Raskorak izme\u0111u prevladavaju\u0107e predod\u017ebe socijalizma u hrvatskom javnom prostoru i minimalnih suvremenih (proto)socijalisti\u010dkih politika je gotovo pa nepremostiv. Taj bi raskorak mogao biti i vrijedan podsmijeha da se ne radi o elementarnim uvjetima dru\u0161tvenog \u017eivota.<\/p>\n\n\n\n
Blaga iznena\u0111enja su jo\u0161 uvijek mogu\u0107a; intenzitet se, o\u010dito, nekako jo\u0161 uvijek mo\u017ee barem malo poja\u010dati. Iako je dinamika opskrbe prilozima o prakti\u010dnoj, infrastrukturnoj proma\u0161enosti suvremene hrvatske dr\u017eave kao politi\u010dkog projekta \u2014 od strane, naravno, teku\u0107e hrvatske stvarnosti \u2014 ve\u0107 du\u017ei niz godina u najmanju ruku zavidna, produktivnost, s vremena na vrijeme, uspijeva visoke plafone u\u010diniti jo\u0161 vi\u0161ima, pa se u posljednjih desetak dana o terminalnoj fazi organizacije nacionalnog dru\u0161tvenog \u017eivota moglo lamentirati iz najmanje dviju perspektiva. <\/p>\n\n\n\n
Ovisno uglavnom o osobnim afinitetima, do poraznih zaklju\u010daka stizalo se s organizacijsko-sigurnosnog aspekta ili s aspekta brige oko javnog zdravlja, uz odre\u0111enu dozu \u017eanrovskih varijacija. Ovoga puta, naime, o socijalizmu gotovo da i nije bilo rije\u010di.<\/p>\n\n\n\n
Osim u neprofesionalnom komentatorskom uspore\u0111ivanju nijansa represije prema nogometnim navija\u010dima u sada\u0161njoj i biv\u0161oj dr\u017eavi u stilu \u201cbrko policajac\u201d (ispod profesionalnih komentatorskih obrada problema), nostalgi\u010dnog povla\u010denja paralela s motivima ure\u0111enosti (ili, u konkretnom slu\u010daju, ugla\u0111enosti) i operativne agilnosti kao nosivim elementima \u201cargumentacije\u201d ba\u0161 i nije bilo. I da, osim, ni manje ni vi\u0161e, Stjepe Bartulice, predava\u010da politi\u010dke filozofije na Katoli\u010dkom sveu\u010dili\u0161tu u Zagrebu i saborskog zastupnika Domovinskog pokreta, \u010dije dijagnosticiranje bilo \u010dega ionako ne mo\u017ee pro\u0107i bez spominjanja ozlogla\u0161enog termina. \u201cMinistar zdravstva Vili Bero\u0161 mi je sam u jednoj raspravi ispred kamere\u201d, po\u017ealio se Bartulica na doma\u0107em<\/a> medijskom terenu, \u201crekao da nije ni\u0161ta reformirano i da i dalje vrijedi socijalisti\u010dki pristup u zdravstvu.\u201d Da bar, moglo bi se dodati iz pozicije koja ne bi bila cijepljena od solidarnosti pa slegnuti ramenima.<\/p>\n\n\n\n Ni\u0161ta sli\u010dno, dakle, kao u nekim prethodnim epizodama; u prvom redu, primjerice, u javnim raspravama o obnovama nakon dvaju potresa ili o proizvodnji i distribuciji cjepiva, koje su iz nominalno progresivnijeg kuta \u010desto bile zasi\u0107ene naga\u0111anjima o tome koliko bi (manje) vremena nekada bilo potrebno da se napravi ovo ili ono. I mo\u017eda i bolje da je tako.<\/p>\n\n\n\n Ono \u0161to su komparativni skokovi u sretniju pro\u0161lost ovog tipa uporno previ\u0111ali bila je \u010dinjenica da se na najelementarnijoj razini nije radilo i ne radi o brzini, nego, prije svega, o tome da se generalna proizvodnja dru\u0161tvenog \u017eivota organizira prema ne\u0161to racionalnijim i samim time pravednijim principima. Karikaturalno reduciran u boljem slu\u010daju na pomagalo za kolokvijalno povla\u010denje historijskih paralela kada su posrijedi javne politike i u gorem na niz asocijacija koji \u010dine nepremostivu prepreku \u017eu\u0111enom demokratskom i kapitalisti\u010dkom progresu, socijalizam u doma\u0107em dru\u0161tvenom \u017eivotu u protekla tri desetlje\u0107a nikada zapravo nije imao status aktivne idejne ili politi\u010dke perspektive. Dojam je, me\u0111utim, da bi se, usred naricanja o odumiranju dr\u017eave ili o zapu\u0161tenosti, korumpiranosti i kadrovskom deficitu institucija, u takvom nekakvom obliku mogao vratiti gotovo sam od sebe, jer preostalo nije ionako ni\u0161ta drugo.<\/p>\n\n\n\nInspiracija iz Walesa<\/h2>\n\n\n\n