{"id":39138,"date":"2021-08-20T01:24:19","date_gmt":"2021-08-20T00:24:19","guid":{"rendered":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=39138"},"modified":"2021-08-23T01:54:05","modified_gmt":"2021-08-23T00:54:05","slug":"psi-i-macke-naglavacke","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.bilten.org\/?p=39138","title":{"rendered":"Psi i ma\u010dke naglava\u010dke"},"content":{"rendered":"\n

Tema napu\u0161tenih ku\u0107nih ljubimaca u Hrvatskoj tradicionalno dolazi do izra\u017eaja ljeti, prilikom odlaska njihovih dotada\u0161njih vlasnika na odmor. Uz nepostojanje uvjeta za provo\u0111enje zakona o obaveznoj kastraciji i prepu\u0161tanje brige o uli\u010dnim \u017eivotinjama udrugama i pojedincima, napu\u0161tenih \u017eivotinja ima na izvoz. S druge strane, neke zapadne zemlje poput Njema\u010dke i Nizozemske kastracijom su uklonile svoje uli\u010dne ma\u010dke i pse, pa udomljavaju ljubimce iz zemalja poput Hrvatske. Me\u0111utim, potra\u017enja je tolika da se ljubimci i uvoze, pa je tako \u0161verc \u0161tenaca trenutno procijenjen kao tre\u0107i najunosniji ilegalni biznis u Europi. <\/p>\n\n\n\n

Davna ljeta u Zagrebu pamtim po tihim ulicama na kojima je bilo vi\u0161e prestravljenih ma\u010daka i pasa nego ljudi. Fenomen da ljudi uo\u010di godi\u0161njih odmora napu\u0161taju svoje ljubimce toliko je \u0161iroko poznat i samorazumljiv da sam se prije istra\u017eivanja ove teme bojao da \u0107u otkriti tek op\u0107a mjesta: da je ljeti vi\u0161e napu\u0161tenih ljubimaca, da su ljudi neodgovorni i da to treba promijeniti standardnim metodama poput stro\u017eih kazni ili edukacije. Me\u0111utim, kroz razgovor s udrugama i aktivistkinjama ispostavilo se da se ova “ljetna” pri\u010da odvija u neobi\u010dnom pravcu. Naime, ve\u0107 u po\u010detku nije mogu\u0107e utvrditi postoji li problem na razini dr\u017eave jer nadle\u017ene javne institucije uop\u0107e ne vode evidenciju o broju napu\u0161tenih \u017eivotinja, zbog \u010dega nam ostaju samo indicije utemeljene na iskustvima pojedinih prihvatili\u0161ta ili azila. No i indicije nam daju jasnu, a neo\u010dekivanu sliku: kako nam navode iz zagreba\u010dkog skloni\u0161ta Dumovec, proteklih godina u Zagrebu ljeti nije zabilje\u017eeno poja\u010dano napu\u0161tanje ljubimaca. Uz to, u 2020. godini u Skloni\u0161te su primljena 724 psa, \u0161to je prili\u010dan pad u odnosu na 2019. (948 pasa) ili 2018. (903 psa). U Dumovcu upu\u0107uju na rast svijesti gra\u0111ana i na zakonsku obavezu \u010dipiranja pasa, \u0161to sigurno ima utjecaj, no prili\u010dno je o\u010dita i korelacija s pandemijom: \u010dini se da su ljudi koji nisu mogli napustiti svoje domove (i koji si vi\u0161e ne mogu priu\u0161titi odlazak na godi\u0161nji) bili manje skloni napustiti ljubimce. <\/p>\n\n\n\n

Na\u017ealost, ta situacija ima i lo\u0161u stranu \u2013 ku\u0107ni ljubimac treba svakodnevnu pa\u017enju, vrijeme i novac za tro\u0161kove prehrane i veterinara, i to u prosjeku oko 15 godina, \u0161to zahtijeva i ekonomsku stabilnost vlasnika ljubimaca. Iz drugih azila tako saznajemo da je zna\u010dajan broj \u017eivotinja recentno napu\u0161ten jer su im vlasnici zbog posla odselili iz dr\u017eave. Budu\u0107i da \u0107e financijske posljedice pandemije nastaviti poga\u0111ati gra\u0111ane, mo\u017eemo o\u010dekivati da napu\u0161tanje ljubimaca ne\u0107e biti vezano primarno uz ljeto, odmor i osobnu odgovornost.<\/p>\n\n\n\n

