![\"\"](\"https:\/\/www.bilten.org\/wp-content\/uploads\/2023\/05\/oranice-_-kesten-nocu-scaled.jpg\")
<\/a><\/figure>\n<\/div>\n\n\nHram \u010dovje\u010dnosti i “ludni\u010dko” groblje<\/strong><\/h2>\n\n\n\nPrvi odjel<\/u><\/a> namijenjen psihijatrijskim pacijentima u Zagrebu je otvoren 1804. godine, u Zakladnoj bolnici Male bra\u0107e, na Harmici (danas Trg bana Jela\u010di\u0107a). Odjel broj 13 imao je tridesetak kreveta, a otvoren je iz potrebe jer su “du\u0161evni bolesnici lutali \u0161umama i drumovima, od nemila i nedraga”.<\/p>\n\n\n\nZavod za umobolne Stenjevec (danas Klinika za psihijatriju Vrap\u010de) sagra\u0111en je, nakon tridesetogodi\u0161njih rasprava i priprema, krajem 1870-ih. Prvi pacijenti i pacijentice u bolnicu su primljeni 15. novembra 1879. godine. O otvaranju<\/u><\/a> Zavoda dnevne su novine izvijestile da su iz “ludni\u010dkog razdjela Op\u0107e bolnice bra\u0107e milosrdne u Zagrebu prevezeni omnibusima i fijakerima umobolnici u stenjeva\u010dku ludnicu”. U ulaznoj ve\u017ei postavljena je plo\u010da s natpisom: “Za banovanja Ivana Ma\u017eurani\u0107a bude ovaj hram \u010dovje\u010dnosti po zaklju\u010dku hrvatskog sabora podignut godine 1978 i 79”. Uz glavnu zgradu na Vrap\u010du je izgra\u0111eno osam paviljona \u2013 dva za “ne\u010diste” pacijente, dva za”\u201cbjesne\u0107e”, zgrada za kuhinju, praonicu i strojarnicu, zgrada za epidemi\u010dne bolesti, gospodarstvena zgrada i kapelica. Radi napu\u010denih soba i lo\u0161ih higijenskih uvjeta bolesti su se \u0161irile me\u0111u pacijentima, pa su mnogi brzo po\u010deli umirati. Bolnica isprva nije imala svoje groblje, pa su umrli u Zavodu pokapani na \u017eupnom groblju u Gornjem Vrap\u010du. Prvi pacijent<\/u><\/a> koji je tamo pokopan zvao se Ivo Radi\u010di\u0107. Imao je dvadeset jednu godinu i zabilje\u017eeno je da je bio “bosanski bjegunac”, \u0161to bi danas zna\u010dilo \u2013 izbjeglica.<\/p>\n\n\n\nRadi sve ve\u0107eg broj umrlih Zavod je dao urediti vlastito groblje na Oranicama. Ondje su 1889. godine po\u010dela prva pokapanja<\/u><\/a>. Prva osoba pokopana u Oranicama bio je Juraj Kirin iz Rieke (danas Gornja Rijeka). Imao je dvadeset dvije godine i umro je od plu\u0107ne tuberkuloze. Istoga su dana na groblju pokopana jo\u0161 trojica pacijenata. Posljednji pokop na groblju se dogodio 1976. godine, a zadnjih pola stolje\u0107a ono postoji kao za\u010dudni vrap\u010danski trokut, i u praksi vi\u0161e kao kvartovski parki\u0107 nego groblje. Prije dvadesetak godina postojao je plan da preko groblja pro\u0111e cesta i da se svi grobovi ekshumiraju, ali su se protiv toga pobunili neki od potomaka pokojnika, a i zakonski je (novim Zakonom o grobljima, 1998. godine) prenamjena groblja postala mogu\u0107a tek sto godina od zadnjeg ukopa, pa je groblje na Oranicama ostalo groblje. U me\u0111uvremenu je ure\u0111ena \u0161etnica, tro\u0161na mrtva\u010dnica se uru\u0161ila, a odr\u017eavanje groblja \u010dini se prepu\u0161teno arbitrarnim i povremenim naporima gradskih slu\u017ebi.