{"id":46109,"date":"2023-12-13T10:21:23","date_gmt":"2023-12-13T09:21:23","guid":{"rendered":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=46109"},"modified":"2023-12-18T10:04:09","modified_gmt":"2023-12-18T09:04:09","slug":"na-groblju-kucnih-ljubimaca","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=46109","title":{"rendered":"Na pasjem groblju"},"content":{"rendered":"\n

Ve\u0107ina uginulih ljubimaca zavr\u0161ava u kafilerijama iz kojih izlaze kao ko\u0161tano ili jetreno bra\u0161no, ali u Zagrebu i Rijeci mogu\u0107e je kremirane ostatke odlo\u017eiti na posebnim grobljima. U Rijeci se do 2004. \u017eivotinje moglo i pokopati na jednom od najstarijih europskih groblja ku\u0107nih ljubimaca. Dora Leva\u010di\u0107 donosi reporta\u017eu o posjetiteljima rije\u010dkog “pasjeg groblja” na Kozali. <\/p>\n\n\n\n

Dok se vozim rije\u010dkim gradskim autobusom na liniji 4, slu\u0161am Pet Sematary<\/a> <\/em>od Ramonesa i prisje\u0107am se istoimenog horor filma<\/a> iz 1989. snimljenog prema knjizi Stephena Kinga. U pjesmi, filmu i knjizi groblje ljubimaca je stravi\u010dno mjesto s kojeg se ukopani vra\u0107aju kao uskrsnuti krvo\u017eedni demoni, a King je rekao da ga je taj roman i samog najvi\u0161e prestra\u0161io od svih koje je napisao. Izlazim nekoliko stanica nakon gradskog groblja Kozala i nalazim ulicu Lukovi\u0107i u kojoj se s desne strane nalaze luksuzne vile, a s lijeve strane zelena povr\u0161ina iza koje u daljini bljeska more. <\/p>\n\n\n\n

Nasred ulice Google maps ka\u017ee da sam do\u0161la do cilja. Pogledam dolje preko zidi\u0107a i vidim malo groblje ome\u0111eno kamenim zidovima i drve\u0107em. Grobovi na laganoj nizbrdici okrenuti su mi le\u0111ima, prema moru, i ve\u0107 se odavde vidi da su od nekih ostali samo kameni okviri, ali na brojnima su ostavljeni lampa\u0161i i cvije\u0107e. Nad grobljem se s druge strane ulice nadvija ogromno zdanje u stilu imperijalnog sanatorija sa sakralnim elementima: kula s bo\u010dne strane, fasada boje breskve, crna \u017eeljezna kapija sa \u0161iljcima, a na krovu betonski an\u0111eo koji ne\u0161to nagovje\u0161ta puhanjem u trubu.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/a><\/figure>\n<\/div>\n\n
\n
\"\"<\/a><\/figure>\n<\/div>\n\n\n

<\/p>\n\n\n\n

Prirodno groblje<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Spu\u0161tam se do ulaza u groblje i prolazim kraj praznog, nedavno ure\u0111enog pse\u0107eg parka. S desne strane nalazi se noviji dio groblja s betonskom ni\u0161om predvi\u0111enom za odlaganje urni s pepelom kremiranih ljubimaca. S lijeve strane je ono zbog \u010dega sam ovdje: groblje ku\u0107nih ljubimaca koje je navodno nastalo oko 1903. ili 1904. godine, iako prvi o\u010duvani pisani tragovi o ukopima potje\u010du iz dvadesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a. Smatra se da su groblje izgradili lovci koji su tamo pokapali svoje lova\u010dke pse. Na groblju su se pokapali uglavnom psi i ma\u010dke, ali prema slikama i natpisima na grobovima vidi se da je bilo i ze\u010deva i ptica. <\/p>\n\n\n\n