Okrutna priroda, nemarni ljudi<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Nadalje, van Zagreba, u smjeru turisti\u010dkih kretanja, vlada druga\u010dija perspektiva jer ljudi koji napu\u0161taju svoje domove dolaze u susret s tamo\u0161njim \u017eivotinjama. Turisti hrane slobodne ma\u010dke, a i lokalno stanovni\u0161tvo spremno je brinuti za \u017eivotinje jer im nije u interesu da se turisti uzrujaju kad na ulici nai\u0111u na uginule ma\u010dke. Ljeto je stoga svijetla to\u010dka za \u017eivotinje u manjim obalnim mjestima, a problem nastaje kad sunce za\u0111e, turisti odu, a u mjestima ostane mno\u0161tvo \u017eivotinja u borbi za malo resursa. Stoga, kad govorimo o napu\u0161tenim \u017eivotinjama, Prijatelji \u017eivotinja navode da se problem “mo\u017ee rije\u0161iti jedino ako se krene u rje\u0161avanje uzroka problema – potrebno je aktivno provoditi mikro\u010dipiranje i kastraciju pasa i ma\u010daka te poticati udomljavanje \u017eivotinja umjesto njihove kupnje kao primjer plemenitog i dru\u0161tveno odgovornog pona\u0161anja.\u201d U tom smislu, umjesto da se fokusiramo na godi\u0161nja doba, vrijedi pratiti problem drugim vremenskim tijekom, od prevencije (kastracija) preko sklanjanja napu\u0161tenih \u017eivotinja (skloni\u0161ta i azili) do procesa udomljavanja i registriranja ljubimaca.<\/p>\n\n\n\n

Kastracija \u017eivotinja je kontroverzna tema, no kad govorimo o podru\u010djima bez ikakve kontrole populacije \u017eivotinja, argumenti u njen prilog dosta su sna\u017eni. Ma\u010dke i psi su visoko reproduktivne vrste: kako navode Prijatelji \u017eivotinja<\/a>, jedna ma\u010dka i njeno potomstvo mogu u sedam godina donijeti na svijet do 420.000 ma\u010di\u0107a, a jedan pas i potomstvo do 67.000 \u0161tenaca. Sun\u010dica Ana Veldi\u0107, dokumentarna filmska autorica i veterinarka, nedavno je snimila film Catstream <\/em>o volonterki koja na Mljetu hvata i vodi ma\u010dke na kastraciju. Veldi\u0107 tim povodom u razgovoru za Arteist<\/a> navodi da je kastracija “humana metoda kontrole populacije ma\u010daka i popravljanja njihovog op\u0107eg zdravstvenog stanja. Priroda i \u010dovjekov okoli\u0161 zapravo imaju jednako u\u010dinkovite metode kontrole broja populacije, ali su one vrlo okrutne. Naime, kad na jednom hranili\u0161tu nekastriranih ma\u010daka broj prije\u0111e trideset, ti okrutni mehanizmi po\u010dnu djelovati. Od zaraznih bolesti ugibaju najmanji i najslabiji, u me\u0111usobnoj borbi za hranu pobje\u0111uju najja\u010di, a od prometnih nezgoda najmanje iskusni.” Kastracija dr\u017ei brojnost populacije pod kontrolom, \u010dime ma\u010dke mogu imati dovoljno hrane i slobodnog teritorija pa mogu \u017eivjeti du\u017ee, zdravije i bez sukoba oko resursa.<\/p>\n\n\n\n

