drugi dugometra\u017eni film<\/a> Mladena \u0110or\u0111evi\u0107a, autora regionalnog hita “\u017divot i smrt porno bande”. Njegov je prethodni film s godinama stekao kultni status te se, kada se o njemu govori, ljudi dijele na one koji ga obo\u017eavaju i one koji ga ne mogu podnijeti. Istu sudbinu predvi\u0111amo i \u0110or\u0111evi\u0107evom novom ostvarenju, koje se definitivno isplatilo pri\u010dekati. <\/p>\n\n\n\nSkok u paranormalno<\/h2>\n\n\n\n
“Radni\u010dka klasa ide u pakao” je koprodukcija Srbije, Bugarske, Crne Gore, Gr\u010dke, Hrvatske i Rumunjske u trajanju od 127 minuta. Film je prikazan na me\u0111unarodnim festivalima u Torontu, Wiesbadenu, Tallinnu i Sofiji te na beogradskom FEST-u, gdje je osvojio i nekoliko nagrada, uklju\u010duju\u0107i i onu za najbolju re\u017eiju. Film se naslovom referira na klasik talijanskog redatelja Elija Petrija “Radni\u010dka klasa ide u raj” iz 1971. godine, kao i istoimeni dokumentarni film Marka Cveji\u0107a iz 2017. No, osim bavljenja radni\u0161tvom, navedeni filmovi me\u0111usobno ne dijele mnogo sli\u010dnosti \u2013 jer \u0110or\u0111evi\u0107ev film je stilski mnogo radikalniji, lu\u0111i i neobuzdaniji.<\/p>\n\n\n\n
Sam po\u010detak filma ne ukazuje na ono \u0161to nas \u010deka, jer naslu\u0107uje mnogo prizemljeniji film realisti\u010dke estetike. Otvara se tragi\u010dnom premisom koja kao da je prepisana iz ekonomske crne kronike bilo kojeg od postjugoslavenskih dru\u0161tava: tvornica koja je neko\u0107 zapo\u0161ljavala brojne obitelji u okrugu se zatvorila i sada se njezini biv\u0161i zaposlenici snalaze kako znaju i umiju – a naj\u010de\u0161\u0107e ne umiju. Pritom se moraju nositi i s te\u0161kom traumom, jer je devetoro zaposlenika izgubilo \u017eivote u po\u017earu koji je izbio u tvornici. Neslu\u017ebeno se smatra da je po\u017ear podmetnut kako bi tvornica izgubila na vrijednosti i mogla se prodati u bescjenje jednom od lokalnih mo\u0107nika, profitera kakvih u ovim dijelovima svijeta zasigurno ne manjka. Slu\u017ebeno, nikog nije briga \u2013 jer mo\u0107nik, kao i svi mo\u0107nici, ima skupe i sposobne odvjetnike koji proces raste\u017eu u nedogled. Obitelji i prijatelji preminulih po\u010dinu o\u010dajavati, i me\u0111u njima dolazi do razdora \u2013 neki smatraju kako je bolje jednostavno uzeti otpremnine i na sve \u0161to se dogodilo zauvijek zaboraviti, dok drugi \u017eele nastaviti borbu. U tom trenutku, u mjesto se vra\u0107a Mija, biv\u0161i radnik iz tvornice kojeg nitko nije vidio godinama. On tvrdi da je to vrijeme proveo na “grupnoj terapij”, makar se me\u0111u onima koji su mu manje skloni \u0161u\u0161ka da je zapravo rije\u010d o kultu. Daljnji tijek fabule nemogu\u0107e je prepri\u010dati bez kvarenja gledateljskog u\u017eitka, mo\u017eemo samo re\u0107i da se pod Mijinim utjecajem radnici za pomo\u0107 okre\u0107u paranormalnim silama koje, \u010dini se, na njihov zov ne ostaju gluhe…<\/p>\n\n\n\n
Horor socijalne stvarnosti <\/h2>\n\n\n\n
Film iz socijalnog realizma kakvim zapo\u010dinje, koji djeluje kao po\u010detak nekog od filmova Kena Loacha, daljnjim tijekom radnje vrlo elegantno i neprimjetno mijenja \u017earove zalaze\u0107i u noir, triler, crnu komediju a u nekim trenucima \u010dak i horor. Iako, horor bi se mogao nazvati i njegovim osnovnim \u017eanrom, s obzirom da je te\u0161ko druga\u010dije okarakterizirati socijalnu stvarnost koju prikazuje \u2013 a koja je ve\u0107ini gledateljica i gledatelja iz regije, na \u017ealost, isuvi\u0161e poznata.<\/p>\n\n\n\n
Film pokazuje kako se dru\u0161tveno anga\u017eiranim temama ne mora nu\u017eno pristupati u realisti\u010dkom klju\u010du, koji se s godinama upotrebe ve\u0107 pomalo izlizao i na \u010dije je djelovanje publika postala imuna. \u0110or\u0111evi\u0107 je svjestan da je opnu empatijske zasi\u0107enosti potrebno probiti novim metodama izlaganja, koje \u0107e protresti gledatelje i natjerati ih da ono \u0161to im je ve\u0107 poznato sagledaju iz druga\u010dijeg kuta. U tome je svakako uspio \u2013 jer ve\u0107ina ljudi \u0107e se nakon gledanja ovog filma osje\u0107ati protreseno kao da su bili na 4-D projekciji.<\/p>\n\n\n\n