<\/p>\n\n\n\nNe zna se koliko je to\u010dno ljudi od 1889. do 1976. godine pokopano u Oranicama (procjenjuje se da se radi o najmanje 3.500 ljudi), ali je poznato da su ondje uz pacijente pokopani uglavnom siroma\u0161niji radnici i radnice bolnice, domari i \u010dista\u010dice iz tzv. “sedmice”<\/u><\/a>, zgrade koja je 1907. godine sagra\u0111ena za stanove namje\u0161tenika u sklopu bolni\u010dkog kompleksa. Najpoznatija pokopana na ovom groblju svakako je slikarica Slava Ra\u0161kaj, koja je u bolnici preminula 1906. godine, \u010diji su ostaci kasnije ekshumirani i premje\u0161teni u Ozalj, rodni joj kraj. Jedan od onih kojima se ime na nadgrobnom spomeniku poznaje i o kojem se dade iskopati ne\u0161to informacija je i profesor Josip Publikovi\u0107<\/u><\/a>. Bio je gimnazijski profesor, a u zagreba\u010dkom \u010dasopisu Zvono 1908. godine objavljen je njegov \u010dlanak “Mo\u017ee li se problem aerodinami\u010dkoga zrakoplovstva smatrati rije\u0161enim?”. Osim \u0161to se bavio takvim razmatranjima, Publikovi\u0107 je izra\u0111ivao lete\u0107e modele prema svojim nacrtima, zbog \u010dega je u rodnom Vara\u017edinu bio izvrgnut omalova\u017eavanju i porugama. Mo\u017eda najve\u0107i i najupadljiviji spomenik na groblju onaj je posve\u0107en Ivi \u017dirov\u010di\u0107u, dugogodi\u0161njem ravnatelju vrap\u010danske bolnice, tako\u0111er jednom od “uglednijih” li\u010dnosti pokopanih na Oranicama.<\/p>\n\n\n\nVe\u0107ina pokopanih nema tako upe\u010datljive nadgrobne spomenike, ili spomenike uop\u0107e. Neki su pokopani i bez najobi\u010dnijih drvenih kri\u017eeva, bez ikakvog obilje\u017eja. Ve\u0107inu imena i prezimena vi\u0161e se ne da i\u0161\u010ditati s grobova, a me\u0111u posvetama koje je po\u0161tedio zub vremena u oko opada \u0161turost i oskudnost izra\u017eaja. Malobrojni su oni kojima pi\u0161e da “ostaju u sje\u0107anju”, da su dragi ili voljene, da \u0107e nekome nedostajati. Nema isticanja zanimanja pokojnika, o ugledu i \u010dasti da ne govorimo. Mahom su u kamenju i kri\u017eevima ostala upisana samo imena i prezimena, te datumi ro\u0111enja i smrti.<\/p>\n\n\n
\n![\"\"](\"https:\/\/www.bilten.org\/wp-content\/uploads\/2023\/05\/oranice21-1024x621.jpg\")
<\/a><\/figure>\n<\/div>\n\n\n<\/p>\n\n\n\n
Za pretpostaviti je da je dio ljudi na Oranicama pokopan bez crkvenog sprovoda (ne svojim izborom, tj. religijskim opredjeljenjem), naro\u010dito ako se radilo o osobama koje su po\u010dinile suicid. U mnogim \u0107e selima u Hrvatskoj i danas, primjerice, popovi odbijati odr\u017eati crkveni sprovod i misu ljudima koji su se ubili, u ime “vrijednosti i nepovredivosti ljudskog \u017eivota”. Za\u0161to selo ovdje uvodimo u komparaciju, a radi se o gradskom groblju? Zato \u0161to je, barem u po\u010detnim desetlje\u0107ima rada bolnice, velik broj \u0161ti\u0107enika dolazio upravo iz seoskog, ruralnog konteksta.<\/p>\n\n\n\n