Po trenutnim zakonskim propisima lokalne samouprave mogu, ali ne moraju propisati obaveznu trajnu kastraciju (uz mogu\u0107e evidentirane izuzetke), a trenutno je propisuje vi\u0161e od 150 gradova i op\u0107ina, uklju\u010duju\u0107i Grad Zagreb. U Zagrebu je trenutno relativno malo uli\u010dnih ma\u010daka, a pasa lutalica uop\u0107e nema. No u mjestima van ve\u0107ih gradova situacija je bitno druga\u010dija. Mnoga naselja su udaljena i od veterinarskih ambulanti (gdje se po zakonu treba provoditi kastracija) i od skloni\u0161ta za \u017eivotinje \u2013 legalan na\u010din kastracije tako postaje preskup ili neizvediv, zbog \u010dega volonteri sami hvataju ma\u010dke i provode kastraciju u priru\u010dnim ambulantama. U akcijama na moru ponekad sudjeluju razni volonteri, no u mjestima u unutra\u0161njosti dr\u017eave jo\u0161 je gore. “Otoci su atraktivni turistima pa postoje neke volonterske akcije, ali ako ode\u0161 u Slavoniju ili Baranju, nema kastracije i koriste se okrutne metode ubijanja ma\u010daka, a postoje i \u010dopori pasa lutalica”, navodi Veldi\u0107. Druga prihvatili\u0161ta mogu donekle pomo\u0107i \u2013 iz Dumovca nam tako potvr\u0111uju da su pomagali Sisa\u010dko-moslava\u010dkoj \u017eupaniji sa zbrinjavanjem \u017eivotinja nakon potresa \u2013 no sustavni problemi s napu\u0161tenim \u017eivotinjama ipak tra\u017ee \u0161iri anga\u017eman lokalnih samouprava i dr\u017eave.<\/p>\n\n\n\n

Difuzija odgovornosti<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Ako govorimo o ve\u0107 ro\u0111enim i napu\u0161tenim \u017eivotinjama, o njima u Hrvatskoj brine vi\u0161e od 30 registriranih skloni\u0161ta za napu\u0161tene \u017eivotinje (ukupnog kapaciteta oko 2.500 \u017eivotinja: pasa i ma\u010daka), desetak smje\u0161taja koje vode udruge za za\u0161titu \u017eivotinja (koje zbrinjavaju vi\u0161e od 1.000 \u017eivotinja: pasa, ma\u010daka i ostalih), a velik broj napu\u0161tenih \u017eivotinja smje\u0161ten je u privatnim ku\u0107ama \u010dlanova udruga za za\u0161titu \u017eivotinja. Jedinice lokalne samouprave zakonski su du\u017ene financirati osnivanje i rad skloni\u0161ta za napu\u0161tene \u017eivotinje, no mnoge od njih to ne rade, nego nadle\u017enost nad cijelim \u017eupanijama neformalno preuzimaju udruge ili pojedinci. Iz te situacije proizlazi nekoliko problema \u2013 kapaciteta nema dovoljno, smje\u0161taj \u010desto nije adekvatan ni reguliran i ne pokriva ujedna\u010deno cijelu dr\u017eavu.<\/p>\n\n\n\n

Zagreb ima specifi\u010dan problem da ne postoji nijedno registrirano skloni\u0161te za ma\u010dke. Zbog poludivlje ma\u010dje prirode takva skloni\u0161ta iziskuju ve\u0107i nivo organizacije nego skloni\u0161ta za pse, no ipak \u010dudi da se u gradu veli\u010dine Zagreba napu\u0161tene ma\u010dke mogu skloniti samo u stanovima. Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoolo\u0161ki vrt grada Zagreba u \u010dijem je sastavu Skloni\u0161te Dumovec, navodi: “Uskoro u blizini Skloni\u0161ta po\u010dinje gradnja Oporavili\u0161ta za divlje \u017eivotinje, sufinancirana iz fondova Europske unije. U planu je i izgradnja prihvatili\u0161ta za ma\u010dke. Za to ve\u0107 postoji idejno rje\u0161enje, a sada se tra\u017ei na\u010din kako taj projekt financirati.\u201d<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/a>
Foto: Luka Ostoji\u0107 (udomljena ma\u010dka Ruta) <\/figcaption><\/figure><\/div>\n\n\n\n

