{"id":44094,"date":"2023-02-17T09:22:42","date_gmt":"2023-02-17T08:22:42","guid":{"rendered":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=44094"},"modified":"2023-02-20T09:29:35","modified_gmt":"2023-02-20T08:29:35","slug":"ljevici-treba-malo-klasnog-self-helpa","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=44094","title":{"rendered":"Ljevici treba malo klasnog self-helpa"},"content":{"rendered":"\n

U nedavnom intervjuu<\/a> u Novostima britanski je knji\u017eevnik i teoreti\u010dar China Mi\u00e9ville za\u0161ao u teren koji ljevica i ljevi\u010dari \u010desto izbjegavaju. Navo\u0111en pitanjima i potpitanjima novinarke Ivane Peri\u0107, Mi\u00e9ville je iskreno polo\u017eio oru\u017eje i pru\u017eio priliku uredni\u0161tvu za efektan naslov: “Ljevicu ko\u010di pretvaranje da ima odgovore.” Svatko tko je proveo odre\u0111eno vrijeme na takozvanoj lijevoj sceni i javno ili privatno zastupao lijeve stavove i ideje automatski \u0107e prepoznati na \u0161to to\u010dno Mi\u00e9ville misli pod pretvaranjem. Nekad to pretvaranje mo\u017ee zadobiti oblik socijalne arogancije, nekad zavjereni\u010dkog pre\u0161u\u0107ivanja i \u0161ifriranih aluzija, a nekad moralisti\u010dke izolacije.<\/p>\n\n\n\n

Koja su to pitanja za koje se antikapitalisti\u010dka ljevica pretvara da na njih ima odgovore? Dva su, naravno, klju\u010dna i o\u010digledna: kako provesti revoluciju ili raskid s kapitalizmom i \u0161to slijedi nakon kapitalizma. I onda kada se ti ciljevi eksplicitno ne postavljaju pre\u0161utno se pretpostavlja da se s njima na neki na\u010din barata, da su u optjecaju i da \u2013 kad se povijesne okolnosti poklope \u2013 mogu biti realizirani. Oprezniji ljevi\u010dari \u0107e uvijek podsjetiti da ne postoji recept i da \u0107e eventualno novo dru\u0161tvo iza\u0107i iz konkretnih dru\u0161tvenih borbi, ali svi se svejedno pona\u0161amo kao da negdje postoji zaokru\u017eeno znanje o tom postupku i ure\u0111enju koje \u0107e nekom vrstom dru\u0161tvene difuzije prodrijeti u srca i umove. \u010cak i kad javno negiramo postojanje takvog znanja pona\u0161amo se kao da ono postoji jer bi se ina\u010de raspalo sve \u0161to nas dr\u017ei na okupu. Te\u0161ko se u takvoj situaciji oteti dojmu da postoji potreba za grupnom terapijom na kojoj \u0107e svatko pred svima priznati da ne vidi kako \u0107e se dogoditi nadila\u017eenje kapitalizma u njenom ili njegovom \u017eivotnom vijeku. Ili ikad. I to je sasvim u redu priznati. Tim se priznanjem ne dovodi u pitanje, na primjer, da je marksizam najplodniji dru\u0161tveni analiti\u010dki aparat koji imamo na raspolaganju, a koji mo\u017ee pritom i najsuvislije teorijski poduprijeti spomenuto terapijsko priznanje.<\/p>\n\n\n\n

Dakle, sasvim je normalno i prihvatljivo priznati da ljevica nema (sve) odgovore na suvremene politi\u010dko-ekonomske izazove. Ne samo da je normalno ve\u0107 u sebi sadr\u017ei potencijal istovremeno i non\u0161alantnijeg i rigoroznijeg djelovanja. Naime, dopu\u0161ta nam da ideje iz lijeve tradicije koje su danas potpuno proskribirane, poput na primjer eksproprijacije, predstavimo u novom ruhu, kao ne\u0161to \u0161to predstavlja rje\u0161enje konkretnog dru\u0161tvenog problema, a ne kao ideju iz pro\u0161losti o kojoj vagamo je li previ\u0161e radikalna i ho\u0107e li je prihvatiti oni koji ne znaju da zaokru\u017eeno znanje o revoluciji i komunizmu postoji na nekom cloudu<\/em>.<\/p>\n\n\n\n

Posezanje za nekom vrstom politi\u010dkog self-helpa ne zna\u010di da ljevicu \u010dine ljudi mahom sli\u010dnih psiholo\u0161kih profila. Dodu\u0161e, mnogi se ne bi slo\u017eili s ovom tvrdnjom, ali i da su u pravu, razlog se ne krije u dubinama na\u0161ih individualnih napa\u0107enih du\u0161a, ve\u0107 u klasnim pozicijama i neumoljivosti pre\u0111enog povijesnog puta. A ne treba ni zanemariti ambiciju nominalnog politi\u010dkog cilja koja poprili\u010dno odudara od onih konkurencije. Dakle, spomenute socijalna arogancija, zavjereni\u010dko pre\u0161u\u0107ivanje, \u0161ifrirane aluzije i moralisti\u010dka izolacija proizlaze iz nekih dru\u0161tvenih, ekonomskih i politi\u010dkih razloga. Ili preciznije, predstavljaju gotovo pa samoobrambeno snala\u017eenje u tim zahtjevnim kontekstima.<\/p>\n\n\n\n

