Europom mjesecima odjekuju ratne trube, a notni zapis najlak\u0161e je i\u0161\u010ditati krene li se tragom novca. Pored zamaha vojne industrije i transferiranja prora\u010dunskih sredstva iz socijalne domene u otkup proizvoda te industrije, trube sve izra\u017eenije diktiraju i op\u0107e kriterije politi\u010dke legitimnosti. U Hrvatskoj se, po obi\u010daju, o tome, s iznimkom Zorana Milanovi\u0107a, uglavnom \u0161uti.<\/p>\n\n\n\n
Bez zastoja odvija se ratna kampanja europsko-unijskog sjeverozapada koja traje zadnjih par mjeseci, s tek djelomi\u010dnim neslaganjima aktera oko pristupa njezinoj strategiji. Ulog je najprije bio podignuo francuski predsjednik Emmanuel Macron, navodno zato \u0161to mu je dojadilo bilo stalno taktiziranje s upozoravanjem Vladimira Putina na nove, pomaknute “crvene linije” s kojih tobo\u017ee nema daljnjeg odstupanja pred agresorom u Ukrajini. U biti, Macron se vodio nekim posve drugim motivima, kakvi u politici ina\u010de imaju prednost spram neobaveznog impresionizma ili moralizacije.<\/p>\n\n\n\n
Obi\u010dno se zato ka\u017ee da u svakome velikom politi\u010dkom zapletu valja pratiti trag novca. Otkako se globalna kriza izazvana rusko-ukrajinskim ratom, s udarnom \u0161picom u energetskom sektoru, glatko spojila s onom prethodnom, iz godina pandemije i lokdauna, primjeri su o\u010diti i pouzdani. Najprije su svoj dio utjecaja zloupotrebili Big Pharma entiteti, a potom se br\u017ee-bolje odustalo od energetske tranzicije u zadanom roku.<\/p>\n\n\n\n
Uslijedila su zastra\u0161ivanja \u0161irenjem op\u0107e gladi, dok se kontinentom razasipalo slobodnotr\u017eeno ukrajinsko \u017eito, pa su najve\u0107i igra\u010di u prehrambenoj industriji<\/a> uprli anulirati namjerenu regulaciju proizvodnje. To\u010dnije, ekolo\u0161kih i zdravstvenih mjera koje su ve\u0107 bile predvi\u0111ene i dogovorene. Bogati su preko no\u0107i po\u010deli zgrtati jo\u0161 ve\u0107e bogatstvo, a svaki glas protivljenja takvoj doktrini \u0161oka usred krize \u0161to dakle ima biti prilikom, bit \u0107e poklopljen manje ili vi\u0161e neuvijenom optu\u017ebom za suradnju s \u010dudovi\u0161nim ruskim agresorom.<\/p>\n\n\n\n Dvije godine nakon po\u010detka \u010di\u0161\u0107enja europskih vojnih skladi\u0161ta i slanja decenijama tamo nagomilavane tehnike Ukrajini, ispostavila se i potreba za pokretanjem novog te obimnog proizvodnog ciklusa u vojnoj industriji. Nije to samo jednostavni komercijalni poriv, nego i refleks straha od gubitka postoje\u0107eg zapadnja\u010dkoga \u0161ireg, tj. op\u0107eg tr\u017ei\u0161ta, kao i resursa. Rusija u me\u0111uvremenu ba\u0161 i nije krahirala, usuprot svim ovdje zastupanim prognozama i poduzetim sankcijama.<\/p>\n\n\n\n Najnoviji prilog kri\u017earskoj mobilizaciji europske javnosti za \u0161irenje rata potpisali su tako ministri vanjskih poslova<\/a> Njema\u010dke, Francuske i Poljske. Prije njih izjasnili su lideri tih zemalja, ve\u0107 navedeni Macron te Olaf Scholz i Donald Tusk, a svakako i glavni EU-funkcioneri Ursula von der Leyen i Charles Michel. Nesuglasice se mogu svesti ponajprije na pitanje direktnog anga\u017emana zemaljskih snaga njihovih dr\u017eava u Ukrajini, s obzirom na Macronovu naglu inicijativu u tom pogledu, ali stupanj generalne usugla\u0161enosti<\/a> me\u0111u njima ostaje relativno visok, ima li se u vidu da govorimo o ratu, i to potencijalno Tre\u0107emu svjetskom.<\/p>\n\n\n\n Naravno, dinamika internih odnosa u NATO-u, \u010dije se \u010dlanstvo najintenzivnije koncentrira upravo na re\u010denom dijelu ovog kontinenta, slo\u017eenija je od tih nekoliko relacija. Ti\u010de se i kriznog unutarnjeg stanja prije napada Rusije na Ukrajinu, kao i perspektive s izborima u Sjedinjenim Ameri\u010dkim Dr\u017eavama. Na koncu, tu je mogu\u0107nost povratka Marija Draghija na velika vrata komandnog mosta EU, \u0161to itekako konvenira neoliberalnim strujama koje u ovom desetlje\u0107u nadiru s obnovljenim elanom.<\/p>\n\n\n\n