Problem je ipak ozbiljniji u \u017eupanijama koja uop\u0107e nemaju skloni\u0161te. Udruge koje vode svoje smje\u0161taje ne mogu ili ne \u017eele preuzeti zakonske i ugovorne obaveze kakve bi imalo registrirano skloni\u0161te, no to ne prije\u010di samouprave da istim udrugama “autsorsaju\u201d posao takvih skloni\u0161ta. Karla Crn\u010devi\u0107, jo\u0161 jedna dokumentarna filmska autorica i novinarka Biltena, u svojim filmskim radovima prati rad dubrova\u010dkog azila \u017darkovica koji prima \u017eivotinje od granice s Crnom Gorom do Opuzena, uklju\u010duju\u0107i otoke. “Prostor azila nema struje ni vode, osnovna infrastruktura nije zadovoljena. Grad nema ugovor s azilom, ali i dalje upu\u0107uje na njega kad se \u017eivotinje na\u0111u na cesti, pla\u0107aju samo hranu za pse. Nedostaje radnika, zimi se moli boga da nekog ne udari grom, prije dvije godine zid se uru\u0161io i ubio je psicu Ebony. Pitanje je trenutka kad \u0107e se opet dogoditi neka tragedija\u201d, navodi Crn\u010devi\u0107. Azil se financira iz privatnih fondova i donacija, zapo\u0161ljava dvije osobe, a udomljava 350 pasa, \u0161to dovoljno govori o preoptere\u0107enosti azila. “Grad se time ne bavi zbog manjka politi\u010dke volje i pre\u010dih ulaganja. Planira se u\u017easan azil na Grabovici koja je sad odlagali\u0161te sme\u0107a, a to bi se trebalo realizirati kad se naprave pristupne ceste za Pelje\u0161ki most pa se to sme\u0107e bude dalo izmjestiti.\u201d<\/p>\n\n\n\n

Veldi\u0107 napominje da se kod medijskih pri\u010da o azilima \u010desto isti\u010de po\u017ertvovnost voditelja, no da treba istaknuti i koliko je to stanje lo\u0161e za \u017eivotinje. Prevelik broj \u017eivotinja i neadekvatna briga dovode do \u0161irenja zaraznih bolesti, sukoba me\u0111u \u017eivotinjama i lo\u0161ih uvjeta \u017eivota. Ljudi koji vode azil nisu nu\u017eno stru\u010dni za taj posao i, navodi Veldi\u0107, mogu iz dobre namjere “u\u010diniti vi\u0161e \u0161tete nego koristi\u201d. No najve\u0107i teret trebale bi preuzeti lokalne samouprave koje ne ispunjavaju zakonsku obvezu i ne osnivaju skloni\u0161ta, nego prebacuju odgovornost na gra\u0111ane i nevladine organizacije koji za taj zadatak uglavnom nemaju dovoljan kapacitet.<\/p>\n\n\n\n

Veldi\u0107 tako\u0111er spominje problem \u0161vercera koji prodaju napu\u0161tene \u017eivotinje u inozemstvo. Tu bi temu trebalo zasebno istra\u017eiti, no iznena\u0111uje \u010dinjenica da su gra\u0111ani zapadnih zemalja spremni platiti <\/em>za \u017eivotinje kojima bi se ovdje o\u010dajni\u010dki tra\u017eio udomitelj. Tu dolazimo do vrlog novog svijeta \u2013 do zemalja koje su toliko temeljito rije\u0161ile problem napu\u0161tenih \u017eivotinja da im sad nedostaju.<\/p>\n\n\n\n