Bol(nica) seljaka i siroma\u0161nih<\/strong><\/h2>\n\n\n\nDobar uvid u te godine daje rad Vinka Dra\u010de “\u2018Nije \u0161pital nego \u0161kola gdje se pamet u\u010di\u2019 \u2013 \u0161ti\u0107enici Kraljevskog i zemaljskog Zavoda za umobolne u Stenjevcu<\/u><\/a>“. U izvje\u0161\u0107u koje pokriva godine od 1879. do 1882. kao zanimanje ve\u0107ine \u0161ti\u0107enika bolnice navedeno je “poljodjelci” (166 odnosno 48,25%), zatim “zanatnici” (36 odnosno 10,46%), dok te\u017eaci i sluge zajedno \u010dine 61 \u0161ti\u0107enika odnosno 14,8%. Mali je broj \u0161ti\u0107enika iz gra\u0111anskih zanimanja \u2013 troje u\u010ditelja, po jedan lije\u010dnik i ljekarnik, dok je supruga \u010dinovnika me\u0111u \u0161ti\u0107enicama bilo deset, a samih \u010dinovnika sedam. Takav trend, pi\u0161e Dra\u010da, nastavlja se sve do 1918. godine \u2013 ve\u0107ina \u0161ti\u0107enika ostaju poljodjelci iz ruralnih sredina, slu\u017eavke i te\u017eaci, \u0161to oslikava populaciju Stenjevca kao siroma\u0161nu, slabije obrazovanu i osu\u0111enu na te\u017eak fizi\u010dki rad.<\/p>\n\n\n\nPercepcija veze izme\u0111u siroma\u0161tva i psihi\u010dkih bolesti ne zaobilazi ni zapise ranih stenjeve\u010dkih psihijatara, pa je u njima primjetan distinktivan socijalno anga\u017eirani ton. “Tra\u017eenje uzroka ludilu u te\u0161kim \u017eivotnim uvjetima i neima\u0161tini je bila jedinstvena pojava za europsku psihijatriju prijelaza stolje\u0107a, koja je bila previ\u0161e optere\u0107ena seksualno\u0161\u0107u i hereditetom. Tako je uvid u te\u0161ku svakodnevicu socijalno depriviranog stanovni\u0161tva utjecao na formiranje socijalne struje u hrvatskoj psihijatriji”, konstatira Dra\u010da. Me\u0111utim, pod pritiscima terapeutskog pesimizma i forenzi\u010dko-eugeni\u010dkog fokusa mainstream<\/em> psihijatrije ta socijalna struja kasnije jenjava.<\/p>\n\n\n\nU zapisima iz tog doba ostaje zabilje\u017eeno i da je \u017eivot pacijenata bio ispunjen nasiljem svake vrste, praznovjernim predmedicinskim praksama lije\u010denja i dru\u0161tvenom stigmom. \u010clanci lije\u010dnika i povijesti bolesti svjedo\u010danstva su o okrutnom postupanju rodbine, seoskih vlasti, ali i lije\u010dnika i bolni\u010dkih radnika. Jedno od svjedo\u010danstava koje se spominje iz bolni\u010dkog je kartona Ane V. iz Mihovljana, koja je jedno vrijeme radila u bolnici kao slu\u0161kinja. Nakon \u0161to je prijavila jednog lije\u010dnika za zlostavljanje, upu\u0107ena je na “motrenje” u Stenjevec, a u povijesti bolesti joj stoji: “Uvek se tu\u017ei da su joj u zagreba\u010dkoj bolnici lije\u010dnici najprije s rukami njezino djevi\u010danstvo uzeli, a ka\u0161nje kad su ju postavili za bolni\u010darku napastovali su ju fratri te su ju svi hteli silovati, a jednomu je i zbilja po\u0161lo za rukom. Od to doba jerbo se je prestra\u0161ila i zasramila nema mira niti pokoja.” Jedna od rijetkih terapijskih metoda koja se kontinuirano provodila u Stenjevcu bilo je slanje pacijenata na rad. U vrijeme dok je grobljem u Oranicama upravljala bolnica (1994. je dano na upravljanje Gradskim grobljima), pacijenti su ga u sklopu radne terapije hortikulturno odr\u017eavali. Zabilje\u017eeno je kako su se mnogi pacijenti opirali radu \u2013 primjerice, Mara G., seljakinja iz Hercegovca, bolni\u010darima je rekla da ne \u017eeli u bolnici raditi, nego “da je se pusti ku\u0107i pa \u0107e onda ku\u0107i raditi”.<\/p>\n\n\n