Ve\u0107ina starijih grobova je kamena, samo s uklesanim natpisom poput “Na\u0161 dobri \u0110oni”, bez dodatnih detalja, a neki imaju i mramorne plo\u010de s imenima i slikama ljubimaca. Stariji grobovi nalaze se uz gornji rub parcele, pored zida prekrivenog br\u0161ljanom. Na nekima su natpisi novi, na nekima su jedva vidljivi, a ima ih i na njema\u010dkom i talijanskom: “Na\u0161 voljeni dobri Niki”, “Al nosto caro Puffi. I tuoi padroni”, “Ostat \u0107e\u0161 zauvijek s nama, najdra\u017ei na\u0161 voljeni zeko Kiki (1993-1997), Obitelji Ramini”, “Lordi, bio si nam tako drag, ostala nam je samo bol, tugujemo za tobom vje\u010dno”, “Gioia \u2013 Ti ho voluto tanto bene”, “Na\u0161 nezaboravni Wisky”, “Voljeni ma\u010dak Mi\u0161ko. Hvala ti za deset godina provedenih sa tobom, tvoji najmiliji”, “Aiki \u2013 Hvala ti zlato moje za 13 godina odanosti i ljubavi”, “Draga moja Loni, voljela si i bila voljena, Ostala si zauvijek u mojim mislima, tvoja Nena”.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/a><\/figure>\n<\/div>\n\n\n

<\/p>\n\n\n\n

Na groblje sti\u017ee \u010dovjek s lopatom i vre\u0107icama u ruci, ali ubrzo saznajem da nije do\u0161ao nikoga pokopati, nego uni\u0161titi gnijezdo osa blizu groba svog pokojnog mopsa Rokija koji ga je napustio davne 1995. “Dok ja \u017eivim, ja \u0107u se njemu odazivati, on je bio moj ljubimac”, govori anonimni gospodin nakon \u0161to mi je pokazao ubode od osa po rukama i upozorio me na osinjak. Gospodin na groblje dolazi jednom mjese\u010dno, kao i na obljetnicu Rokijeve smrti i na dan Svih svetih: “Ja ne znam ho\u0107e li moja djeca meni toliko dolaziti koliko ja njemu, ali ka\u017eem, on je to zaslu\u017eio. Meni je on bio jako drag. Meni jako smeta kad netko ka\u017ee ‘krepao je pas, nije to ni\u0161ta, ajde’, jer nije tako, pas je sa mnom u krevetu, u boravku, igra se, spava, isto kao dijete, evo da ne ka\u017eem \u010dlan obitelji, ja na to tako gledam.” Na pitanje je li nakon Rokija imao drugih ljubimaca, ka\u017ee: “Ni govora. Meni je to bolno. Vi imate psa? Imate. Joj, ne\u0107u vam ni\u0161ta re\u0107i…”<\/p>\n\n\n\n

Rokijev grob pun je upaljenih lampa\u0161a, crvenih ru\u017ea i drugog vrsta cvije\u0107a, a na vrhu male mramorne plo\u010de s Rokijevom slikom netko je odlo\u017eio dva pse\u0107a keksi\u0107a u obliku kosti. Gopodin ka\u017ee da nije on, mora da su njegova djeca ovih dana posjetila Rokija, ili je to bio vlasnik susjednog groba. Gospodin je zadovoljan odr\u017eavanjem groblja, koje odlukom grada Rijeke od 2021. odr\u017eavaju djelatnici Komunalnog dru\u0161tva KD Kozala. Ka\u017ee da je rije\u010dko groblje ku\u0107nih ljubimaca, koje je jedno od najstarijih u Europi uz pari\u0161ko i londonsko, “prirodno”, i to je ono \u0161to mu se najvi\u0161e svi\u0111a: “Ja sam bio u Parizu, \u0161to je ono? Tamo nijedne kosti nema, nijednog \u010dovjeka nema zakopanog, to su brojevi! A ovdje netko po\u010diva. Sad otkopaj bilo koji ovaj grobi\u0107, na\u0107i \u0107e\u0161 makar jednu kost.” <\/p>\n\n\n\n

