{"id":4102,"date":"2015-01-14T08:00:35","date_gmt":"2015-01-14T07:00:35","guid":{"rendered":"http:\/\/www.bilten.org\/?p=4102"},"modified":"2015-01-15T16:47:33","modified_gmt":"2015-01-15T15:47:33","slug":"4102","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=4102","title":{"rendered":"Dugotrajne i pre\u0161u\u0107ivane posljedice rata"},"content":{"rendered":"

Osobe koje su pre\u017eivjele ratna silovanja u BiH dugo su \u010dekale priznanje svog statusa koje bi omogu\u0107ilo adekvatnu za\u0161titu i pomo\u0107. No i dvadeset godina nakon zavr\u0161etka rata, ovaj zlo\u010din za pre\u017eivjele jo\u0161 uvijek nosi stigmu srama koja ote\u017eava priznanje i razumijevanje posljedica te, zajedno s nesposobno\u0161\u0107u dr\u017eave da se nosi sa potrebama ove kategorije stanovni\u0161tva, ote\u017eava pru\u017eanje pomo\u0107i.<\/strong><\/p>\n

Ni dvadeset godina nakon zavr\u0161etka rata u Bosni i Hercegovini ne postoji pouzdan podatak o broju silovanih \u017eena ili mu\u0161karaca. Sli\u010dno je i u Hrvatskoj i na Kosovu. Jedan od razloga je nebriga vlasti prema ovoj kategoriji, ali i dru\u0161tvena stigma koja je za mnoge od njih prepreka da govore o onom \u0161to su pre\u017eivjeli. Ipak, istra\u017eivanje koje je provelo udru\u017eenje \u017dene \u017ertve rata u BiH, koje \u010dine samo one koje su pre\u017eivjele silovanja i seksualna zlostavljanja, ukazuje da je taj broj vi\u0161i od 20.000. Drugi izvori pak govore da bi moga biti do 50.000.<\/p>\n

Jo\u0161 manje se zna o sudbini djece koja su ro\u0111ena nakon ratnog silovanja. Udru\u017eenje koje u svom \u010dlanstvu broji preko 2000 pre\u017eivjelih, uspjelo je prona\u0107i 61 takvo dijete. Najmla\u0111a \u010dlanica Udru\u017eenja imala je 11 godina kada je silovana, a najstarija 65. Prije nekoliko godina (2006.) vo\u0111ena je javna kampanja nakon koje su osobe pre\u017eivjele ratna silovanja dobile status civilnih \u017ertava rata. No, komplikovane procedure, nesenzibiliziranost administrativnog aparata prema posebnosti ove grupe, doveli su do toga da je tek mali broj zaista i ostvario prava. Tako je u Federaciji BiH ovaj status do kraja 2013. godine ostvarilo tek 779 \u017eena, a u Republici Srpskoj \u2013 na \u010dijoj teritoriji se desilo najvi\u0161e ovih zlo\u010dina \u2013 nijedna. RS zakonodavstvo naime garantuje pravo na status civilne \u017ertve samo onima koje mogu dokazati 60-postotni invaliditet i to ako su zahtjev podnijele do 2007. godine.<\/p>\n

No, i sa ostvarenim pravom jedino \u0161to im se pru\u017ea je nov\u010dana pomo\u0107 u iznosu od oko 270 eura mjese\u010dno, koje dobijaju samo ako su svrstane u kategoriju socijalno ugro\u017eenih. Zakon predvi\u0111a i pravo na posebne programe \u0161kolovanja, prekvalifikacije i dodatne obuke, na dobivanje pomo\u0107i za zdravstvene i socijalne potrebe, na stambenu pomo\u0107 i pomo\u0107 pri zapo\u0161ljavanju, ali se ta prava, tvrde u organizaciji Medica Zenica \u2013 jednoj od malobrojnih u BiH koje godinama rade sa pre\u017eivjelim ratnih silovanja \u2013 u praksi ne realiziraju. Status ne omogu\u0107ava ni besplatno zdravstveno osiguranje, \u0161to je apsurd s obzirom da ve\u0107ina pre\u017eivjelih ima stalnu potrebu za lije\u010dni\u010dkom pomo\u0107i.<\/p>\n