\n![\"\"](\"https:\/\/www.bilten.org\/wp-content\/uploads\/2023\/05\/oranicee4-1024x621.jpg\")
<\/a><\/figure>\n<\/div>\n\n\nO \u017eivima, danas<\/strong><\/h2>\n\n\n\nUpe\u010datljiva je ta izjava, bljesne u njoj besmisao rada u ime terapije, ne zato \u0161to pacijentica u takav koncept vjeruje ili ne vjeruje, nego zato \u0161to je progoni egzistencijalni \u017ervanj, imperativ rada koji je \u010deka prije i nakon svega i za koji se primorana primarno tro\u0161iti. Nema na orani\u010dkom groblju u tom pogledu zapravo ne\u010dega tajanstvenog, prije \u0107e biti da ima zatajenog \u2013 iz povijesti rada i radni\u0161tva, iz razvoja grada i zdravstva, iz bolni\u010dkih i obiteljskih kartona. Dok se njime \u010dovjek \u0161eta, mogao bi konstatirati i da grobovi nisu zarasli, nego izrasli. Da je pokojnima u smrti dana mjera \u0161irine i vrludanja koje nije bilo za \u017eivota.<\/p>\n\n\n\n
Takva je utje\u0161na misao mo\u017eda i dovoljna za mrtve, ali za \u017eive svakako nije. Nismo u Zagrebu s kraja 19. stolje\u0107a, ali siroma\u0161tvo i egzistencijalna neizvjesnost ni metropoli dana\u0161njice nisu strani, dapa\u010de. Pritom je potreba za lije\u010denjem i psiholo\u0161kom podr\u0161kom sve ve\u0107a, a mnogim ljudima ostaje posve nedostupna <\/a>\u2013 psihijatrijski odjeli javnih bolnica su prekrcani, a najni\u017ea cijena privatne individualne terapijske seanse iznosi 300 kuna (40 eura) po satu. Socijalne struje u mainstream<\/em> psihijatriji (i zdravstvu op\u0107enito) gotovo da uop\u0107e nema, u nju se okrznemo eventualno kada se govori o tome kako i koliko kapitalisti\u010dko dru\u0161tvo bolest napla\u0107uje, ali ne i kako i koliko je proizvodi. Nemir vje\u010dni ostaje.<\/p>\n\n\n
Zavod za umobolne Stenjevec (danas Klinika za psihijatriju Vrap\u010de) sagra\u0111en je, nakon tridesetogodi\u0161njih rasprava i priprema, krajem 1870-ih. Prvi pacijenti i pacijentice u bolnicu su primljeni 15. novembra 1879. godine. O otvaranju<\/u><\/a> Zavoda dnevne su novine izvijestile da su iz “ludni\u010dkog razdjela Op\u0107e bolnice bra\u0107e milosrdne u Zagrebu prevezeni omnibusima i fijakerima umobolnici u stenjeva\u010dku ludnicu”. U ulaznoj ve\u017ei postavljena je plo\u010da s natpisom: “Za banovanja Ivana Ma\u017eurani\u0107a bude ovaj hram \u010dovje\u010dnosti po zaklju\u010dku hrvatskog sabora podignut godine 1978 i 79”. Uz glavnu zgradu na Vrap\u010du je izgra\u0111eno osam paviljona \u2013 dva za “ne\u010diste” pacijente, dva za”\u201cbjesne\u0107e”, zgrada za kuhinju, praonicu i strojarnicu, zgrada za epidemi\u010dne bolesti, gospodarstvena zgrada i kapelica. Radi napu\u010denih soba i lo\u0161ih higijenskih uvjeta bolesti su se \u0161irile me\u0111u pacijentima, pa su mnogi brzo po\u010deli umirati. Bolnica isprva nije imala svoje groblje, pa su umrli u Zavodu pokapani na \u017eupnom groblju u Gornjem Vrap\u010du. Prvi pacijent<\/u><\/a> koji je tamo pokopan zvao se Ivo Radi\u010di\u0107. Imao je dvadeset jednu godinu i zabilje\u017eeno je da je bio “bosanski bjegunac”, \u0161to bi danas zna\u010dilo \u2013 izbjeglica.