Europska pomama za psima<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

Kastracija ma\u010daka i pasa se u zapadnim zemljama standardno obavlja od 1970-ih dok se u Hrvatskoj vr\u0161i tek od 1990-ih. Stoga su zapadne zemlje, poput Njema\u010dke ili Nizozemske, u potpunosti uklonile uli\u010dne ma\u010dke i pse. Takvo rje\u0161enje problema napu\u0161tenih \u017eivotinja ipak priziva negativne strane kastracije \u2013 osim \u0161to zvu\u010di distopijski, to doista umanjuje raznolikost i brojnost vrste, \u010dime se i umanjuje mogu\u0107nost gra\u0111ana da udome \u017eivotinju. Stoga tamo\u0161nji azili uvoze napu\u0161tene \u017eivotinje iz mediteranskih i balkanskih zemalja. Tatjana Zajec, voditeljica Skloni\u0161ta Dumovec, navodi da se radi o uobi\u010dajenoj praksi: “U mnogim zemljama Zapadne Europe vi\u0161e nema napu\u0161tenih pasa, pa neka njihova skloni\u0161ta rado primaju na\u0161e pse za koje vjeruju da \u0107e im brzo na\u0107i dom. Udomljavanje u zemlje poput Austrije i Njema\u010dke zapravo je jedan predivan lanac dobrote. U taj su lanac uklju\u010deni na\u0161i volonteri i djelatnici, volonteri i djelatnici stranih skloni\u0161ta te gra\u0111ani koji se tamo odlu\u010duju udomiti ku\u0107nog ljubimca. Srce nam je puno kad dobijemo fotografije na\u0161ih pasa iz novih domova, pogotovo pasa koji su u Dumovcu du\u017ee vrijeme \u010dekali udomljenje.\u201d<\/p>\n\n\n\n

Pozitivno iskustvo iznosi i Agneza Le\u0161dedaj koja vodi uto\u010di\u0161te Plavi kri\u017e blizu Vrbovca. Le\u0161dedaj ne sura\u0111uje s azilima, nego direktno udomljuje \u017eivotinje. Ima iskustvo s ljudima u Sloveniji, Austriji, Njema\u010dkoj i Nizozemskoj. “Iskustvo udomljenja na Zapadu je ve\u0107inski zaista i vi\u0161e nego pozitivno. U odnosu na Hrvatsku ne moram pitati gdje \u0107e pas spavati, svaki pas spava u ku\u0107i, o lancu u tim zemljama uop\u0107e nema govora. Ne moram pitati kuda \u0107e sa psom kada do\u0111e godi\u0161nji, jer ili idu s njima, ili imaju ve\u0107 opciju tko \u0107e ih pri\u010duvati u tom periodu. U Njema\u010dkoj je sasvim uobi\u010dajeno da psi prolaze trening osnovne poslu\u0161nosti, pa nema vra\u0107anja pasa kada u\u0111u u pubertet, \u0161to je bio naj\u010de\u0161\u0107i razlog vra\u0107anja pasa dok smo udomljavali u Hrvatskoj. Tako\u0111er je normalno da se psi pro\u0161etaju barem triput dnevno, \u010dak i kad pas \u017eivi u ku\u0107i. Nije mali broj slu\u010dajeva da se psi \u0161e\u0107u pet puta dnevno.\u201d<\/p>\n\n\n\n

Le\u0161dedaj navodi da je odgovornost njene udruge detaljno opisati karakter psa i dovesti ga cijepljenog, \u010dipiranog i kastriranog ako je odrasli. Tako\u0111er se kao udruga obvezuju ugovorom da \u0107e uvijek prihvatiti \u017eivotinju nazad ukoliko je vlasnik odlu\u010di vratiti. Ljudi su, pak, kooperativni u razgovoru oko uvjeta, \u010desto mogu prilagoditi radno vrijeme da bi bili s ljubimcem, paze na njihovu prehranu, redovito vode \u017eivotinju veterinaru i skloni su udomljavati pse koji nikada ne dobiju \u0161ansu u Hrvatskoj \u2013 crne odrasle pse i \u0161tence, odrasle pse op\u0107enito ili pse s invaliditetom. Pritom se stari psi, psi s problemima u pona\u0161anju ili s posebnim potrebama svugdje te\u0161ko udomljuju. “Ve\u0107ina ljudi se trudi uvjeriti vas da su zaista dobri udomitelji, i zahvalni su kada im odlu\u010dite udomiti \u017eivotinju. Op\u0107enito rijetko vra\u0107aju psa. Za mene je to druga planeta u odnosu na iskustva u Hrvatskoj.\u201d<\/p>\n\n\n\n

