Ni (ekstremna) desnica si ne mo\u017ee priu\u0161titi zaobila\u017eenje kritike suvremenog kapitalizma. Ali ne mo\u017ee ba\u0161 kritizirati ni kapitalizam kao takav jer na to koncesiju, koju odavno ne pla\u0107a, ima ljevica. Zato se i \u010dini da je danas desnica “uvjerljivija” u tom zadatku. O ideolo\u0161koj akrobatici koju desnica pritom koristi i dvjema najatraktivnijim opcijama me\u0111u bira\u010dima pi\u0161e Marko Kostani\u0107.<\/p>\n\n\n\n
Me\u0111u “zeznutije” paradokse vremena u kojem \u017eivimo zasigurno spada i ra\u0161irena, ili barem na\u0161iroko promovirana, percepcija po kojoj politi\u010dka desnica nudi bira\u010dima uvjerljivije odgovore na ekonomske frustracije nego \u0161to to \u010dini opcija kojoj je to bila povijesna du\u017enost \u2013 ljevica. Posezanje za frustracijom kao prigodnim izrazom u ovom kontekstu nije tek slu\u010dajan odabir jednog od rastezljivih sinonima na repertoaru. Sklanjanje u emocionalni registar sugerira kakva se vrsta odgovora uglavnom nudi: aktiviraju se vrijednosti i ideologemi koji vi\u0161e nude utjehu, \u010desto u obliku mr\u017enje, nego elaborirano rje\u0161enje konkretnih problema. To ne zna\u010di da se ekonomski aspekti zaobilaze ve\u0107 se manje ili vi\u0161e spretno kamufliraju. Svejedno, te\u0161ko se oteti dojmu da je desnica u stanovitoj prednosti na gostuju\u0107em terenu, pogotovo nakon \u0161to se ispuhao takozvani lijevo-populisti\u010dki val na \u010delu sa Sirizom, Podemosom, Sandersom i Corbynom.<\/p>\n\n\n\n
Bez obzira na to \u0161to politi\u010dke utjehe prevladavaju na desnom spektru kad su u pitanju posljedice tr\u017ei\u0161ne ekonomije, ipak ne izostaje rad ideolo\u0161ke kombinatorike i formuliranje zaokru\u017eenih narativa. Naime, taj zadatak nije ba\u0161 ni lagan kako se \u010dini. Klju\u010dni izazov predstavlja spomenuta povijesna delegiranost ljevice za te probleme. Danas, kad ljevica taj zadatak ne izvr\u0161ava, ne postoji opcija retori\u010dke kooptacije kao u prvoj polovici dvadesetog stolje\u0107a. Vjerojatno ste svi koji ovo \u010ditate bar jednom svjedo\u010dili ozarenim o\u010dima nadmenog i uzbu\u0111enog liberala koji je bio uvjeren da \u0107e vas politi\u010dki nokautirati povijesnim “argumentom”: pa i nacisti su bili socijalisti, zvali su se nacional-socijalisti. Naravno, radilo se o tome da su retori\u010dki prisvojili “socijalizam” zbog njegove zna\u010dajne popularnosti u tom periodu. No, to su neke druge pri\u010de za koje znamo kako su zavr\u0161ile. Va\u017eno je samo naglasiti da ljevica danas desnici nije konkurencija u smislu masovnog pokreta ve\u0107 koncesije na kritiku kapitalizma. Koju odavno ne pla\u0107a.<\/p>\n\n\n\n
Dakle, desnica si ne mo\u017ee priu\u0161titi kritiku kapitalizma kao takvu ve\u0107 na raspolaganju ima, uglavnom, dvije opcije: moralno-kulturno saniranje ili individualisti\u010dku radikalizaciju. Te su opcije davni simptomi povijesnih ideolo\u0161kih previranja sitne bur\u017eoazije koja je uvijek oscilirala izme\u0111u priklanjanja donjim ili gornjim slojevima. Prva opcija, rastrzana izme\u0111u solidarnosti i tr\u017ei\u0161ta, koju mo\u017eemo nazvati i “obiteljskom”, trenutno prevladava u Europi, pogotovo s obzirom na talijanski primjer u kojoj vlast obna\u0161aju izravni Mussolinijevi nasljednici. Obiteljska