<\/p>\n\n\n\n Radi sve ve\u0107eg broj umrlih Zavod je dao urediti vlastito groblje na Oranicama. Ondje su 1889. godine po\u010dela prva pokapanja<\/u><\/a>. Prva osoba pokopana u Oranicama bio je Juraj Kirin iz Rieke (danas Gornja Rijeka). Imao je dvadeset dvije godine i umro je od plu\u0107ne tuberkuloze. Istoga su dana na groblju pokopana jo\u0161 trojica pacijenata. Posljednji pokop na groblju se dogodio 1976. godine, a zadnjih pola stolje\u0107a ono postoji kao za\u010dudni vrap\u010danski trokut, i u praksi vi\u0161e kao kvartovski parki\u0107 nego groblje. Prije dvadesetak godina postojao je plan da preko groblja pro\u0111e cesta i da se svi grobovi ekshumiraju, ali su se protiv toga pobunili neki od potomaka pokojnika, a i zakonski je (novim Zakonom o grobljima, 1998. godine) prenamjena groblja postala mogu\u0107a tek sto godina od zadnjeg ukopa, pa je groblje na Oranicama ostalo groblje. U me\u0111uvremenu je ure\u0111ena \u0161etnica, tro\u0161na mrtva\u010dnica se uru\u0161ila, a odr\u017eavanje groblja \u010dini se prepu\u0161teno arbitrarnim i povremenim naporima gradskih slu\u017ebi.<\/p>\n\n\n\n Ne zna se koliko je to\u010dno ljudi od 1889. do 1976. godine pokopano u Oranicama (procjenjuje se da se radi o najmanje 3.500 ljudi), ali je poznato da su ondje uz pacijente pokopani uglavnom siroma\u0161niji radnici i radnice bolnice, domari i \u010dista\u010dice iz tzv. “sedmice”<\/u><\/a>, zgrade koja je 1907. godine sagra\u0111ena za stanove namje\u0161tenika u sklopu bolni\u010dkog kompleksa. Najpoznatija pokopana na ovom groblju svakako je slikarica Slava Ra\u0161kaj, koja je u bolnici preminula 1906. godine, \u010diji su ostaci kasnije ekshumirani i premje\u0161teni u Ozalj, rodni joj kraj. Jedan od onih kojima se ime na nadgrobnom spomeniku poznaje i o kojem se dade iskopati ne\u0161to informacija je i profesor Josip Publikovi\u0107<\/u><\/a>. Bio je gimnazijski profesor, a u zagreba\u010dkom \u010dasopisu Zvono 1908. godine objavljen je njegov \u010dlanak “Mo\u017ee li se problem aerodinami\u010dkoga zrakoplovstva smatrati rije\u0161enim?”. Osim \u0161to se bavio takvim razmatranjima, Publikovi\u0107 je izra\u0111ivao lete\u0107e modele prema svojim nacrtima, zbog \u010dega je u rodnom Vara\u017edinu bio izvrgnut omalova\u017eavanju i porugama. Mo\u017eda najve\u0107i i najupadljiviji spomenik na groblju onaj je posve\u0107en Ivi \u017dirov\u010di\u0107u, dugogodi\u0161njem ravnatelju vrap\u010danske bolnice, tako\u0111er jednom od “uglednijih” li\u010dnosti pokopanih na Oranicama.