Naravno, zapadni gra\u0111ani imaju bolji standard koji im u startu omogu\u0107uje ve\u0107u i bolju brigu za ljubimce, no tako\u0111er imaju i nesta\u0161icu \u017eivotinja zbog \u010dega se ku\u0107ni ljubimci cijene vi\u0161e nego u Hrvatskoj. To zna\u010di da su zahvalniji na \u017eivotinji, ali negativna strana nesta\u0161ice pasa je ra\u0161ireni \u0161verc \u0161tenaca koji je trenutno procijenjen kao tre\u0107i najunosniji ilegalni biznis u Europi (iza prodaje oru\u017eja i droge, ispred prodaje organa). Ne samo \u0161to je prodaja \u0161tenaca unosna (jedan \u0161tenac dosti\u017ee cijenu i do nekoliko tisu\u0107a eura), nego je rizik od kazne mnogo manji nego pri \u0161vercu droge ili oru\u017eja. Europski parlament reagirao je i lani usvojio rezoluciju za borbu protiv ilegalne prodaje ljubimaca, s ciljevima da se stvori jedinstvena registracija ljubimaca u EU, odredi pravna definicija komercijalnog uzgoja pasa, uvedu stro\u017ee kazne i potakne ljude na udomljavanje. No \u010dini se da \u0107e \u0161verc postojati dok postoji tr\u017ei\u0161na potreba.<\/p>\n\n\n\n

Ma koliko slika gangstera koji skriva psi\u0107e u gepeku mogla djelovati simpati\u010dno, radi se o posebno okrutnom tretmanu \u017eivotinja. Psi se uzgajaju u velikim farmama na istoku Europe, odrasle pse se prisilno pari, a \u0161tenci se odmah odvajaju od majki i \u010desto bez cjepiva prebacuju u inozemstvo nagurani u kavezima ili skriveni u torbama. Psi\u0107i u 20% slu\u010dajeva ugibaju unutar \u0161est mjeseci od prodaje, a ostali se lije\u010de od dobivenih bolesti i \u010desto imaju probleme s pona\u0161anjem. Marita Lipo\u0161inovi\u0107, kolegica koja \u017eivi u Stockholmu, ka\u017ee nam da je u \u0160vedskoj \u0161verc pasa toliko ra\u0161iren da je o tome nedavno raspravljao parlament, a vode se i medijske kampanje kojom se apelira na ljude da kupuju ljubimce samo od registriranih uzgajiva\u010da. No uzrok problema je \u0161to legalna ponuda ne mo\u017ee odgovoriti na potra\u017enju: od po\u010detka pandemije daleko ve\u0107i broj ljudi \u017eeli udomiti ljubimca, azili nemaju dovoljno \u017eivotinja, a kod uzgajiva\u010da se \u010deka na psa do godinu dana. Zbog toga se ljudi okre\u0107u \u0161vercerima koji otvoreno prodaju \u017eivotinje putem Ebaya, Facebooka ili Gumtreeja. Vi\u0161e od tre\u0107ine pasa prodanih u \u0160vedskoj tijekom pandemije kupljeni su na crnom tr\u017ei\u0161tu.<\/p>\n\n\n\n

Nije poznato koliko Hrvatska sudjeluje u ovom biznisu, no kako nam obja\u0161njavaju Prijatelji \u017eivotinja, lokalno legalno tr\u017ei\u0161te problemati\u010dno je po sebi: “Najve\u0107i dio pasa i ma\u010daka koji se prodaju dolazi iz uzgoja koji nisu prijavljeni kao djelatnost, pa stoga mimo dr\u017eavnog prora\u010duna prolaze veliki iznosi. Prema jednom istra\u017eivanju koje je pratilo samo jedan oglasnik u deset dana, napravljeno je vi\u0161e od milijun kuna prometa na trgovini psima. Nereguliranje uzgoja \u0161tetno je za \u017eivotinje, kao i za gra\u0111ane te lokalne i dr\u017eavne vlasti. Apsurdno je da se nije niti krenulo u smjeru regulacije trgovine koja sve vi\u0161e uzima maha i ostavlja sve ve\u0107e posljedice na dru\u0161tvo u obliku prepunih skloni\u0161ta za napu\u0161tene \u017eivotinje i na druge na\u010dine. Treba naglasiti da, kada bi svi izabrali udomljavanje umjesto kupnje, sva skloni\u0161ta bila bi prazna.\u201d<\/p>\n\n\n\n

