U nemilosrdnoj utrci za pa\u017enjom javnosti i novcem ogla\u0161iva\u010da vlasnici i urednici medija koriste raznolika sredstva i taktike. Pritom se uglavnom ne mari previ\u0161e za status standardnih novinskih \u017eanrova, vrsta i rubrika. Me\u0111u “\u017ertvama” namjere monetizacije na\u0161e pa\u017enje na\u0161la se tako i tradicionalna novinska vrsta: intervju. Nisu intervjui nestali, samo su u nezanemarivom broju slu\u010daja preimenovani. Vi\u0161e, dakle, ne \u010ditamo intervjue nego ispovijesti. Iz poslovne perspektive preimenovanje ne \u010dudi: ispovijest sugerira izno\u0161enje vlastite intime, osobne tajne ili pikanterije koji su ina\u010de nedostupni \u0161iroj javnosti i samim tim atraktivni.<\/p>\n\n\n\n
Me\u0111utim, ovdje nije rije\u010d samo o prilago\u0111avanju poslovnih odluka vje\u010dnoj i nepromjenjivoj znati\u017eelji masa koju zanimaju isklju\u010divo osobni \u017eivoti poznatih i manje poznatih, a ne njihovi dru\u0161tveni i politi\u010dki stavovi. \u010cak i da se radi samo o tome politi\u010dka dimenzija ne izostaje. Popularnost raznih sadr\u017eaja koji nude isje\u010dke \u017eivota bogatih i slavnih zasniva se na odre\u0111enoj vrsti klasnog voajerizma. Nedostupne \u017eivotne navike su uvijek intrigantne, a poti\u010du i snatrenja o klasnoj mobilnosti. Takvi su snovi uvijek politi\u010dki. No, kao \u0161to smo rekli, ovdje se ne radi samo o tome ve\u0107 i o simptomu, kako bi rekli intelektualci iz tradicionalnih kulturnih institucija \u2013 duha vremena.<\/p>\n\n\n\n
\u017divimo, naime, u vremenu koje obilje\u017eava vrlo specifi\u010dna “hijerarhija istina”. Prili\u010dno \u010desto se kao privilegirani tuma\u010d stvarnosti \u2013 dru\u0161tvene, zdravstvene, povijesne, klimatske \u2013 tretira osobno iskustvo ili osobno sje\u0107anje. Ambiciozniji poku\u0161aji “objektivnog” sagledavanja realnosti na razli\u010dite su na\u010dine degradirani. Postoje politi\u010dki projekti koji u njima vide manipulacije elita, a postoje i politi\u010dke ideje koje u njima vide la\u017ene alibije za teorije klasne dominacije. S obzirom na to da nam je stvarnost strukturno neuhvatljiva i da svaka sklonost njenom “objektivnom” zahva\u0107anju vodi ka nekom tipu totalitarizma, preostaje nam samo da se oslonimo na objektivnost tr\u017ei\u0161ta i cjenovnih signala i na autenti\u010dnost vlastitog iskustva koje nam nitko ne mo\u017ee osporiti.<\/p>\n\n\n\n
Transformacija intervjua u ispovijesti samo je jedan od primjera favoriziranja osobnog pristupa kao tuma\u010da stvarnosti. Poznati talijanski povjesni\u010dar Enzo Traverso se u novoj knjizi naslova “Singular Past: The ‘I’ in Historiography” pozabavio usponom subjektivisti\u010dkog trenda u historiografiji. Pisanje povijesti “u prvom licu” do\u017eivjelo je zna\u010dajnu popularnost proteklih desetlje\u0107a i olabavilo kruta pravila discipline. Traverso smatra da ti doprinosi mogu biti zanimljivi i vrijedni i da uvijek treba dovoditi u pitanje “objektivnost” historiografije, ali da nas strukturno onemogu\u0107uju u iscrpnijem razumijevanju povijesti. Uspostava neoliberalizma kao faze kapitalizma, mi\u0161ljenja je Traverso, pridonijela je povla\u0161tenim tretmanom individualizma i konkurencije nastanku tog historiografskog \u017eanra.<\/p>\n\n\n\n
\u010cesta prevlast osobnog nad dru\u0161tvenim, objektivnim ili znanstvenim, do\u017eivjela je jedan od vrhunaca i tijekom pandemije. Premda se radi, s obzirom na zaraznost, o slu\u010daju koji zahtijeva dru\u0161tvena rje\u0161enja po definiciji, otpor cijepljenju zasnivao se gotovo pa isklju\u010divo na sakralnosti osobne odluke. Ta se sakralnost osobne odluke druk\u010dije “manifestirala” s obzirom na klasnu pripadnost. Oni iz ni\u017eih klasa su koristili tu argumentaciju kako bi si napokon mogli priu\u0161titi nekakav u\u010dinkovit otpor spram “elita”, a oni iz vi\u0161ih klasa nisu naprosto htjeli biti dio \u0161ireg dru\u0161tvenog projekta: privatni lije\u010dnik, skupa dijeta i osobni trener \u0107e u\u010diniti svoje.<\/p>\n\n\n\n
Na povla\u0161teni tretman osobnog iskustva nije imuna ni ljevica. Postoje brojne “scene”, atmosfere i pokreti na ljevici u kojima ste pre\u0161utnim dekretom li\u0161eni mogu\u0107nosti imanja stava o nekoj temi ako ju niste osjetili na vlastitoj ko\u017ei. I tu sama premisa nije sporna: \u017ertva diskriminacija ili netko tko je iskusio neku dru\u0161tvenu traumu nu\u017eno mora postati subjekt politi\u010dkog prevladavanja dru\u0161tvenih odnosa koji generiraju diskriminacije i traume. Me\u0111utim, iz toga ne proizlazi zaklju\u010dak da jedini smiju i mogu pri\u010dati o uzrocima dru\u0161tvenih problema. Tako\u0111er, ta ih podjela uloga pretvara iz subjekta promjena u svjedoka traume. I dovodi do krajnje problemati\u010dne situacije u kojoj ljevica vi\u0161e nije infrastruktura solidarnosti za sve ugro\u017eene ve\u0107 pozornica na kojoj se odvija natjecanje u ugro\u017eenosti. Tko “pokriva” najvi\u0161e ugro\u017eenih skupina taj je najautenti\u010dniji predstavnik ljevice. Nema spora da je toj osobi najte\u017ee, ali tako se sigurno ne gradi pokret koji \u0107e joj \u017eivot u\u010diniti lak\u0161im.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
U nemilosrdnoj utrci za pa\u017enjom javnosti i novcem ogla\u0161iva\u010da vlasnici i urednici medija koriste raznolika sredstva i taktike. Pritom se uglavnom ne mari previ\u0161e za status standardnih novinskih \u017eanrova, vrsta i rubrika. Me\u0111u “\u017ertvama” namjere monetizacije na\u0161e pa\u017enje na\u0161la se tako i tradicionalna novinska vrsta: intervju. Nisu intervjui nestali, samo su u nezanemarivom broju slu\u010daja […]<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":45068,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454],"tags":[103],"theme":[458],"country":[459],"articleformat":[205],"coauthors":[90],"class_list":["post-45064","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","tag-ideologija","theme-drustvo","country-svijet","articleformat-vijest"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/45064","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=45064"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/45064\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":45070,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/45064\/revisions\/45070"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/45068"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=45064"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=45064"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=45064"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=45064"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=45064"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=45064"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=45064"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}