Ljubimci su u\u017easna stvar<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Umjesto da se poku\u0161am uvjeriti u to, odlazim do groba pudlice Piki koja dijeli godinu smrti s Rokijem. Kod njenog groba su gospo\u0111a Lolita i njena k\u0107i Vita koja mete li\u0161\u0107e s groba. Lolita mi ka\u017ee: “Vjerujte mi da je to te\u0161ko makar je toliko godina pro\u0161lo. Sad nam je uginula i maca nakon dvadeset godina, a nismo je imali gdje pokopati. Ba\u0161 si sad razmi\u0161ljam da \u0107emo staviti njenu sli\u010dicu ovdje pored Piki, iako ne\u0107e biti tu.” Veterinar joj nakon eutanazije nije dao tijelo ma\u010dke jer je od 2004. godine Zakonom o veterinarstvu zabranjeno pokapanje ku\u0107nih ljubimaca u zemlju, osim u iznimnim slu\u010dajevima uz odobrenje veterinarskog inspektora. Od tada su i ukopi na rije\u010dkom groblju ljubimaca zabranjeni, a brigu o groblju od Veterinarske stanice Rijeka preuzeo je Grad Rijeka. Tada\u0161nji gradona\u010delnik Vojko Obersnel, \u010diji pas je navodno tako\u0111er ovdje pokopan, izjavio<\/a> je da groblje \u017eeli predstaviti kao rije\u010dku atrakciju jer je malo takvih groblja u Europi, pa je povijesni dio groblja ku\u0107nih ljubimaca o\u010duvan kao Spomen groblje. <\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/a><\/figure>\n<\/div>\n\n\n

<\/p>\n\n\n\n

Pored rije\u010dkog, postoji i zagreba\u010dko groblje za ljubimce Spomengaj<\/a>, gdje se organiziraju \u010dak i ispra\u0107aji. Vlasnici koji \u017eele sahraniti svoje ljubimce imaju mogu\u0107nost kremacije posmrtnih ostataka, a osim u Spomengaju, urne se mogu polo\u017eiti i u grobno mjesto u novom dijelu rije\u010dkog groblja ljubimaca. Mjesto za urnu daje se u zakup na jednu, dvije ili pet godina, u rije\u010dkom slu\u010daju po godi\u0161njoj cijeni<\/a> od 400 do 600kn (53 od 80 eura), nakon \u010dega se ugovor mo\u017ee produ\u017eiti. Me\u0111utim, uginuli ljubimci uglavnom zavr\u0161avaju druga\u010dije: ve\u0107ina vlasnika prepu\u0161ta njihova tijela veterinarima koji ih odvoze u kafilerije, svojevrsne grupne spalionice, poznate i kao \u017eivodernice ili \u0161interaji<\/a>. Tako preminuli ljubimci zavr\u0161avaju kao ko\u0161tano, jetreno, mesno i krvno bra\u0161no te se koriste kao biogorivo, a spaljuju se zajedno s otpadom iz klaonica. <\/p>\n\n\n\n

Ostavljam Lolitu i Vitu da ure\u0111uju Pikin grob i prilazim gospodinu koji stoji kod jednog groba zami\u0161ljen, s rukama prekri\u017eenima na le\u0111ima. Pri\u010da mi o svojim pokojnim psima: zlatna retriverica je poginula mlada, kad je u \u0161etnji na nju naletio auto koji je po kvartu vozio sto na sat i slomio joj ki\u010dmu. “Vi\u0161e nakon toga nismo htjeli imati psa jer je to…”, govori i glas mu pukne. Oboma su nam se o\u010di zacaklile, pa ga poku\u0161avam zapri\u010dati i ka\u017eem da sam vidjela da je ranije stajao i kod drugog groba. Pri\u010da mi da je to grob erdel terijera kojeg je imao prije retriverice. Ta je pri\u010da sretnija: “Erdel je uvijek i\u0161ao sto metara ispred mene kad smo bili u \u0161umi, taj je bio razbija\u010d. Ti lova\u010dki psi su ne\u0161to sasvim drugo, glava na podu, bje\u017ee ispred tebe. Kako neke livade nisu bile poko\u0161ene, ona bi skakala u zrak i tra\u017eila gdje je srna, mene bi smijeh uhvatio. I onda bi mi zbrisala, ali sam znao da \u0107e se vratiti uvijek ku\u0107i. Jedno dvadeset minuta bi ju pozivao, a ona bi do\u0161la prije mene ku\u0107i i onda bi samo stavila u\u0161i dolje, znala je da je skrivila ne\u0161to, ali nagon je bio ja\u010di”, govori mi gospodin koji se odlu\u010dio predstaviti inicijalima M.\u010c, pa dodaje: “Ljubimci su u\u017easna stvar, znate \u2013 postanu ti \u010dlan obitelji”. <\/p>\n\n\n\n