Nije na dnevnom redu<\/strong><\/p>\n

Istovremeno, tek dvije organizacije u BiH imaju vi\u0161egodi\u0161nji kontinuitet u pru\u017eanju psiholo\u0161ke pomo\u0107i osobama koje su pre\u017eivjele silovanje u ratu \u2013 Medica Zenica i Vive \u017eene iz Tuzle. Nijedna, prema rije\u010dima Sabihe Husi\u0107, direktorice Medice, nikada nije dobila pomo\u0107 od dr\u017eave. Medica je nedavno uradila opse\u017eno istra\u017eivanje o “dugoro\u010dnim posljedicama ratnog silovanja i strategijama suo\u010davanja pre\u017eivjelih” ispituju\u0107i 59 korisnica njihovih usluga. Rezultati istra\u017eivanja (koje nosi naslov “Jo\u0161 uvijek smo \u017eive! Mi smo ranjene, ali smo hrabre i jake”) su pora\u017eavaju\u0107i i ukazuju na nebrigu kako institucija, tako i dru\u0161tva.<\/p>\n

Pored ostalog, ve\u0107ina anketiranih je na pitanje \u0161ta lokalna zajednica radi za njih odgovorila \u201cni\u0161ta\u201d. Veliki broj ispitanica kazalo je i da ni\u0161ta ne rade ni zvani\u010dne institucije, ili da se pomo\u0107 svodi na materijalnu, \u0161to je garantovano zakonom za civilne \u017ertve rata. Istovremeno, iako postoji nacrt strategije kojom bi se barem dijelom mogla rije\u0161iti neka od pitanja ove kategorije stanovni\u0161tva, nerad ovda\u0161njih vlasti tokom proteklog perioda sprije\u010dio je njeno usvajanje. \u0160ta vi\u0161e, dr\u017eavni parlament nikada je nije ni stavio na dnevni red.<\/p>\n

\u010cak 27% ispitanica je reklo da za njih ni\u0161ta ne rade ni lokalne nevladine organizacije. Bosna i Hercegovina je ina\u010de zemlja u kojoj ima na hiljade registrovanih nevladinih organizacija, od kojih mnoge u svojoj misiju imaju pomo\u0107 \u017eenama, pa i onima koje su pre\u017eivjele silovanja tokom rata.<\/p>\n

Osje\u0107aj krivnje i srama<\/strong><\/p>\n

I kada je rije\u010d o me\u0111unarodnim organizacijama \u2013 koje u talasima pokazuju interesovanje za pre\u017eivjele ratnih trauma pa i silovanja \u2013 odgovori nisu ohrabruju\u0107i. Ve\u0107ina ispitanica u ovom istra\u017eivanju \u2013 a za sada je to jedino tog tipa u BiH \u2013 reklo je da ne znaju da li me\u0111unarodne organizacije ne\u0161to poduzimaju. Jedan od odgovora sumira ostale: \u201cDo\u0111u te ispitivati i ispitivati i ni\u0161ta ne bude. Samo gledaju svoju korist, obe\u0107avaju, ali ne ispune to \u0161to su obe\u0107ali.\u201d<\/p>\n

Istra\u017eivanje pokazuje i da 57% \u017eena koje su pre\u017eivjele silovanje pati od posttraumatskog sindroma i 20 godina nakon traume kroz koju su pro\u0161le. Pre\u017eivjeli uglavnom i dalje te\u0161ko razgovaraju o ovoj traumi, a najte\u017ee im je razgovarati sa djecom ili sa vlastitim ocem. \u010cak 10% ispitanica je reklo da do danas niko iz njihove bli\u017ee okoline ne zna ni\u0161ta o tome \u0161ta su pre\u017eivjele tokom rata. Kao naj\u010de\u0161\u0107i razlog za\u0161to ne govore navele su strah od stigmatizacije i odbacivanja, te stid i osje\u0107aj krivice. Stru\u010dnjaci iz Medice tuma\u010de ove rezultate smatraju\u0107i kako je trauma ratnog silovanja toliko je jaka “da su dugoro\u010dni utjecaji na mnoge pre\u017eivjele doveli do takvih dubokih promjena u percipiranju sebe da gotovo nikakva mjera dru\u0161tvenog priznanja ne mo\u017ee ‘izlije\u010diti’ njihovu bol.” Istovremeno konstatuju kako davanje statusa civilnih \u017ertava rata “nije dovoljno jaka metoda kojom se mo\u017ee pronijeti poruka o dru\u0161tvenom priznanju.”<\/p>\n

