S televizijskih ekrana nam svakodnevno razne dimenzije dru\u0161tvene i politi\u010dke stvarnosti u Hrvatskoj i u svijetu tuma\u010di, uz pokoju iznimku, sasvim nova ergela stru\u010dnjaka u kojoj prednja\u010de “komunikacijski stu\u010dnjaci”. Oni su proizvod nove legitimacijske strukture: mre\u017ee uglavnom privatnih studija komunikacija, brendiranja, reputacijskog rizika, upravljanja do\u017eivljajima, menad\u017ementa, kreativnosti, turizma… O tome kakav sadr\u017eaj proizvode pi\u0161e Dean Duda.<\/p>\n\n\n\n
Kontinuirano pra\u0107enje zgusnutoga povijesnog vremena u posljednjih nekoliko mjeseci izbacilo je u prvi plan niz zanimljivih profesija koje u naj\u0161irem rasponu polivalentno zadovoljavaju sve aktualne medijske potrebe. Dodu\u0161e, mo\u017eda je leksem “profesija” pone\u0161to pretjeran jer se, sude\u0107i po klasi\u010dnim televizijskim potpisima sudionika (ono \u0161to na ekranu pi\u0161e kad se lik pojavi u kadru i zapo\u010dne), stvar svodi isklju\u010divo na “stru\u010dnjake” i u znatno manjoj mjeri na “analiti\u010dare” i “komentatore”, \u0161to ne zna\u010di da se promijenio sudionik nego samo njegovo imenovanje. Inflacija odrednice “stru\u010dnjak”, unato\u010d kontingenciji tituliranja, indikator je odre\u0111enih procesa kojima se mentalne figure propinju iz neposredne sfere proizvodnje. Sirenski zov epohalnog zbivanja prikovao nas je uz news-programe, htjeli to ili ne, jer makabri\u010dno ludilo ekskluzivnog doga\u0111aja izaziva anksioznu znati\u017eelju, uza svu nelagodu njegova posredovanja i aktere koji u tome sudjeluju.<\/p>\n\n\n\n
Naime, mjesecima televizijskim ekranima \u2013 konkretno na dva programa koji poku\u0161avaju odr\u017eati pakleni pogon news-ritma: N1, potpuno, ve\u0107 po \u017eanrovskoj samodefiniciji, i HTV4, radnim tjednom svakodnevno, barem do \u017eupanijskih panorama ili uklju\u010duju\u0107i i njih \u2013 paradiraju “vojni stru\u010dnjaci”, “sigurnosni stru\u010dnjaci”, “stru\u010dnjaci za obrambenu i sigurnosnu politiku”, “stru\u010dnjaci za me\u0111unarodne odnose”, “geopoliti\u010dki stru\u010dnjaci”, “stru\u010dnjaci za hibridno ratovanje”, “komunikacijski stru\u010dnjaci”, “informacijski stru\u010dnjaci” i, napokon, “energetski stru\u010dnjaci” odnosno “stru\u010dnjaci za energiju”, “energetsku politiku” i energetiku kao takvu (to je ono kad je u emisiji i Davor \u0160tern) uz naravno pokojeg “analiti\u010dara” i “komentatora”.<\/p>\n\n\n\n
Sveukupno ih je desetak, najvi\u0161e dvanaest, ve\u0107ina se pojavljuje u gotovo svim pobrojanim stru\u010dnim ulogama, jedan eksplicitno u svima, uz distinktivnost ponekog novog lica, pored \u0160terna, u podru\u010dju “energetske politike”, bez ikakve podrobnije legitimacije \u0161to ih takvima \u010dini i \u010dime se zapravo kad je “profesija” u pitanju bave i kako zara\u0111uju za \u017eivot. Me\u0111u njima usput tituliranjem proviri i poneki docent ili docentica, profesor ne\u010deg \u2013 izabranoj temi ili nekom njezinu aspektu \u2013 komplementarnog, ionako ve\u0107 otprije poznat zainteresiranoj javnosti u poku\u0161ajima smislenog tuma\u010denja svijeta ili pak igranja uloge javnog intelektualca (kao na primjer Tvrtko Jakovina i Dejan Jovi\u0107 na N1).<\/p>\n\n\n\n