etiketa se prvenstveno odnosi na prevlast demografsko-reproduktivnih tema u politi\u010dkom prostoru koje se \u010desto ve\u017eu uz migracijska pitanja. Va\u017enu ulogu igra i poznata teorija “velike zamjene\u201d po kojoj europske elite bijelce “zamjenjuju” prido\u0161licama iz Afrike i s Bliskog istoka. Postupak “zamjene” je obilje\u017een i navodnom ideolo\u0161kom diskreditacijom obitelji u obliku pove\u0107anja prava \u017eena i seksualnih manjina. Apdejtirana verzija ove teorije zavjere koja kru\u017ei Italijom uklju\u010duje i ekonomski aspekt: ne “dovode” elite migrante samo zato \u0161to preziru “obi\u010dne ljude” ve\u0107 zato \u0161to su migranti spremni raditi za ni\u017ee nadnice, a iz \u010dega slijede vi\u0161i profiti za elite.<\/p>\n\n\n\n
Rje\u0161enje za taj navodni problem nalazi se u obitelji. Promoviranje famoznih obiteljskih vrijednosti me\u0111u koje spada i zabrana poba\u010daja trebalo bi osujetiti plan elita, “obnoviti” naciju i za\u0161titi \u017eivotni standard. No, obiteljska borba protiv kapitalizma nije ba\u0161 najpametnija oklada.<\/p>\n\n\n\n
Naime, Giorgia Meloni i njeni suradnici donijeli su mizeran broj odluka koji bi pridonijeli demografskom rastu. Podaci oduvijek govore da klju\u010dni preduvjet demografskog rasta predstavlja sna\u017ena socijalna dr\u017eava \u010dije usluge olak\u0161avaju odabir roditeljstva. Me\u0111u te usluge nedvojbeno spada i stambena politika. Rije\u010dima jednog biv\u0161eg britanskog ministra, zajedni\u010dki \u017eivot s roditeljima mo\u017ee biti jako kontracepcijsko sredstvo. Aktivacija obiteljskih vrijednosti ne cilja samo na emocije ve\u0107 na \u010dinjenicu da je obitelj, izme\u0111u ostalog, i organizacija ekonomske solidarnosti i socijalne skrbi. Me\u0111utim, kao \u0161to isti\u010de<\/a> talijanska sociologinja Chiara Saraceno, sna\u017ena uloga obitelji kao institucije solidarnosti i skrbi, paradoksalno, dovodi upravo do ni\u017eih stopa ra\u0111anja. Naime, uzmicanje socijalne dr\u017eave i sve slabija ili sve skuplja briga za starije u dru\u0161tvu koje stari name\u0107e mla\u0111im \u010dlanovima obitelji, dakle, \u017eenama, odabir izme\u0111u skrbi za starije i ra\u0111anja. Pomogla bi, naravno, i eliminacija rasizma, ali onda bi desnica ostala bez posla.<\/p>\n\n\n\n Simbol druge opcije kritike suvremenog kapitalizma koja iz jednad\u017ebe odbacuje bilo kakve oblike solidarnosti i rje\u0161enje vidi u radikalizaciji tr\u017ei\u0161nih rje\u0161enja jest vjerojatni budu\u0107i predsjednik Argentine Javier Milei. Taj biv\u0161i poluprofesionalni nogometa\u0161, roker, guru tantri\u010dkog seksa i profesor ekonomije izgleda kao da je lik iz “Nacisti\u010dke knji\u017eevnosti u Americi” Roberta Bolana. Njegovi skupovi vi\u0161e li\u010de koncertima i stvarno djeluje kao autenti\u010dni lu\u0111ak. Prve reakcije onih medija koji se na na\u0161im periferijama zovu uglednima dijagnosticirale su ga kao jo\u0161 jedan izdanak ludih ju\u017enoameri\u010dkih populista i pritom nisu previ\u0161e marile za razlike izme\u0111u lijevih i desnih. Ina\u010de, zato ih i zovu uglednima. Naravno, nije izostala ni izravna usporedba s Trumpom: nastup, frizura i nepo\u0161tivanje zami\u0161ljenog politi\u010dkog bontona bili su dovoljni.<\/p>\n\n\n\nArgentinski primjer<\/h2>\n\n\n\n