U poku\u0161aju rasvjetljavanja odnosa ljevice i zabave do\u0161li smo i do popularne kulture. Ona se u povijesti ljevice svakojako tretirala: od moralne panike preko romantizacije do elitisti\u010dke rezigniranosti. Danas pak u tretmanu dominiraju “ozbiljne” analize koje vi\u0161e govore o politi\u010dkoj neozbiljnosti analiti\u010dara nego o popularnoj kulturi.<\/p>\n\n\n\n
Ako postoji barem jedan segment suvremenog dru\u0161tvenog \u017eivota u kojem bi se manjem dijelu akademske ljevice i ve\u0107em dijelu medijske ljevice te\u0161ko mogla zamjeriti nesklonost zabavi, on bi se vjerojatno ticao odnosa ta dva kampa prema teku\u0107oj popularnokulturnoj produkciji, pogotovo u posljednjih petnaestak godina. Popularna kultura, uostalom, ionako je ne\u0161to \u0161to bi trebalo biti zabavno ve\u0107 samo po sebi.<\/p>\n\n\n\n
Koliko su intenziteti i oblici lijevog anga\u017emana sa zabavom u tom smislu doista zabavni, me\u0111utim, posebno je pitanje \u2014 manje, kao u elitisti\u010dkom laskanju sebi samima, zbog tobo\u017ee endemske hiperanaliti\u010dnosti inherentne spomenutim pozicijama koja, eto, automatski blokira do\u017eivljaj autenti\u010dnog u\u017eitka u potro\u0161nji popularnokulturnog sadr\u017eaja, a puno vi\u0161e zbog tipa pseudopoliti\u010dnosti kona\u010dnih proizvoda analize. Danas su procedure ideolo\u0161kih \u010ditanja popularne kulture ne\u0161to posve samorazumljivo, iako se, kao i do svega drugog, do njih stizalo kroz razli\u010dite povijesti, i to prili\u010dno bogate. Dojam je da se putem nekako izgubilo dosta toga.<\/p>\n\n\n\n
Moderna popularna kultura proizvod je druge polovice devetnaestog stolje\u0107a, ekstenzivne urbanizacije i zenita industrijskog kapitalizma, dok je liberalni humanizam u startu ispunio preduvjet za potencijalno opozicijski pogled na kompleksni fenomen. Drugim rije\u010dima, u su\u0161tini krajnje konzervativna ideja takozvane visoke kulture ono je \u0161to, u staromodnoj terminologiji, uop\u0107e dozvoljava razgovor o masovnom dru\u0161tvu. Rije\u010d je o koncepciji kulture koja je, naravno, u prvom redu umjetni\u010dka, odnosno o konceptualizaciji kulture od strane civilizirane elite \u010dije su vrijednosti konstantno izlo\u017eene prijetnji masa \u010dije su kulturne prakse pak u najboljem slu\u010daju neautenti\u010dne, a u najgorem slu\u010daju degeneri\u010dne.<\/p>\n\n\n\n
Ljevica je, kada je posrijedi kultura, relativno dugo vremena lutala u pozicioniranju u takvom rasporedu snaga, o \u010demu svjedo\u010de i pote\u0161ko\u0107e u pronala\u017eenju definicija \u201cpopularnog\u201d. S jedne strane, lijevog razumijevanja za popularnu kulturu bilo je u po\u010detku (ali i kasnije) ne\u0161to vi\u0161e u onim slu\u010dajevima kada je popularno bilo ili htjelo biti vi\u0161e ili manje istozna\u010dno narodnom, to jest kada se popularna kultura do\u017eivljavala kao kultura proizvedena odozdo, od ljudi i za ljude. S druge strane, kada je popularno odre\u0111ivalo kulturne proizvode masovno proizvedene za masovno tr\u017ei\u0161te, entuzijazma je bilo osjetno manje. Analiti\u010dki, niti jedan niti drugi moment nisu bili posebno upotrebljivi \u2014 prvi uglavnom zbog povr\u0161ne romantizacije kulturnih praksi koje su tobo\u017ee omogu\u0107avale simboli\u010dki bijeg u predindustrijsku idilu, drugi zbog elitisti\u010dke rezigniranosti nad kvalitetom masovno dostupnog kulturnog sadr\u017eaja, odnosno aktivne, visokoumjetni\u010dke logike vrednovanja neprilago\u0111ene prirodi materijala kojeg se ocjenjivalo.<\/p>\n\n\n\n
Tijekom drugog i tre\u0107eg desetlje\u0107a dvadesetog stolje\u0107a napravljeno je nekoliko manjih analiti\u010dkih koraka naprijed, uglavnom u polju folkloristike, dok se, uz dvije ili tri iznimke, iz perspektive lijevih kriti\u010dkih pozicija na popularnu kulturu u istom razdoblju nastavilo gledati kao na simptom degradiraju\u0107ih u\u010dinaka kojima suvremeni kapitalizam razara autenti\u010dno ljudsko iskustvo. Nakon Drugog svjetskog rata, me\u0111utim, odnosi su se po\u010deli mijenjati; prvo, dodu\u0161e, u samom kulturnom i umjetni\u010dkom polju, a ne\u0161to kasnije i u poku\u0161ajima da se iste te transformacije objasne uz manje doze podozrivosti i uz ve\u0107e doze analiti\u010dke strogo\u0107e. Dok je druga polovica pedesetih godina analiti\u010dki protekla uglavnom u znaku prvolopta\u0161ke moralne panike, tri poslijeratna desetlje\u0107a ekonomskog rasta promijenili su svakodnevicu do te mjere da se potro\u0161nji popularne kulture, kao ne\u010demu \u0161to se povijesno smatralo rezerviranim za dokolicu, vi\u0161e nije moglo ne pristupati krajnje ozbiljno. I, uz demokratski redefinirane koncepte kulture, s konkretnim politi\u010dkim ulozima.<\/p>\n\n\n\n
