Slu\u010daj hrvatskih posvajatelja u Demokratskoj Republici Kongo otvara vi\u0161e politi\u010dkih dilema i sporova. \u010cini se da me\u0111u njima klju\u010dno, a ne dovoljno raspravljeno pitanje jest ono o ulozi “prava na roditeljstvo” u “ispravljanju” ekonomskih razlika izme\u0111u Sjevera i Juga i sudbini djece u toj raboti koja zapravo pridonosi odr\u017eavanju tih razlika. <\/p>\n\n\n\n
Izgleda da bi se sudac u zambijskom gradu Ndoli u slu\u010daju osmero hrvatskih posvojitelja, koje sud tereti za trgovanje djece u poku\u0161aju, mogao na\u0107i u ulozi sli\u010dnoj onoj pu\u010dkog sudca Azdaka iz Brechtovog komunisti\u010dko-pedago\u0161kog komada “Kavkaski krug kredom”. Brechtov seoski pisar morao je presuditi kome dati dijete, bogatoj gubernatorovici ili siroma\u0161noj slu\u017eavki. Zna se koji je bio Brechtov izbor, a koji \u0107e biti zambijski to \u0107emo tek vidjeti. Naime, tamo\u0161nje sudstvo morat \u0107e se na kraju odlu\u010diti \u2013 osim \u0161to i kako s optu\u017eenim posvojiteljima \u2013 \u0161to da se radi i sa \u010detvero maloljetne djece, da li da ih se preda bogatijim Evropljanima ili ih valja ostaviti na siroma\u0161nom globalnom Jugu. Bit \u0107e to izbor izme\u0111u zla i goreg.<\/p>\n\n\n\n
Ponovimo ukratko o \u010demu se radi, iako, pretpostavljamo, da je malo onih u nas koji o slu\u010daju posvajanja djece iz Demokratske Republike Kongo ne znaju barem osnovne stvari, makar aferu pratili na pola uha. Dakle, osmero hrvatskih dr\u017eavljana iz Zagreba i Vara\u017edina, ekonomski bolje stoje\u0107ih, zaposleni uglavnom u kreativnim i sli\u010dnim industrijama, prije otprilike mjesec i pol dana krenulo je u Zambiju da u tamo\u0161njem pograni\u010dnom gradu Ndoli preuzmu \u010detvero djece (od jedne i pol do tri godine starosti) iz susjednog DR Konga. Prema onome \u0161to se dosad zna, potencijalni posvojitelji imali su u svojim rukama odluke sa sudova u Vara\u017edinu i Zlataru kojim su se priznale odluke suda u Kongu o posvajanju djece, te osobne dokumente i paso\u0161e za djecu koje je izdao na\u0161 MUP i dr\u017eali su da je to dovoljno za uspje\u0161no posvajanje. Uostalom, i dosada\u0161nja je praksa, kako \u0107emo vidjeti, to pokazala. Kad su djeca stigla u hotel u Ndoli, gdje su odsjeli hrvatski parovi, i kad je njih 12-ero krenulo prema mjesnom aerodromu da polete prema Europi, tamo\u0161nja ih je policija uhapsila jer su im se dokumenti s kongoanskog suda \u010dinili falsificiranima. Ili su im se krivotvorenima \u010dinili dokumenti za djecu potrebni za legalan prelazak iz DR Konga u Zambiju, nije posve jasno. U svakom slu\u010daju, otada su Hrvati u zatvoru, a djeca u prihvatili\u0161tu, da bi prije koji dan optu\u017eenici po sudskoj odluci bili pu\u0161teni uz kauciju od oko tisu\u0107u dolara po glavi da se brane sa slobode. Sljede\u0107e ro\u010di\u0161te trebalo bi se odr\u017eati 23. ovog mjeseca.<\/p>\n\n\n\n
U me\u0111uvremenu smo doznali od resornog ministra Marina Pileti\u0107a da je iz DR Konga unazad nekoliko godina posvojeno preko 130 djece, zatim da osam novih kandidata iz Hrvatske upravo \u010deka na posvajanje djece iz te zemlje, da je sve to manje-vi\u0161e dobro uhodana praksa, iako se radi o zemlji (DR Kongo) koja je posvajanje djece prakti\u010dki zabranila prije sedam godina ili je barem suspendirala izdavanje viza za posvojenu djecu, \u0161to \u0107e re\u0107i da takva djeca zapravo ne mogu na legalan na\u010din prije\u0107i kongoansku granicu. Prema tamo\u0161njim nevladinim udrugama postoji \u010ditava mre\u017ea koja se bavi trgovanjem djece, od pojedinaca i parova u samom DR Kongu, od kojih sve po\u010dinje, preko