Jako veliki problem je i nepostojanje adekvatne za\u0161tite ili bilo kakve podr\u0161ke za pre\u017eivjele koje svjedo\u010de pred sudovima u procesima protiv optu\u017eenih za ratne zlo\u010dine. Svako pojavljivanje u sudnici, ali i pri\u010danje o silovanju, za njih je retraumatizacija. Tribunal u Haagu je prvi me\u0111unarodni sud koji je ratno silovanje okarakterisao kao zlo\u010din protiv \u010dovje\u010dnosti. Prvi slu\u010daj u kojem su izrekli kaznu bio je vezan za seksualno nasilje po\u010dinjeno u Fo\u010di gdje su djevoj\u010dice i \u017eene, ali i mu\u0161karci, zlostavljani u specijalnim logorima za silovanje, kao \u0161to je takozvana Karaman ku\u0107a. Tribunal je teretio ukupno 78 osoba za ratna silovanja, ali je osudio manje od 30. Nije osudio Milana Luki\u0107a koji je u Vi\u0161egradu predvodio kampanju masovnih silovanja. On je ipak osu\u0111en na do\u017eivotnu kaznu zatvora zbog drugih zlo\u010dina.<\/p>\n

Bez pozitivnih pomaka<\/strong><\/p>\n

No i oni koji su osu\u0111eni, polako se vra\u0107aju na mjesta zlo\u010dina. Tako su Radomir Kova\u010d i Zoran Vukovi\u0107, nakon odslu\u017eene dvije tre\u0107ine kazne, pu\u0161teni na slobodu. Kova\u010d je bio osu\u0111en na 20, a Vukovi\u0107 na 12 godina zatvora. Dragoljub Kunarac, osu\u0111en na 28 godina, jo\u0161 je uvijek u zatvoru ali bi uskoro i on mogao biti pu\u0161ten. Donose\u0107i odluku da Kova\u010d bude pu\u0161ten, Tribunal je 2013. godine zaklju\u010dio kako je izrazio \u201c\u017ealjenje\u201d zbog onog \u0161to je uradio, te je rekao kako je “obe\u0107ao sebi” da “nikada vi\u0161e ne\u0107e dozvoliti da se na\u0111e u situaciji gdje bi po\u010dinio takav zlo\u010din.” Djevoj\u010dice i \u017eene koje je silovao tokom rata dr\u017eao je kao zato\u010denice u istom stanu u kojem je njegova supruga \u017eivjela 2013. godine i u koji se tada vratio.<\/p>\n

Nevladine organizacije koje su u\u010destvovale u ovom istra\u017eivanju kao jednu od prepreka za integraciju u dru\u0161tvo pre\u017eivjelih navele su politi\u010dke manipulacije. Tako je jedna od anketiranih predstavnica nevladinog sektora rekla: \u201cSvako ih koristi, manipulira njima. Mislim da svaka politi\u010dka stranka i vlada kad ne znaju \u0161ta \u0107e za sebe njih koriste kao d\u017eoker da privuku pozornost javnosti.\u201d<\/p>\n

Skoro da nema nijedan pokazatelj unutar ove ankete koji bi ukazao na pozitivne pomake kada je u pitanju za\u0161tita pre\u017eivjelih \u017ertava ratnih silovanja. \u017dene, koje su bile naj\u010de\u0161\u0107a meta zlo\u010dinaca, u puno su boljem polo\u017eaju nego mu\u0161karci koji su sve do prije nekoliko godina uglavnom \u0161utili o onom \u0161to su pre\u017eivjeli te nisu niti tra\u017eili pomo\u0107. Rijetki se i sada to usu\u0111uju u\u010diniti. Djeca ro\u0111ena nakon ratnih silovanja jo\u0161 su manje vidljiva u javnosti od silovanih \u017eena. Pre\u017eivjele koje su zadr\u017eale djecu, a koje su anketirane u istra\u017eivanju Medice, ka\u017eu da imaju veliki problem saop\u0107iti djeci istinu. Kao glavni razlog navode strah da djeca ne\u0107e razumjeti ili prihvatiti istinu i da zbog toga mogu napustiti majku.<\/p>\n

Dio ratne strategije<\/strong><\/p>\n

Jedno od pitanja u istra\u017eivanju koje je provela Medica bilo je i da li vrijeme lije\u010di i vrstu traume koju nose pre\u017eivjele ratnih silovanja. Njih 70% reklo je da to iskustvo i danas uti\u010de na njihov \u017eivot i to kako na njih li\u010dno, tako i na odnose koje grade sa okolinom, uklju\u010duju\u0107i i najbli\u017ee \u010dlanove porodice. Ve\u0107ina ispitanica koristi lijekove za kardiovaskularne i hormonalne bolesti \u0161to, tuma\u010de u Medici, “mo\u017ee biti indikator za razorne efekte posttraumatskog i trajnog \u017eivotnog stresa u kardiovaskularnom i hormonalnom tjelesnom sistemu.” Naro\u010dito zabrinjava da je oko 11% anketiranih bolovalo od raznih oblika raka. “Iako je te\u0161ko odvojiti utjecaj traume od utjecaja genetic\u030ckih i drugih faktora rizika, mo\u017ee se pretpostaviti da je stres uslijed njihove vi\u0161estruke traumatizacije, a posebno ratnog silovanja, znac\u030cajno pridonio razvoju ovih ozbiljnih zdravstvenih problema”, zaklju\u010dak je istra\u017eivanja.<\/p>\n