Dakle, jedina dva doma\u0107a tzv. news-programa, u prvom redu distribucijski prikra\u0107en i punopogonski N1 i napola repetitivan HTV4, uglavnom dijele usluge tih desetak do najvi\u0161e dvanaest anga\u017emana, pa tako redovite panel-emisije poput “Otvorenog” znaju ve\u0107 gotovo dva mjeseca nalikovati okupljanju iste dru\u017eine, svaki put s druk\u010dijim “stru\u010dnim” ulogom u temi koja igra ulogu u ukrajinskoj problematici (uloga dru\u0161tvenih mre\u017ea u hibridnom ratovanju, pad drona u Zagrebu, izbori u Ma\u0111arskoj, Srbiji i Francuskoj, i u kakvoj su vezi s Ukrajinom), jo\u0161 jednom pa jo\u0161 jednom, u ritmu njezine tragi\u010dne ratne, sigurnosne, geopoliti\u010dke, me\u0111unarodne, obrambene, komunikacijske i energetske dinamike. Zahvaljuju\u0107i njima nau\u010dili smo \u0161to je “rasputica”, kad je i kako Putin nervozan, koje lice nedostaje u recentnom kremaljskom kadru, kako je izvedbeno iskustvo pomoglo ukrajinskom predsjedniku Zelenskom da bude uvjerljiv, tko je u odijelu a tko u uniformi, tko na prvoj liniji a tko udaljen u za\u0161ti\u0107enom bunkeru i kakva se poruka tako \u0161alje, ali i \u0161to je s na\u0161im nekada\u0161njim atomskim skloni\u0161tima, kad je zami\u0161ljeno i izgra\u0111eno ono \u0161to se danas zove JANAF i kojim trasama raspola\u017ee. U klasi\u010dnoj lingvistici teksta, koja razlikuje temu i remu, poznato i novo u iskazu, reklo bi se da smo \u010detiri petine otprilike znali, a jednu novu nau\u010dili. Nije pritom rije\u010d o ukrajinskoj geografiji i osvje\u017eavanju doga\u0111aja iz 2014., nego o dnevnoj dinamici trenutnih okolnosti i doslovno, bez navodnika, validnim stru\u010dnim informacijama (u tom smislu reme u iskazu klasa iznad svih jest Goran Red\u017eepovi\u0107 na Telegramu).<\/p>\n\n\n\n
Kontinuitet pra\u0107enja ukrajinske situacije zahtijeva da se zainteresirani gledatelj\/pratitelj pobli\u017ee upozna s ljudima i “stru\u010dnjacima” koji nam o njoj svakodnevno izla\u017eu svoje meritorno mi\u0161ljenje, ali budu\u0107i da nikad nisu potpisani institucionalnom licencom nego isklju\u010divo plutaju\u0107om i polivalentnom “stru\u010dnom”, zavirivanje pod poklopac motora njihovih struka i zanimanja otkriva \u010ditavu jednu tektoniku koja je puzaju\u0107i razrasla ne\u0161to kroz javni, a uvelike kroz privatni visoko\u0161kolski i obrazovni sektor, i to u rasponu od Edwarda Bernaysa preko Verna do Libertasa, od Londona preko Zapre\u0161i\u0107a do Velike Gorice, od katoli\u010dkih sveu\u010dili\u0161ta preko poslovnih \u0161kola do medijskih stru\u010dnjaka s dugogodi\u0161njim iskustvom, uz zanimljive studijske programe, pokoji doktorski program i usput skrpane sadr\u017eaje u kojima na\u0161ih spomenutih deset ili najvi\u0161e dvanaest s vojskom sli\u010dnih omogu\u0107uje studentima vi\u0161e nego \u0161to\u0161ta. <\/p>\n\n\n\n
Recimo, kompetencije poslovnog menad\u017ementa i komunikacije, kulture, medija i menad\u017ementa, upravljanja krizom i rje\u0161avanje kriznih situacija, kao i niz korisnih vje\u0161tina za javni i televizijski nastup. Rije\u010d je dakle o tihoj tektonici, a tek onda o na\u0161im akterima i njihovoj vidljivosti, jer posrijedi je, barem kad je rije\u010d o akademskom aran\u017emanu, ki\u0161obransko podru\u010dje informacijskih i komunikacijskih znanosti koje, ispri\u010davam se na usporedbi, u trenutnim okolnostima i rasporedu snaga, nije ni\u0161ta druk\u010dije od svojedobne eksplozije studija povijesti po mjeri prvog doktora i povjesni\u010dara u nezaboravnoj drugoj polovici 1990-ih, ali i nakon toga. Jedna je razlika, dodu\u0161e, bitna: brojni studiji povijesti izrasli su isklju\u010divo uz pomo\u0107 javnog novca, a ovo komunikacijsko bujanje skoro pa ravnomjerno po\u010diva na javnim resursima i privatnoj inicijativi. O tom podru\u010dju informacijsko-komunikacijskih kru\u0161aka i jabuka (uz par jasnih dignitetnih i dinstiktivnih podru\u010dja), trebalo bi jednom prilikom re\u0107i i pone\u0161to do sr\u017ei bolno i svakako radno-dnevno frustriraju\u0107e za one ozbiljne koji su se ne\u010dijim \u0161karama zatekli me\u0111u boranijom koja im \u010desto radi o glavi.<\/p>\n\n\n\n
