Valjda prva stvar koju nau\u010dite na kursevima iz politi\u010dke ekonomije u lijevim organizacijama, partijama, sindikatima \u2013 ako takvi kursevi jo\u0161 postoje \u2013 jest trik koji ka\u017ee da kapitalista ne gledate direktno u o\u010di koje su, kao \u0161to svi znamo, ogledalo du\u0161e. Trik se, naravno, ne odnosi na dejt s pripadnikom vi\u0161ih klasa, a ni na razgovor za posao s “poslodavcem”, kako se u tom kontekstu eufemisti\u010dki nazivaju pripadnici vi\u0161ih klasa. Odnosi se na poku\u0161aj razumijevanja ekonomije i kapitalizma u slobodnom vremenu koje vam mogu omogu\u0107iti uspje\u0161an epilog dejtanja s pripadnikom vi\u0161ih klasa ili sindikalno zauzdani “poslodavac”. Razumijevanje kapitalizma kakvo se na takvim kursevima promovira ka\u017ee da ekonomija ne ovisi o karakternim ili moralnim osobinama kapitalista. Postoje sistemske zna\u010dajke kapitalizma, poput, na primjer, konkurencije, koje ih tjeraju na ove ili one poteze bez obzira na njihove individualne karakteristike.<\/p>\n\n\n\n
Me\u0111utim, politi\u010dka dinamika i sukobi vi\u0161e naginju klasi\u010dnijim dramskim zapletima nego nacrtima postdramskog teatra u kojem bi trebali prepoznavati silnice, a ne likove. Pored toga \u0161to se ekonomski mo\u0107nici u svojim nastupima pojavljuju kao ljudi od krvi i mesa i tako nu\u017eno odvla\u010de pa\u017enju s pozadinskih procesa, politi\u010dki se lak\u0161e organizirati ako je neprijatelj “konkretan”, ako se mogu izdvojiti problemati\u010dni pojedinci \u010dijim bi suspendiranjem ili uklanjanjem problemi bili rije\u0161eni. S obzirom na to da (ne)uspjesi ljevice u posljednjih \u010detrdesetak godina o\u010dito ne ovise samo o problemima personifikacije ekonomskih kategorija, oblici te personifikacije ili barem dru\u0161tvenog predstavljanja ovise i o nekim drugim faktorima.<\/p>\n\n\n\n
Krajem devetnaestog i u prvoj polovici pro\u0161log stolje\u0107a kapitalisti su, javnom reputacijom, podsje\u0107ali na veberijanske karizmatske figure. Oni su podizali poslovna carstva, vr\u0161ili klju\u010dne inovacije i presti\u017e “zara\u0111ivali” radnom etikom. Najpoznatija figura u tom smislu vjerojatno je Henry Ford. Postojala je, dakle, visoka razine identifikacije izme\u0111u njih i kompanije. Nakon Drugog svjetskog rata kapitalisti polako klize u anonimnost. Dolazi do racionalizacije upravljanja kompanijama, razdvajanja vlasni\u010dkih i upravlja\u010dkih funkcija i privilegiranja neutralnih kalkulacija i planiranja. Nastaje u zametku ono \u0161to se danas naziva “korporativnom kulturom”. No, krajem stolje\u0107a opet dolazi do mijena. Tome je pridonijelo nekoliko faktora. Zbog promjena u investicijskim tokovima i financiranju sve su va\u017eniji indikatori postali burzovni indeksi i povjerenje zasnovano na njima. Sve ve\u0107a javna prisutnost direktora dodatno je “podebljavala” to povjerenje. Idealni direktor je onaj u kojeg vlasnici dionica imaju povjerenje. Kratkotrajna dobit na burzi nadma\u0161ivala je va\u017enost dugoro\u010dnog planiranja.<\/p>\n\n\n\n