Medica, koja se u svom radu oslanja na feministi\u010dke teorije, zaklju\u010duje kako se silovanje odvija u odre\u0111enom historijskom i regionalnom kontekstu tamo “gdje ljudi imaju patrijarhalne vrijednosti o seksualnosti i nevinosti i gdje oni vjeruju u neke mitove o silovanju koji zapravo \u010dine ratno silovanje sna\u017enom strategijom ratovanja.”<\/p>\n

Bje\u017eanje od stvarnosti<\/strong><\/p>\n

Medica je do\u0161la i do podatka da 50% njihovih sagovornica vjeruje da se “dru\u0161tvo uop\u0107e ne odnosi dobro prema \u017eenama koje su do\u017eivjele ratno silovanje”. Jedan od pokazatelja neprihvatanja je i konstantna upotreba termina “\u017ertva” kada se govori o pre\u017eivjelim ratnih silovanja. Jedna od terapeutkinja koje su anketirane rekla je kako stalno podsje\u0107anje na taj identitet “onemogu\u0107ava potpuno integriranje traume. Pitanje je da li postoje\u0107i simptomi imaju veze stvarno s trenutkom silovanja od prije 20 godina ili sa svim \u0161to utje\u010de na to da se simptom odr\u017eava”?<\/p>\n

Sabiha Husi\u0107 ka\u017ee i da kao jedan od razloga da pre\u017eivjeli ratnih silovanja i danas te\u0161ko govore o tome, jeste \u0161to gra\u0111ani u BiH “bje\u017ee od stvarnosti”. “Suo\u010diti se sa stvarno\u0161\u0107u zna\u010di preuzeti odgovornost. Zato je lak\u0161e re\u0107i ne\u0107emo vi\u0161e da pri\u010damo o pro\u0161losti, gledajmo u budu\u0107nost. Naravno, budu\u0107nost nam je bitna i moramo gledati u tom pravcu, ali moramo i rije\u0161iti rane iz pro\u0161losti… Ako mi kao gra\u0111ani ka\u017eemo gotovo je sa pro\u0161lo\u0161\u0107u, ne\u0107emo da se vi\u0161e time bavimo, onda ostaje ve\u0107i dio populacije sa svojim bolom, u svojoj patnji. I na\u0161a dr\u017eava bje\u017ei od stvarnosti i odgovornosti jer je onda lak\u0161e manipulisati ranjivim kategorijama.”<\/p>\n

Previ\u0161e je problema sa kojima moraju da se nose osoba koje su pre\u017eivjele ratno silovanje u BiH. Ni\u0161ta bolje nije ni u drugim post-jugoslovenskim zemljama. Evidentno je da su institucije i ovdje zakazale, kao i na mnogim drugim poljima, ali je te\u0161ko prihvatiti nedostatak solidarnosti me\u0111u gra\u0111anima koji i uprkos svemu nisu uspjeli uticati na izgradnju dru\u0161tva koje bi bilo vi\u0161e senzibilizirano prema ovoj i dalje jako ranjivoj kategoriji.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ni 20 godina nakon zavr\u0161etka rata u Bosni i Hercegovini ne postoji pouzdan podatak o broju silovanih \u017eena ili mu\u0161karaca. Sli\u010dno je i u Hrvatskoj i na Kosovu. Jedan od razloga je nebriga vlasti prema ovoj kategoriji, ali i dru\u0161tvena stigma koja je za mnoge od njih prepreka da govore o onom \u0161to su pre\u017eivjeli…<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":4115,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[137],"theme":[456],"country":[35],"articleformat":[450],"coauthors":[156],"class_list":["post-4102","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized","tag-rat","theme-politika","country-bih","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/4102","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=4102"}],"version-history":[{"count":13,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/4102\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":4141,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/4102\/revisions\/4141"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/4115"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=4102"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=4102"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=4102"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=4102"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=4102"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=4102"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=4102"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}