U zapadnom, ali i isto\u010dnoeuropskom svijetu, suvremena ljevica \u010dlanove i simpatizere mahom regrutira iz one klase koju je Nicos Poulantzas nazvao novom sitnom bur\u017eoazijom. Sama ta kategorija je u njegovom slu\u010daju malo preobuhvatna da bi bila operativna, ali za ovu priliku \u0107emo ustvrditi da u nju, izme\u0111u ostalih, spadaju zaposleni u akademiji, javnom sektoru, kulturi i kulturnoj industriji, digitalnom marketingu i civilnom sektoru. Povijesnih razloga za ba\u0161tinjenje lijevih ideja ba\u0161 u ovim sektorima ima vi\u0161e i nisu predmet ovog skicoznog \u010dlanka. Me\u0111u klasnim obilje\u017ejima zaposlenih na ovim radnim mjestima isti\u010du se obrazovanje, kulturni kapital i sklonost ekspertizi kao svojevrsni dru\u0161tveno-kulturni markeri. A iz njih proizlaze i socijalni refleksi poput straha od priznavanja neznanja, tretiranja znanja kao svima dostupnog resursa bez obzira klasno i socijalno porijeklo, dru\u0161tvene aspiracije zasnovane na individualnom priznanju i samovrednovanje koje se \u010desto iscrpljuje u u\u017eivanju u vlastitom znanju i tu\u0111em neznanju. Svi su ti refleksi prili\u010dno nezgodna stvar ako nam je klju\u010dni politi\u010dki zadatak masovna mobilizacija. A stalno kaskanje u tom pravcu vu\u010de potrebu za tim pretpostavljenim zaokru\u017eenim znanjem s kojim smo, ako ni\u0161ta, barem u stalnom dosluhu.<\/p>\n\n\n\n

Klasna pozicija proizvodi i strah od politi\u010dke neautenti\u010dnosti. Pod tim se misli na manjak doticaja s “pravom” radni\u010dkom klasom i neuvjerljivost politi\u010dkog govorenja u njeno ime. Takav strah se \u010desto kompenzira upravo okladom da, iako ne mo\u017eemo govoriti uime radni\u010dke klase, znamo koja joj je uloga u svjetskoj revoluciji. Oklada pak dovodi do stanovite paralize djelovanja, pogotovo u kontekstu u kojem radni\u010dka klasa snala\u017eenje u suvremenom kapitalizmu uglavnom zasniva na individualnim, a ne kolektivnim rje\u0161enjima. Pomalo paradoksalno, paraliza generira \u010dvr\u0161\u0107i zagrljaj sa spomenutim zaokru\u017eenim znanjem i dosluh s pravom stranom povijesti bez obzira na to \u0161to se to\u010dno u toj povijesti zbivalo. Dogodio se, dakle, ironijski obrat u odnosu na na\u0161e dvadesetostoljetne socijalisti\u010dke prethodnike. Dok su se oni \u010desto oslanjali na povijesni determinizam i gotovo pa sudbinski zajam\u010den fazni dolazak socijalizma, mi se oslanjamo na apstraktni determinizam na\u0161eg znanja koji nam jam\u010di opstanak u svijetu socijalisti\u010dkih ideja. Valja samo imati na umu da ta paraliza i nemo\u0107 nisu rezultat manjka na\u0161ih politi\u010dkih kapaciteta ili generacijske kulture ve\u0107 ishod mijenjanja klasne strukture i prethodnih politi\u010dkih borbi u kojima je ljevica pora\u017eena. Put nadila\u017eenja takvih ograni\u010denja trebao bi zapo\u010deti prvim korakom koji mo\u017eemo nazvati klasnim self-helpom. Ako ni\u0161ta, barem baratamo aparatom nu\u017enim za taj postupak.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

U nedavnom intervjuu u Novostima britanski je knji\u017eevnik i teoreti\u010dar China Mi\u00e9ville za\u0161ao u teren koji ljevica i ljevi\u010dari \u010desto izbjegavaju. Navo\u0111en pitanjima i potpitanjima novinarke Ivane Peri\u0107, Mi\u00e9ville je iskreno polo\u017eio oru\u017eje i pru\u017eio priliku uredni\u0161tvu za efektan naslov: “Ljevicu ko\u010di pretvaranje da ima odgovore.” Svatko tko je proveo odre\u0111eno vrijeme na takozvanoj lijevoj […]<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":44096,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454],"tags":[440],"theme":[456],"country":[38],"articleformat":[205],"coauthors":[90],"class_list":["post-44094","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","tag-ljevica","theme-politika","country-hrvatska","articleformat-vijest"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/44094","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=44094"}],"version-history":[{"count":6,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/44094\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":44101,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/44094\/revisions\/44101"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/44096"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=44094"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=44094"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=44094"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=44094"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=44094"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=44094"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=44094"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}