Kada je rije\u010d o teoriji, najplodonosnije razdoblje bile su sedamdesete i osamdesete godine pro\u0161log stolje\u0107a, period u kojem je poslijeratni poredak obazrive koegzistencije rada i kapitala po\u010deo pucati po \u0161avovima, gotovo kao poku\u0161aj da se i na ovaj na\u010din poku\u0161a spasiti \u0161to se jo\u0161 moglo spasiti. U popularnokulturni bazen zagrabilo se uzimaju\u0107i istovremeno u obzir (u prvom redu) dru\u0161tvene \u017eivote onih koji popularnu kulturu konzumiraju ili proizvode, simboli\u010dke forme (“tekstove\u201d) koji se konzumiraju te ekonomske institucije i tehnolo\u0161ke procese koji odre\u0111uju na\u010dine proizvodnje i distribucije tih simboli\u010dkih formi. Ulaznih to\u010daka bilo je nekoliko, a rad je bio ozbiljan: od semiotike i strukturalizma, ozbiljne politi\u010dke ekonomije, teorije recepcije, kulturne kritike na gram\u0161ijevskom tragu, burdjuovske sociologije, do razgovora o dominantnim i alternativnim kulturama, preferiranim \u010ditanjima i reprezentacije ovoga ili onoga. Zahvaljuju\u0107i, izme\u0111u ostalog, transferu ljudskog materijala i znanja iz akademskog u medijsko polje ne\u0161to od toga danas u svojim svakodnevnim \u017eivotima s popularnim uzimamo zdravo za gotovo. A osim reprezentacije, na\u017ealost, ne uzimamo puno toga.<\/p>\n\n\n\n
Zanimljivo je, drugim rije\u010dima, primijetiti kako je ljevica repolitizirala kulturu nakon ekonomske krize 2008. godine. Ako je kraj osamdesetih u tom kontekstu protekao u brbljanju o postmodernizmu, a devedesete i dobar dio nultih u opu\u0161tenoj nezainteresiranosti karakteristi\u010dnoj za ozlogla\u0161eni \u201ckraj povijesti\u201d, politika se u kulturu na velika vrata vratila na razini reprezentacije. Paralelno s propadanjem ili nestankom kolektivnih institucija ili uop\u0107e ideje masovne politike, kakav-takav smisao poku\u0161ao se prona\u0107i gotovo isklju\u010divo diskurzivnim putem. Ostav\u0161tina je ve\u0107 sada impresivna \u2014 tone i tone “analiza” i komentara u kojima banalna tematska kritika, preru\u0161ena u smrtno ozbiljnu pozu, poku\u0161ava, u lo\u0161oj beskona\u010dnosti, dati odgovor na pitanje reproducira li ovaj film, ova serija, ovaj album, itd., dominantne dru\u0161tvene vrijednosti i dru\u0161tveni poredak ili ih, naime, dovodi u pitanje. I kako sada stvari stoje, \u010dini se da \u0107e ostav\u0161tina jo\u0161 neko vrijeme nastaviti nezaustavljivo rasti, barem dok se ljevica ne nau\u010di i malo ozbiljnije zabavljati.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
U poku\u0161aju rasvjetljavanja odnosa ljevice i zabave do\u0161li smo i do popularne kulture. Ona se u povijesti ljevice svakojako tretirala: od moralne panike preko romantizacije do elitisti\u010dke rezigniranosti. Danas pak u tretmanu dominiraju “ozbiljne” analize koje vi\u0161e govore o politi\u010dkoj neozbiljnosti analiti\u010dara nego o popularnoj kulturi. Ako postoji barem jedan segment suvremenog dru\u0161tvenog \u017eivota u […]<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":42642,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454],"tags":[440,1697],"theme":[458],"country":[459],"articleformat":[450],"coauthors":[266],"class_list":["post-42640","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","tag-ljevica","tag-zabava","theme-drustvo","country-svijet","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/42640","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=42640"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/42640\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":42641,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/42640\/revisions\/42641"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/42642"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=42640"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=42640"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=42640"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=42640"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=42640"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=42640"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=42640"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}