I stoga se u ti\u0161ini polako ustrojio i jo\u0161 se uvijek ustrojava sistem, njegovi akteri izlaze iz sjene, a okolnosti im omogu\u0107uju da bez otpora trasiraju put. \u0160to svjesni, \u0161to u \u010dudu prilike koja im se otvorila, participiraju i rukovode generalnim diskurzom koji istodobno, gotovo bourdieuovski, ujedno i kao dijagnosti\u010dki proizvod i kao dijagnoza, javno politi\u010dko polje prevodi u poligon za blebetanje. U tom se polju iskusniji novinari N1, suo\u010deni s analizom simptomatike koja proizvodi simptomatiku, pokazuju podjednako nemu\u0161tima (uz poneku vrijednu iznimku i razumljivi zamor ljudskog materijala zbog repetitivnosti), kao i njihove kolege s javne televizije, uz realno nizak plafon tamo\u0161njeg hadezeovskog novinarstva, dok navodno moderiraju kojekakva otvorena i sli\u010dne panele.<\/p>\n\n\n\n
Dakle, danas u Hrvatskoj postoji otprilike petnaestak studijskih programa u kojima se komunikacija u razli\u010ditim aran\u017emanima, u manjini javno, u ve\u0107ini privatno (cca 10-15.000 kn po semestru), \u0161to uz rizik, menad\u017ement, krizne situacije, pa zatim medije, diplomaciju, turizam i kreativnosti svake vrste, mo\u017ee studirati. Slast prola\u017eenja kroz studijske programe i ishode u\u010denja zapravo ne postoji jer se sve svodi na isto uz klatno koje ide od ekonomije i kulture do me\u0111unarodnih odnosa, i zapo\u010dinje s dje\u010djom brojalicom po\u0161iljatelj \u2013 poruka \u2013 primatelj. Iako bi komparativna analiza bila prijeko potrebna i svakako dobrodo\u0161la, osobito sa stajali\u0161ta tzv. ishoda u\u010denja i distribucije optere\u0107enja, onima koji izdaju licence za takve programe do toga nije stalo. S druge pak strane takvim navodno lukrativno-prakti\u010dnim oblicima studiranja koji su, je li, euroameri\u010dki trend, svaki je prigovor izli\u0161an jer su oni skoro pa jedinstvena “\u0161kola za \u017eivot”, dok je za pitanje o Freudovu ne\u0107aku Bernaysu i United Fruit Company adresa izravno u Guatemali, a koga posredno zanima fikcionalni odgovor na\u0107i \u0107e ga u “Surovim\/Burnim vremenima” Marija Vargasa Llose, romanu iz 2019., u zagreba\u010dkom ili beogradskom nakladni\u010dkom prijevodu 2020.<\/p>\n\n\n\n
Razlike su u svakom slu\u010daju neznatne, samo su naglasci druk\u010dije raspore\u0111eni. Jedni vi\u0161e vole kolegij o lobiranju i me\u0111unarodnim odnosima, drugi o medijima i teroru, tre\u0107i su uveli brendiranje na dru\u0161tvenim mre\u017eama, \u010detvrte zanima Hrvatska kao brend (Skoko, naravno), peti znaju kako se upravlja do\u017eivljajem u turizmu, a \u0161esti su posve\u0107eni “reputacijskom riziku”, njegovoj dinamici i sanaciji. U tim rasadnicima komunikacijskih stru\u010dnjaka u nastavni\u010dkim ulogama \u010desto se pojavljuju ista imena, a neki vinovnici ozbiljno prema\u0161uju u privatnom aran\u017emanu duplu normu koju ina\u010de odra\u0111uju na svom mati\u010dnom radnom mjestu na nekom javnom dru\u0161tveno-humanisti\u010dkom fakultetu. I tu se stvara i ozakonjuje repetitivni diskurz, \u010ditava jedna skoro pa Platon vs. sofisti 2.0 disciplina, koju posljednjih mjeseci imamo priliku slu\u0161ati u povodu ukrajinskog slu\u010daja i, donekle, doma\u0107e politike.<\/p>\n\n\n\n
Problem, me\u0111utim, nije ni u \u010demu dosad spomenutom jer takvo stanje stvari nitko ne vidi problemati\u010dnim, pa stoga problema zapravo nema. Ili da se poslu\u017eimo njihovim rije\u010dima: kakvu poruku zapravo \u0161alju? Odnosno na razini abecede: za\u0161to se rasprava o politi\u010dkom \u0161to i kako, pretvorila u jedino i samo kako? I to na najbanalniji mogu\u0107i na\u010din. I za\u0161to \u0107emo ubudu\u0107e sva manje slu\u0161ati ili gledati politiku, a sve vi\u0161e praznjikavu tehnologiju koja politikom upravlja, odre\u0111uje njezin takt i simboli\u010dki model pojavljivanja?<\/p>\n\n\n\n