<\/p>\n\n\n\n Ve\u0107ina pokopanih nema tako upe\u010datljive nadgrobne spomenike, ili spomenike uop\u0107e. Neki su pokopani i bez najobi\u010dnijih drvenih kri\u017eeva, bez ikakvog obilje\u017eja. Ve\u0107inu imena i prezimena vi\u0161e se ne da i\u0161\u010ditati s grobova, a me\u0111u posvetama koje je po\u0161tedio zub vremena u oko opada \u0161turost i oskudnost izra\u017eaja. Malobrojni su oni kojima pi\u0161e da “ostaju u sje\u0107anju”, da su dragi ili voljene, da \u0107e nekome nedostajati. Nema isticanja zanimanja pokojnika, o ugledu i \u010dasti da ne govorimo. Mahom su u kamenju i kri\u017eevima ostala upisana samo imena i prezimena, te datumi ro\u0111enja i smrti.<\/p>\n\n\n <\/p>\n\n\n\n Za pretpostaviti je da je dio ljudi na Oranicama pokopan bez crkvenog sprovoda (ne svojim izborom, tj. religijskim opredjeljenjem), naro\u010dito ako se radilo o osobama koje su po\u010dinile suicid. U mnogim \u0107e selima u Hrvatskoj i danas, primjerice, popovi odbijati odr\u017eati crkveni sprovod i misu ljudima koji su se ubili, u ime “vrijednosti i nepovredivosti ljudskog \u017eivota”. Za\u0161to selo ovdje uvodimo u komparaciju, a radi se o gradskom groblju? Zato \u0161to je, barem u po\u010detnim desetlje\u0107ima rada bolnice, velik broj \u0161ti\u0107enika dolazio upravo iz seoskog, ruralnog konteksta.<\/p>\n\n\n\n Dobar uvid u te godine daje rad Vinka Dra\u010de “\u2018Nije \u0161pital nego \u0161kola gdje se pamet u\u010di\u2019 \u2013 \u0161ti\u0107enici Kraljevskog i zemaljskog Zavoda za umobolne u Stenjevcu<\/u><\/a>“. U izvje\u0161\u0107u koje pokriva godine od 1879. do 1882. kao zanimanje ve\u0107ine \u0161ti\u0107enika bolnice navedeno je “poljodjelci” (166 odnosno 48,25%), zatim “zanatnici” (36 odnosno 10,46%), dok te\u017eaci i sluge zajedno \u010dine 61 \u0161ti\u0107enika odnosno 14,8%. Mali je broj \u0161ti\u0107enika iz gra\u0111anskih zanimanja \u2013 troje u\u010ditelja, po jedan lije\u010dnik i ljekarnik, dok je supruga \u010dinovnika me\u0111u \u0161ti\u0107enicama bilo deset, a samih \u010dinovnika sedam. Takav trend, pi\u0161e Dra\u010da, nastavlja se sve do 1918. godine \u2013 ve\u0107ina \u0161ti\u0107enika ostaju poljodjelci iz ruralnih sredina, slu\u017eavke i te\u017eaci, \u0161to oslikava populaciju Stenjevca kao siroma\u0161nu, slabije obrazovanu i osu\u0111enu na te\u017eak fizi\u010dki rad.<\/p>\n\n\n\n Percepcija veze izme\u0111u siroma\u0161tva i psihi\u010dkih bolesti ne zaobilazi ni zapise ranih stenjeve\u010dkih psihijatara, pa je u njima primjetan distinktivan socijalno anga\u017eirani ton. “Tra\u017eenje uzroka ludilu u te\u0161kim \u017eivotnim uvjetima i neima\u0161tini je bila jedinstvena pojava za europsku psihijatriju prijelaza stolje\u0107a, koja je bila previ\u0161e optere\u0107ena seksualno\u0161\u0107u i hereditetom. Tako je uvid u te\u0161ku svakodnevicu socijalno depriviranog stanovni\u0161tva utjecao na formiranje socijalne struje u hrvatskoj psihijatriji”, konstatira Dra\u010da. Me\u0111utim, pod pritiscima terapeutskog pesimizma i forenzi\u010dko-eugeni\u010dkog fokusa mainstream<\/em> psihijatrije ta socijalna struja kasnije jenjava.