Groblje, a ne opera! <\/h2>\n\n\n\n

Osim vlasnika ljubimaca, susre\u0107em i jednu lokalnu obitelj koja je do\u0161la na groblje na izlet radi djece. Nakon toga dijelim cigaretu s karizmati\u010dnim Dor\u0111em, poznatijim pod nadimkom Rule. Rule ka\u017ee da su cigarete za njega dio razloga zbog kojeg nakon smrti drugog psa nije nabavio jo\u0161 jednog: “To je mene ubilo, \u0161to smo ju morali i\u0107i uspavati, ova je to\u010dno znala da je vodimo na uspavljivanje, imala je dvanaest i ne\u0161to godina. Meni \u017eena stalno govori ‘uzmi psa, uzmi psa, uzmi psa’, ali ne. Ne\u0107u, ja imam godina koliko imam, ali imao sam dva infarkta, ne bih smio pu\u0161iti, jedva sam ostao \u017eiv. Ali uop\u0107e se ne sekiram, ja ka\u017eem dok ide ide, ja tako gledam na \u017eivot, ti nikad ne zna\u0161 \u0161ta \u0107e se tebi dogodit. Pa onda pu\u0161im dalje.” <\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/a><\/figure>\n<\/div>\n\n\n

<\/p>\n\n\n\n

Rule je imao “dvije pse\u0107e cure” i ka\u017ee da su bile dobri ljubimci. Onoj zadnjoj nije bilo spasa pa su njene zadnje dane Rule i njegova \u017eena provodili uz nju: “Bila je bolesna, molili smo boga da ugine prirodnim putem, ma kakvi. Ja tada nisam radio, a \u017eena je znala uzeti i bolovanje, nismo je ostavljali nikako samu do zadnjeg trenutka, ni\u0161ta nije radila u ku\u0107i, nosio bih ju vani da se popi\u0161ki i obavi sve \u0161ta treba. Na Staru godinu sam je morao dati uspavati, morao sam i\u0107i raditi, bili smo u takvoj situaciji, bio sam dugo bez posla na\u017ealost.” Nakon toga mi pri\u010da o tome kako je tu\u017eio poslodavca zbog neisplate pla\u0107e, u \u010demu je uspio, ali zbog toga dugo nije mogao na\u0107i posao, pa poentira: “Ljudi ti naprave zlo a uop\u0107e ih nije briga, \u017eivotinje su \u010dudo.”<\/p>\n\n\n\n

Slu\u0161aju\u0107i ove iskaze \u017ealovanja koja traju desetlje\u0107ima postaje mi jasno za\u0161to je pse\u0107i park na ulazu groblja prazan. Ali ubrzo upoznajem Ivanku i Milenu, tetu i ne\u0107akinju, koje spominju desetak pasa i ma\u010daka koje su pokopale, ali nikad nisu posustale u udomljavanju novih, koji im se \u010desto sami pojavljuju na vratima. Ipak, Ivanka najvi\u0161e pamti prvog ljubimca: “Meni je Riki bio prvi pas u \u017eivotu, ja nikad dotada nisam imala psa. Kad je on uginuo, ja sam mislila da \u0107u umrijeti za njim. Mene je boljelo cijelo tijelo, jel vjerujete, psihi\u010dki naravno to bude te\u0161ko, ali mene je tijelo boljelo za njim”, ka\u017ee Ivanka, a ne\u0107akinja joj odgovara: “Ma ti si druga\u010diji sentiment, vi\u0161e se ve\u017ee\u0161”. Malo obilazimo groblje i pokazuju mi s kim se sve Riki dru\u017eio od pokopanih pasa. Ivanka zna tko je od vlasnika \u017eiv a tko vi\u0161e nije, tko je preselio iz Rijeke pa ne odr\u017eava grob, a ima i zanimljivu pri\u010du o tome kako joj je jedan poznanik s groblja prepisao svoje grobno mjesto kad je odselio u Slavoniju, kamo je prenio ostatke svog psa.<\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/a><\/figure>\n<\/div>\n\n\n