Iz trenutno raspolo\u017eivih okolnosti mogu se zaklju\u010diti najmanje tri stvari. Prvo: da su sadr\u017eajnu raspravu o politici, koliko god ona u na\u0161im prilikama bila mogu\u0107a, zamijenili oni koji politi\u010dare savjetuju kako da komuniciraju i to ide do \u010dinjenice da \u010dak s njima zajedno sjede po studijima i raspravljaju, a mi iz naznaka razabiremo historijat ili aktualne odnose i aran\u017emane. Uglavnom uvijek jedni te isti. \u010cesto se pojavljuju u studijima i tro\u0161e medijsko vrijeme na interpretaciju politi\u010dke situacije, dakle, ono \u0161to su barem do ju\u010der radili politi\u010dki novinari, danas su preuzeli “komunikacijski stru\u010dnjaci”. Zato umjesto koliko-toliko sadr\u017eajnog razgovora o politi\u010dkim idejama, medijski prilozi nalikuju raspredanju uz kavu i neobavezno \u010davrljanje o politi\u010dkim akcidentalijama, dijelom kao dvorski komploti i raspleti, kao svojevrstan \u017eanr popularne kulture u koju se, kao i u nogomet, razumiju svi i svatko.<\/p>\n\n\n\n
Drugo: da se rasprava o politi\u010dkom sadr\u017eaju pretvara u raspravu o na\u010dinu posredovanja politi\u010dkog sadr\u017eaja, pa svi klasi\u010dni parametri minimalne politi\u010dke analitike padaju u vodu. Naravno da nitko ne dvoji da je posredovanje va\u017eno, ali je jednako barem va\u017ean i politi\u010dki sadr\u017eaj koji, iako ga rijetko ima, potone u drugi plan (Mo\u017eemo! kao primjer?). Kad bi se, primjerice, podrobnije razlo\u017eile sve one dimne bombe u komunikacijskom pripetavanju Plenkovi\u0107a i Milanovi\u0107a, gotovo da bi se od njega dalo napraviti pokaznu vje\u017ebu.<\/p>\n\n\n\n
Tre\u0107e: svaki “komunikacijski” pristup politici gotovo da name\u0107e odnos u kojemu komunikacija uvjetuje politiku ili se u najmanju ruku politika svodi na komunikaciju jer je ambala\u017ea va\u017enija od sadr\u017eaja. Zato politike ima razmjerno sve manje u odnosu na komunikaciju, pa otud i inflacija silnih “stru\u010dnjaka”. Sve dok im validna sadr\u017eajna “rasputica” ne izazove “reputacijski rizik”. Pa kako bude.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
S televizijskih ekrana nam svakodnevno razne dimenzije dru\u0161tvene i politi\u010dke stvarnosti u Hrvatskoj i u svijetu tuma\u010di, uz pokoju iznimku, sasvim nova ergela stru\u010dnjaka u kojoj prednja\u010de “komunikacijski stu\u010dnjaci”. Oni su proizvod nove legitimacijske strukture: mre\u017ee uglavnom privatnih studija komunikacija, brendiranja, reputacijskog rizika, upravljanja do\u017eivljajima, menad\u017ementa, kreativnosti, turizma… O tome kakav sadr\u017eaj proizvode pi\u0161e Dean […]<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":41664,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454],"tags":[28],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[23],"class_list":["post-41662","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","tag-mediji","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/41662","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=41662"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/41662\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":41663,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/41662\/revisions\/41663"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/41664"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=41662"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=41662"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=41662"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=41662"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=41662"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=41662"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=41662"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}