U posljednjih mjesec dana hrvatski je javni i medijski prostor zatrpan vijestima iz turisti\u010dkog sektora. Svako pi\u0161anje u gradskim jezgrama, pogotovo onoj splitskoj, vijest je od dr\u017eavnog zna\u010daja, a sli\u010dno prolaze ugostiteljski ra\u010duni i cijene smje\u0161taja. Tu prvu, “neposrednu” razinu, vrlo brzo nadopunjuje i ona analiti\u010dka koja varira od ismijavanja poslovnih taktika iznajmljiva\u010da do upozoravanja na klimatske promjene koje \u0107e u dogledno vrijeme brojne aktualne rasprave u\u010diniti izli\u0161nima.<\/p>\n\n\n\n
Turisti\u010dki je sektor jedan od rijetkih, ako ne i jedini u Hrvatskoj, koji je podlo\u017ean \u0161iroj raspravi o metodama razvoja, problemima i rje\u0161enjima. Tome svakako pridonosi njegova zastupljenost u BDP-u, ali i specifi\u010dnost industrije u kojoj oni koji proizvod kupuju \u017eive zajedno s onima koji ga prodaju u periodu konzumacije te usluge. \u017dive i s onima koji ne rade u turizmu. Taj je kontekst u Hrvatskoj stvorio specifi\u010dnu “moralnu ekonomiju” turizma. Pod tim mislimo na sve one stavove i vjerovanja o tome tko zaslu\u017euje \u0161to u na\u0161oj ekonomiji. Rije\u010d je, dakle, o predpoliti\u010dkim stavovima koji kaskaju, zbog brojnih problema i izazova, u politi\u010dkoj artikulaciji. Za ovu \u0107emo priliko izdvojiti \u010detiri aspekta ili sklopa te moralne ekonomije.<\/p>\n\n\n\n
Unato\u010d tome \u0161to nas mediji i struka posljednjih desetlje\u0107a kude da smo zaostali u “socijalisti\u010dkom mentalitetu”, hrvatskim javnim prostorom itekako vlada vjera u kapitalisti\u010dku meritokraciju: vlastitim radom i poduzetni\u010dkim duhom svatko mo\u017ee, ili preciznije \u2013 mora mo\u0107i, ste\u0107i sve \u0161to zaslu\u017euje. Svatko tko predstavlja bilo kakvu smetnju \u2013 politi\u010dku, institucionalnu ili onu nelojalne konkurencije \u2013 svakodnevno se nalazi na optu\u017eeni\u010dkoj stolici. U toj je raboti konstruirana i specifi\u010dna klasa “uhljeba” kao onih koji \u017eive pod politi\u010dkim protektoratom, izolirani od navodne objektivnost tr\u017ei\u0161nih procesa.<\/p>\n\n\n\n
Iako nisu izlo\u017eeni tolikoj razini konstantne prozivke, sli\u010dan status postepeno zadobivaju i rentijeri na Jadranu. Oni, naime, nisu nikakvi poduzetnici, ve\u0107 su pukom sre\u0107om, za razliku od sunarodnjaka iz Slavonije, na primjer, stekli uvjete da \u017eive od rente. Upravo na tom manjku zasluge parazitiraju i mediji koji klikabilnost \u010dlanaka o navodnom manjku gostiju, navodno zbog ve\u0107ih cijena, zasnivaju na konstruiranoj i podgrijanoj svojevrsnoj klasnoj zavisti onih koji nisu imali toliko sre\u0107e u ekonomskoj valorizaciji djedovine. I u slu\u010daju uhljeba i iznajmljiva\u010da kao nezaslu\u017eenih ekonomskih pobjednika postoje nekakva osnova za “zavist”: sigurno je bolje imati stalni posao nego \u017eivjeti na ugovorima na odre\u0111eno, kao \u0161to je i bolje nekoliko mjeseci iznajmljivati apartmane nego biti uskra\u0107en za takvu monetizaciju gornjeg kata obiteljske ku\u0107e i “raditi sezonu” u kafi\u0107u blizu tih apartmana. No, moralna ekonomija nije i politi\u010dka ekonomija, ali zasad smo uskra\u0107eni za prijedloge razvoja turizma koji se sklapaju na osnovu razli\u010ditih klasnih interesa.<\/p>\n\n\n\n
Pored toga \u0161to slu\u017ee kao okida\u010di za ismijavanje onih u turisti\u010dkom sektoru koji \u017eele u \u0161to kra\u0107em razdoblju “oplja\u010dkati” \u0161to vi\u0161e turista, medijski izvje\u0161taji o visokim cijenama smje\u0161taja, hrane i raznih drugih usluga, imaju i dodatne uloge u moralnoj ekonomiji. Za po\u010detak, tim se putem oblikuje prozor za klasni voajerizam: da vidimo u \u010demu sve to bogati u\u017eivaju. Taj tip voajerizma je zapravo oduvijek prisutan, a njegova popularnost je obrnuto proporcionalna intenzitetu dru\u0161tvenih klasnih sukoba. U rijetkim povijesnim periodima klasnu znati\u017eelju zamjenjuje klasni prijezir odozdo.<\/p>\n\n\n\n
Da je taj klasni prijezir danas u prili\u010dnoj mjeri prigu\u0161en, i moralno, a kamoli politi\u010dki, govore komentari brojnih “realista”, i pla\u0107enih i nepla\u0107enih, i onih koji rade u turizmu i onih koji ne rade, na ekstremne cijene pojedinih proizvoda i usluga. A ti se komentari mogu svesti na onu poznatu formulu: dokle god netko tu cijenu mo\u017ee i \u017eeli platiti ona je objektivna. Ili u ne\u0161to konkretnijoj varijanti: naravno da \u0107e kava ili pizza na Stradunu ko\u0161tati ovoliko ili onoliko. Naravno, bilo bi isuvi\u0161e zahtijevati od turizma da niskim cijenama sanira klasne razlike stvorene u drugim sektorima, ali ni\u0161ta nije realno u tome da se tim visokim cijenama klasne razlike normaliziraju kao zaslu\u017eene.<\/p>\n\n\n\n