<\/p>\n\n\n\n U zapisima iz tog doba ostaje zabilje\u017eeno i da je \u017eivot pacijenata bio ispunjen nasiljem svake vrste, praznovjernim predmedicinskim praksama lije\u010denja i dru\u0161tvenom stigmom. \u010clanci lije\u010dnika i povijesti bolesti svjedo\u010danstva su o okrutnom postupanju rodbine, seoskih vlasti, ali i lije\u010dnika i bolni\u010dkih radnika. Jedno od svjedo\u010danstava koje se spominje iz bolni\u010dkog je kartona Ane V. iz Mihovljana, koja je jedno vrijeme radila u bolnici kao slu\u0161kinja. Nakon \u0161to je prijavila jednog lije\u010dnika za zlostavljanje, upu\u0107ena je na “motrenje” u Stenjevec, a u povijesti bolesti joj stoji: “Uvek se tu\u017ei da su joj u zagreba\u010dkoj bolnici lije\u010dnici najprije s rukami njezino djevi\u010danstvo uzeli, a ka\u0161nje kad su ju postavili za bolni\u010darku napastovali su ju fratri te su ju svi hteli silovati, a jednomu je i zbilja po\u0161lo za rukom. Od to doba jerbo se je prestra\u0161ila i zasramila nema mira niti pokoja.” Jedna od rijetkih terapijskih metoda koja se kontinuirano provodila u Stenjevcu bilo je slanje pacijenata na rad. U vrijeme dok je grobljem u Oranicama upravljala bolnica (1994. je dano na upravljanje Gradskim grobljima), pacijenti su ga u sklopu radne terapije hortikulturno odr\u017eavali. Zabilje\u017eeno je kako su se mnogi pacijenti opirali radu \u2013 primjerice, Mara G., seljakinja iz Hercegovca, bolni\u010darima je rekla da ne \u017eeli u bolnici raditi, nego “da je se pusti ku\u0107i pa \u0107e onda ku\u0107i raditi”.<\/p>\n\n\n Upe\u010datljiva je ta izjava, bljesne u njoj besmisao rada u ime terapije, ne zato \u0161to pacijentica u takav koncept vjeruje ili ne vjeruje, nego zato \u0161to je progoni egzistencijalni \u017ervanj, imperativ rada koji je \u010deka prije i nakon svega i za koji se primorana primarno tro\u0161iti. Nema na orani\u010dkom groblju u tom pogledu zapravo ne\u010dega tajanstvenog, prije \u0107e biti da ima zatajenog \u2013 iz povijesti rada i radni\u0161tva, iz razvoja grada i zdravstva, iz bolni\u010dkih i obiteljskih kartona. Dok se njime \u010dovjek \u0161eta, mogao bi konstatirati i da grobovi nisu zarasli, nego izrasli. Da je pokojnima u smrti dana mjera \u0161irine i vrludanja koje nije bilo za \u017eivota.<\/p>\n\n\n\n Takva je utje\u0161na misao mo\u017eda i dovoljna za mrtve, ali za \u017eive svakako nije. Nismo u Zagrebu s kraja 19. stolje\u0107a, ali siroma\u0161tvo i egzistencijalna neizvjesnost ni metropoli dana\u0161njice nisu strani, dapa\u010de. Pritom je potreba za lije\u010denjem i psiholo\u0161kom podr\u0161kom sve ve\u0107a, a mnogim ljudima ostaje posve nedostupna <\/a>\u2013 psihijatrijski odjeli javnih bolnica su prekrcani, a najni\u017ea cijena privatne individualne terapijske seanse iznosi 300 kuna (40 eura) po satu. Socijalne struje u mainstream<\/em> psihijatriji (i zdravstvu op\u0107enito) gotovo da uop\u0107e nema, u nju se okrznemo eventualno kada se govori o tome kako i koliko kapitalisti\u010dko dru\u0161tvo bolest napla\u0107uje, ali ne i kako i koliko je proizvodi. Nemir vje\u010dni ostaje.<\/p>\n\n\n<\/a><\/figure>\n<\/div>\n\n\nBol(nica) seljaka i siroma\u0161nih<\/strong><\/h2>\n\n\n\n
<\/a><\/figure>\n<\/div>\n\n\nO \u017eivima, danas<\/strong><\/h2>\n\n\n\n