Omiljena meta desnice u borbi protiv takozvane woke kulture je trend poticanja rasne, etni\u010dke i rodne raznolikosti me\u0111u zaposlenicima. Trend i borba su najzastupljeniji u Sjedinjenim Ameri\u010dkim Dr\u017eavama, ali lako se na dru\u0161tvenim mre\u017eama mogu prona\u0107i “ispovijesti” na\u0161ih radnika u ovda\u0161njim ispostavama multinacionalnih kompanija koji su nezadovoljnim uvo\u0111enjem praksi poput anketa o razli\u010ditosti. Desnica, naime, smatra da je poticanje stvaranja raznolikijih radnih kolektiva neopravdan: da se zasniva na nasilnom “ispravljanju” normalnih dru\u0161tvenih procesa, da ugro\u017eava meritokraciju, da propagira specifi\u010dne politi\u010dke vrijednosti i da reproducira “ideolo\u0161ki nepotizam”.<\/p>\n\n\n\n
Sli\u010dne argumente desnica koristi i u kritici suvremene filmske industrije pa tako ne propu\u0161ta istaknuti da se, na primjer, u Netflixovim produkcijama “nasilno” uvodi prevelik broj ne-bijelih ili ne-heteroseksualnih likova bez ikakvog dru\u0161tvenog opravdanja. Takva kritika pati od o\u010ditog nedostatka. Svakome s minimalnim poznavanjem povijesnih procesa je i vi\u0161e nego poznato da su razli\u010dite manjine bile podzastupljene u kulturnoj proizvodnji, kao i da se manjinski status prili\u010dno \u010desto poklapao sa slabijim socioekonomskim statusom. Svi relevantni povijesni i suvremeni podaci \u0107e pokazati ve\u0107u razinu nezaposlenosti me\u0111u manjinama te izra\u017eenu podzastupljenost na vode\u0107im pozicijama. Radi se o dru\u0161tvenim nepravdama koje je nu\u017eno ispravljati. Svi oni koji se protive ispravljanju ili smatraju da je nepovoljan polo\u017eaj odre\u0111ene dru\u0161tvene grupe naprosto prirodan sami si lijepe o\u010dite politi\u010dke etikete. Od mizoginije do rasizma.<\/p>\n\n\n\n
No to ne zna\u010di da je svaka metoda ispravlja u\u010dinkovita. Desnica je procesu poticanja raznolikosti ipak namirisala sumnjivi aspekt. Naime, korporativna borba protiv diskriminacije je uglavnom licemjerna: nije organska, ne proizlazi iz zajednice i \u010desto smjera ka oblikovanju imid\u017ea za nova tr\u017ei\u0161ta, a nerijetko slu\u017ei i tome da se pitanja funkcioniranja radnog kolektiva svedu na pitanja razli\u010ditosti, a ne na pitanje zajedni\u010dkog interesa i sindikalnog udru\u017eivanja. U takvim okolnostima ne \u010dudi \u0161to \u0107e se nekom radniku, pripadniku ve\u0107inske demografske grupe, u\u010diniti da mu uvjete na radnom mjestu ugro\u017eava “nasilno” ubacivanje rasno ili etni\u010dki druk\u010dijih kolega, a ne samovolja poslodavca koju oblikuju konkurentski pritisci i trendovi na tr\u017ei\u0161tu. Drugim rije\u010dima, potrebna nam je klasna raznolikost na vode\u0107im pozicijama i u proizvodnji i distribuciji znanja koje nikad nije politi\u010dki neutralno.<\/p>\n\n\n\n