odvjetnika, do slu\u017ebenika u siroti\u0161tima i kampovima, pa do carinskih i pograni\u010dnih slu\u017ebi, \u010diji pojedinci sudjeluju u toj raboti. Naknade za \u010ditav posao za krajnjeg korisnika kre\u0107u se i do nekoliko desetaka tisu\u0107a eura. Doznalo se i to da s hrvatske strane u toj mre\u017ei sudjeluje i dio misionara. Naime, potencijalnim hrvatskim posvojiteljima, a i to se \u010dulo u medijskim objavama, u nekim ranijim slu\u010dajevima znali su prisko\u010diti u pomo\u0107 i fratri, \u010dije su misije u zemljama sredi\u0161nje i subsaharske Afrike prisutne ve\u0107 desetlje\u0107ima. Saznalo se zatim i to da doma\u0107a nadle\u017ena tijela ne nadziru ni obitelji, ni na taj na\u010din i iz te zemlje posvojenu djecu, \u0161to bi trebala \u010diniti, kao i to da su u Hrvatskoj od 2014. godine, kad smo i mi potpisali me\u0111unarodne konvencije o za\u0161titi djece, ostvarena tek \u010detiri legalna posvojenja sa zemljama potpisnicama istih konvencija. Sva ona prije spomenuta (131 posvojenje) odvila su se izme\u0111u Demokratske Republike Kongo, koja nije potpisnica Ha\u0161ke konvencije o za\u0161titi djece i Hrvatske, \u0161to ve\u0107 samo po sebi dovoljno govori o kakvoj je sivoj zoni rije\u010d i o kakvom se java\u0161luku radi kad je u pitanju za\u0161tita djece u nas.<\/p>\n\n\n\n
\u0160to se medijskog pra\u0107enja ove afere ti\u010de, kolegice i kolege su se fokusirale na nesretne posvojitelje i njihova prava (smje\u0161taj u zatvoru, konzularna pomo\u0107, pravni aspekti njihovog polo\u017eaja, pla\u0107anje jam\u010devine, pitanje jesu li kandidati upisani u registar posvojitelja i sli\u010dno), ali su se bavili i trivijom tipa \u2013 koje su politi\u010dke afilijacije ili seksualne orijentacije pojedinci iz grupe (ovu su situaciju posebno iskoristili trolovi s internetskog dna), pitaju\u0107i se kako \u0107e sami posvojitelji pro\u0107i na sudu i koja \u0107e na koncu biti njihova sudbina. Kao da su roditeljske \u017eelje u ovom slu\u010daju pretegnule nad pravima djece. Mo\u017eda najizrazitiji takav stav izre\u010den je u redovitoj kolumni Sanje Modri\u0107 na Telegramu gdje ona, pomalo s visoka, ustvr\u0111uje<\/a> da su \u010detiri para “spletom nesretnih okolnosti, zaglavili u dalekoj afri\u010dkoj zemlji, gdje se uglavnom govori bantu jezicima”. Premda u DR Kongu i Zambiji svi govore francuski i engleski, jer su to bile britanske i belgijske kolonije, i nikakvog komunikacijskog problema nema, pa nije jasno \u010demu uop\u0107e spominjanje bantu jezika, osim ako se ne \u017eeli naglasiti navodna zabitost te “daleke afri\u010dke zemlje”. A za to vrijeme, dodaje jo\u0161 autorica, to “\u010detvero male djece, koju su parovi preuzeli s tra\u017eenim papirima” i “koju su trebali dovesti ku\u0107i u Hrvatsku kao svoje k\u0107eri i sinove”, ne mogu do svojih pripremljenih “dje\u010djih soba”.<\/p>\n\n\n\n Ispada da se svi zaklinju u prava djece, ali da je roditeljski nagon ne\u0161to \u0161to bi ipak trebalo nadvladati nad pravima djece, iako su ta prava za\u0161ti\u0107ena brojnim nacionalnim i me\u0111unarodnim propisima. U porivima ljudi za roditeljstvom u osnovi stoji jedna egoisti\u010dna \u017eelja, a tek joj se naknadno znaju pripisati i altruisti\u010dke nakane. Na tu temu govori \u0161vedska autorica Kajsa Ekis Ekman koja ka\u017ee<\/a> da “ne postoji takvo \u0161to u me\u0111unarodnom pravu kao pravo na roditeljstvo\u2026 vi\u0161e klase bogatih zemalja \u017eele pretvoriti svoje \u017eelje u ljudska prava. Pa ako \u017eele novoro\u0111en\u010de, samo kliknu mi\u0161em i naru\u010de online<\/em> i to smatraju ‘pravom'”.<\/p>\n\n\n\n