<\/p>\n\n\n\n

Pitam ih za ono zdanje iznad groblja s an\u0111elom na vrhu, pa mi obja\u0161njavaju da su vlasnici te ku\u0107e prije trinaest godina poku\u0161ali uni\u0161titi groblje jer im je naru\u0161avalo pogled, nakon \u010dega su rije\u010dki ljubitelji \u017eivotinja, povezani preko raznih udruga, organizirali peticiju i prosvjedovali za to da groblje ostane tamo gdje je bilo i sto godina prije toga. “Tu je ve\u0107 bio i bager, ali svi su iza\u0161li, pravi bunt je bio, tako da je to zaustavljeno. To je bilo, mislim, 1999. ili 2000., kad su vlasnici tek izgradili ku\u0107u. Bio je o tome i \u010dlanak tada u Novom listu”, ka\u017ee mi gospo\u0111a Lolita. Toga se sje\u0107a i Ivanka: “Vidite ova ku\u0107a tu gore, oni su htjeli da se ovo potaraca, sva\u0161ta je tu bilo, ali ipak se zaustavilo. Oni imaju jako puno novaca pa im smeta, znate. Bilo je to u novinama”, ka\u017ee Ivanka. Milena se nadovezuje pri\u010dom o tome kako je njezina baka, kad ju je prvi put iz sela u Dalmatinskoj zagori do\u0161la posjetiti u Rijeku, vidjela tu glomaznu ku\u0107u pa pitala: “A kakva je ovo opera tu?”, na \u0161to se sve tri smijemo. “Riki moj, bok, pusa”, ka\u017ee Ivanka i \u0161alje zra\u010dnu pusicu prema Rikijevom grobu prije nego se pozdravimo. <\/p>\n\n\n

\n
\"\"<\/a><\/figure>\n<\/div>\n\n\n

<\/p>\n\n\n\n

Prisje\u0107am se jo\u0161 jedne filmske obrade teme groblja ku\u0107nih ljubimaca, dokumentarca “Gates of Heaven<\/a>” Errola Morrissa, zbog kojeg je Werner Herzog pojeo<\/a> svoju cipelu i tako odr\u017eao obe\u0107anje da \u0107e to napraviti ako taj film ugleda svjetlo dana. Morrisu su u fokusu bile osebujne li\u010dnosti posjetitelja i vlasnika groblja, ali u “Gates of Heaven” i samo groblje ku\u0107nih ljubimaca prikazano je kao krajnje bizarno mjesto. Nakon posjeta rije\u010dkom groblju i razgovora s vlasnicima ukopanih \u017eivotinja, \u010dini mi se da su \u017eivodernice i bogata\u0161i koji bagerom \u017eele preorati staro groblje oni koji pripadaju u horore i dokumentarce o bizarnom. Simpati\u010dni ljudi koje sam upoznala na groblju, kao i natpisi i sli\u010dice na grobovima, zaslu\u017euju biti dijelom nekog puno ljep\u0161eg \u017eanra. <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ve\u0107ina uginulih ljubimaca zavr\u0161ava u kafilerijama iz kojih izlaze kao ko\u0161tano ili jetreno bra\u0161no, ali u Zagrebu i Rijeci mogu\u0107e je kremirane ostatke odlo\u017eiti na posebnim grobljima. U Rijeci se do 2004. \u017eivotinje moglo i pokopati na jednom od najstarijih europskih groblja ku\u0107nih ljubimaca. Dora Leva\u010di\u0107 donosi reporta\u017eu o posjetiteljima rije\u010dkog “pasjeg groblja” na Kozali. […]<\/p>\n","protected":false},"author":9,"featured_media":46139,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454],"tags":[1335,1813,1543],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[451],"coauthors":[241],"class_list":["post-46109","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","tag-rijeka","tag-smrt","tag-zivotinje","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-idi-pa-vidi"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/46109","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/9"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=46109"}],"version-history":[{"count":40,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/46109\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":46166,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/46109\/revisions\/46166"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/46139"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=46109"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=46109"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=46109"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=46109"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=46109"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=46109"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=46109"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}