Kao i u svom pro\u0161lom filmu, \u0110or\u0111evi\u0107 je i u ovom na mnogim mjestima pretjerao i odvezao se barem nekoliko stanica dalje nego \u0161to bi to u\u010dinili drugi filma\u0161i. Mnogima se njegovo prela\u017eenje granica dobrog ukusa i pristojnosti ne\u0107e svidjeti, no u tranzicijskoj otima\u010dini i profiterstvu dobrog ukusa nema. Mi \u017eivimo u filmovima Johna Watersa i albumima Alana Forda; to je na\u0161a stvarnost koja ispada svaki put kada otvorimo novine ili upalimo televiziju. U tome su smislu oni dijelovi filma u kojima se najvi\u0161e pretjeruje najautenti\u010dniji iskazi \u017eivota na ovim prostorima. Dobar ukus je u ovim predjelima odavno napustio zgradu.<\/p>\n\n\n\n
Podcrtana poanta <\/h2>\n\n\n\n
Gluma\u010dka podjela je gotovo beziznimno dobra, no ipak se isti\u010du Leon Lu\u010dev u mefistovskoj ulozi Mija te Ivan \u0110or\u0111evi\u0107, koji izaziva instant simpatije u ulozi smu\u0161enog Radeta Pacova. Briljira i snimatelj Du\u0161an Grbin, \u010dija je fotografija naizmjence realisti\u010dna i stilizirana, ali uvijek u slu\u017ebi filma. Brojni kadrovi mogli bi se izdvojiti kao zasebne fotografije i visiti u umjetni\u010dkim galerijama. Atmosferi\u010dnosti filma svakako pridonosi i fantasti\u010dna glazba bugarskog skladatelja Kalina Nikolova, koji kao bazu uzima folklorne motive i klasi\u010dne instrumente te ih odvodi u predjele moderne elektronike dubokih basova, spajaju\u0107i tradicionalno i moderno. Niti jedan od navedenih elemenata ne skre\u0107e previ\u0161e pa\u017enju na sebe, nego je gotovo be\u0161avno uklopljen u film te neprimjetno poja\u010dava njegovo djelovanje.<\/p>\n\n\n\n
Ono \u0161to str\u0161i i \u0161to se moglo odigrati druga\u010dije je sam kraj, u kojem se redatelj poslu\u017eio pretjeranom didakti\u010dno\u0161\u0107u koja kao da je na teren utr\u010dala iz nekog drugog filma. Izme\u0111u ostalog, film zavr\u0161ava kadrom predizbornog postera na kojem se mo\u017ee pro\u010ditati parola “Zajedno smo ja\u010di”, koja bi trebala mobilizirati publiku i dati joj klju\u010d rje\u0161avanja svih problema. Kao da se autor pred sam kraj upla\u0161io da ono \u0161to \u017eeli re\u0107i ne\u0107e biti dovoljno jasno, pa je to odlu\u010dio za svaki slu\u010daj podcrtati. Mo\u017ee se to razumjeti, s obzirom da je o\u010dito da mu je bilo izrazito stalo do toga \u0161to \u017eeli re\u0107i \u2013 i da je \u010dekao \u010detrnaest godina da to ka\u017ee. <\/p>\n\n\n\n
Kako god bilo, \u0110or\u0111evi\u0107 je napravio anga\u017eiran film koji pokazuje stvarnost kakva jest, ali i isijava uvjerenje da to nije nepromjenjivo, te se mogu\u0107e suprotstaviti. Nadajmo se da \u0107e za to u stvarnosti ipak biti potrebno ne\u0161to manje krvi i nasilja nego \u0161to je to slu\u010daj u ovom filmu.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Novi film Mladena \u0110or\u0111evi\u0107a, autora regionalnog hita “\u017divot i smrt porno bande”, pokazuje kako se dru\u0161tveno anga\u017eiranim temama ne mora nu\u017eno pristupati u realisti\u010dkom klju\u010du. Mnogima se njegovo prela\u017eenje granica dobrog ukusa i pristojnosti ne\u0107e svidjeti, no u tranzicijskoj otima\u010dini i profiterstvu dobrog ukusa nema. U tome su smislu oni dijelovi filma u kojima se […]<\/p>\n","protected":false},"author":9,"featured_media":46994,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454],"tags":[1513,1848,74,1846,1202,1847],"theme":[458],"country":[48,77,38,99,11],"articleformat":[450],"coauthors":[1834],"class_list":["post-46975","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","tag-film","tag-kritika","tag-kultura","tag-milan-dordevic","tag-radnicka-klasa","tag-subversive-film-festival","theme-drustvo","country-bugarska","country-crna-gora","country-hrvatska","country-rumunjska","country-srbija","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/46975","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/9"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=46975"}],"version-history":[{"count":22,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/46975\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":46999,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/46975\/revisions\/46999"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/46994"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=46975"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=46975"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=46975"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=46975"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=46975"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=46975"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=46975"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}