Ma\u010dke i psi nisu roba<\/strong><\/h2>\n\n\n\n

U svakom slu\u010daju \u010dini se da se u jednom dijelu Europe \u017eivotinje tretiraju lo\u0161e jer nisu na cijeni dok se u drugom dijelu tretiraju jo\u0161 gore jer su previsoko cijenjene. U Hrvatskoj dobrobit \u017eivotinja naprosto nije visoko na listi politi\u010dkih prioriteta \u2013 sve sugovornice sla\u017eu se da su zakoni dobri, samo \u0161to se uglavnom ne provode. U zapadnim zemljama, pak, zbog visoke potra\u017enje \u017eivotinje postaju roba \u010dija je dobrobit va\u017ena samo dok je vezana uz cijenu. U oba slu\u010daja radi se o politici koja svodi \u017eivotinje na objekte, a ne uva\u017eava ih kao \u017eiva bi\u0107a prema kojima ima odgovornost.<\/p>\n\n\n\n

Kako vidimo, problem napu\u0161tenih \u017eivotinja kompleksan je i daleko nadilazi poznatu sliku o familiji koja izbacuje psi\u0107a na ulicu, a stoga ni rje\u0161enja nisu jednostavna ni bjelodana. Prijatelji \u017eivotinja zaklju\u010duju: “Jo\u0161 jednom pozivamo sve hrvatske gra\u0111ane da, ako imaju uvjete za skrb o \u017eivotinji, udome psa ili ma\u010dku iz skloni\u0161ta ili od udruga za za\u0161titu \u017eivotinja kako bi spasili \u017eivot i udomljene \u017eivotinje i one koja dobiva njezino mjesto u skloni\u0161tu.\u201d Udomljenje \u017eivotinja, pogotovo na razini cijele Europe, \u010dini se kao racionalan na\u010din da se vi\u0161ak \u017eivotinja prelije tamo gdje je njihov manjak \u2013 tako ljudi mogu dobiti \u0161ansu dobiti ljubimca, a \u017eivotinje uvjete za dobar i ispunjen \u017eivot. Na pojedina\u010dnoj razini udomljenje se mo\u017ee \u010diniti kao sitan korak, no ruku na srce, udomljenje \u017eivotinja nije tek “rje\u0161enje problema\u201d, nego i izvor sre\u0107e. Mnogo je \u017eivotinja koje treba i vrijedi spasiti, a valja po\u017euriti \u2013 ne samo \u0161to je broj napu\u0161tenih \u017eivotinja velik, nego s obzirom na zapadne trendove, u dogledno vrijeme ne\u0107emo ni imati koga spa\u0161avati. <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Tema napu\u0161tenih ku\u0107nih ljubimaca u Hrvatskoj tradicionalno dolazi do izra\u017eaja ljeti, prilikom odlaska njihovih dotada\u0161njih vlasnika na odmor. Uz nepostojanje uvjeta za provo\u0111enje zakona o obaveznoj kastraciji i prepu\u0161tanje brige o uli\u010dnim \u017eivotinjama udrugama i pojedincima, napu\u0161tenih \u017eivotinja ima na izvoz. S druge strane, neke zapadne zemlje poput Njema\u010dke i Nizozemske kastracijom su uklonile svoje […]<\/p>\n","protected":false},"author":9,"featured_media":39154,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454],"tags":[1516,1517,1522,1519,1518,1523],"theme":[458],"country":[38],"articleformat":[450],"coauthors":[593],"class_list":["post-39138","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","tag-azil-za-zivotinje","tag-dumovec","tag-napusteni-ljubimci","tag-plavi-kriz","tag-prijatelji-zivotinja","tag-zarkovica","theme-drustvo","country-hrvatska","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/39138","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/9"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=39138"}],"version-history":[{"count":18,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/39138\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":39158,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/39138\/revisions\/39158"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/39154"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=39138"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=39138"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=39138"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=39138"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=39138"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=39138"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=39138"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}