featured_media":47055,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454],"tags":[1851,1850,1513,478,1848,1853,1852],"theme":[458],"country":[459],"articleformat":[450],"coauthors":[1854],"class_list":["post-47053","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","tag-dina","tag-dune","tag-film","tag-islamofobija-2","tag-kritika","tag-orijentalizam","tag-sf","theme-drustvo","country-svijet","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/47053","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/9"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=47053"}],"version-history":[{"count":9,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/47053\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":47065,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/47053\/revisions\/47065"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/47055"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=47053"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=47053"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=47053"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=47053"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=47053"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=47053"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=47053"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}