Iskustva krvavih devedesetih nas nerijetko “tjeraju” da SFRJ percipiramo kao neku vrstu multietni\u010dkog raja. Me\u0111utim, sudbina Albanaca u Jugoslaviji prili\u010dno remeti tu idili\u010dnu predod\u017ebu.<\/p>\n\n\n\n
Ako sudjelujete u raspravama na temu Jugoslavije, a pritom niste liberal, nacionalisti\u010dki \u0161ovinist ili desni\u010dar nekog drugog tipa, najvjerojatnije se u tim raspravama \u010desto nalazite u defanzivnoj poziciji. Nekada djeluje kao gotovo sizifovski napor poku\u0161ati odgovoriti na sve revizionisti\u010dke falsifikacije koje desnica plasira u javni prostor. Zato ve\u0107ina lijevih glasova – prisutnih uglavnom na samim marginama politi\u010dke scene ili u neprofitnim medijima – nastupa s pozicije advokata Jugoslavije, brane\u0107i je od blatantnih izmi\u0161ljotina. Usred dugogodi\u0161njeg sukoba s desnim revizionizmom ostaje vrlo malo vremena za artikuliranje kriti\u010dkih pogleda na Jugoslaviju kojima cilj nije diskreditacija same socijalisti\u010dke ideje, ve\u0107 obavljanje zadataka koje je jugoslavenska historiografija na\u017ealost zanemarila ili svjesno zaobilazila. Nadu ulijevaju recentni vrijedni doprinosi u ovome polju iz kojih je jasno vidljivo da Jugoslavija nije bila savr\u0161ena te da ju istovremeno mo\u017eemo braniti od desnice ali i kriti\u010dki analizirati. Povjesni\u010dar Franko Dota bavi se istra\u017eivanjem polo\u017eaja homoseksualaca, vi\u0161e feministi\u010dkih autorica pisalo je o nepotunosti procesa \u017eenske emancipacije, a imamo i ameri\u010dkog povjesni\u010dara Maxa Bergholza koji je pisao o potpunom memorijalisti\u010dkom zanemarivanju brojnih hrvatsko-muslimanskih \u017ertava revan\u0161isti\u010dkih ustani\u010dkih zlo\u010dina na podru\u010dju NDH 1941. godine.<\/p>\n\n\n\n
Upravo se u raspravama na temu nacionalizma i me\u0111uetni\u010dkih odnosa u ne-desni\u010darskim krugovima Jugoslaviju nerijetko promatra kroz ru\u017ei\u010daste nao\u010dale. Mo\u017eda je tako zato \u0161to dobar dio nas na \u017eivi u relativno mladim dr\u017eavnim tvorevinama nastalim uz popratne pojave poput ratova, divljanje vo\u0111a genocidnih ambicija i etni\u010dkih \u010di\u0161\u0107enja. U usporedbi s tom dru\u0161tvenom realno\u0161\u0107u \u010dije posljedice osje\u0107amo i danas Jugoslavija na prvi pogled zaista djeluje kao raj na Zemlji. Veliki dosezi jugokomunista i ovdje su neosporni. U vrlo nezahvalnoj situaciji stvorili su Narodnoolobodila\u010dku vojsku koja je okupljala vi\u0161e naroda, partizanski borci u vi\u0161e su navrata doslovno iznosili nevine ljude iz logora, po \u0161umskim zbjegovima su krili seljake od progona, a najzad su uz pomo\u0107 Crvene Armije vojno slomili okupatora i zahvalju\u0107i njima \u017ertve fa\u0161izma u Jugoslaviji brojimo “samo” u stotinama tisu\u0107a, a ne milijunima.<\/p>\n\n\n\n
Ipak, to ne zna\u010di da u periodu izgradnje jugoslavenske dr\u017eave kroz NOB i onom kasnijem ne postoje zna\u010dajne mrlje i gruba odstupanja od koncepta bratstva i jedinstva. To postaje o\u010digledno na primjeru Albanaca. Odnos jugoslavenskih dr\u017eavnih struktura prema albanskom narodu \u010desto je poput divovskog “slona u sobi” o kojemu se ne govori, jer svako spominjanje mo\u017ee naru\u0161iti romantizirani prikaz Jugoslavije kao idealne dr\u017eave koja je postigla gotovo poptunu etni\u010dku ravnopravnost. Na tu tezu mo\u017eemo pristati samo ako ne dr\u017eimo previ\u0161e do principa kao \u0161to su internacionalizam i solidarnost, pa nam je prihvatljivo da se gotovo 100-godi\u0161nja povijest ugnjetavanja jednog naroda uporno gura pod tepih. Problem albanskog pitanja se\u017ee u razdoblje prije socijalisti\u010dke Jugoslavije. Prve zna\u010dajne eskalacije u 20. stolje\u0107u desile su u toku Balkanskih ratova. Jo\u0161 na Berlinskom kongresu 1878. me\u0111unarodno su priznate Srbija, Crna Gora, Rumunjska i Bugarska \u0161to je ozna\u010dilo po\u010detak potpunog kraha Osmanskog carstva. Kada su ove mlade dr\u017eave 1912. osjetile dodatno slabljenje osmanske vlasti krenule su u ofanzivu kojom su povratile mnoge oblasti i tursku teritoriju na Balkanu svele na otprilike dana\u0161nje granice. Glavna ambicija Srbije bila je u svoje granice vratiti Kosovo na kojem se kroz stolje\u0107a demografska struktura potpuno izmijenila u korist Albanaca. Ideje s kojima su \u010dlanice Balkanskog saveza kretale u kontraofanzivu protiv Osmanlija u kontekstu onog vremena mogu se nazvati i progresivnima. No, pored \u017eelje za razra\u010dunavanjem sa imperijalnom okupacijom baziranom na sistemu feudalne eksploatacije lokalnog stanovni\u0161tva javila se i \u017eelja za etni\u010dkom homogenizacijom. Sredstva se nisu birala. Albanci su masovno ubijani i protjerivani, a s napredovanjem srpske vojske nestajala su \u010ditava sela i \u010dar\u0161ije. Ovo su neke od prvih ratnih grozota na europskom tlu koje je detaljno popratila \u0161ira svjetska javnost i mediji, \u010dak i u vidu fotoreporta\u017ea. Zlo\u010dine i poimeni\u010dne popise \u017ertava dokumentirale su strane komisije ali i lokalni protivnici politike srpske bur\u017eoazije poput Dimitrija Tucovi\u0107a.<\/p>\n\n\n\n
Odnos prema Albancima nije popravljen niti nakon zavr\u0161etka Prvog svjetskog rata i uspostave prve zajedni\u010dke dr\u017eave Ju\u017enih Slavena. Albance (tada su ih nazivali Arnautima ili \u0160iptarima) se promatralo kao protudr\u017eavni element. \u010clanovi akademske elite poput Vase \u0106ubrilovi\u0107a (koji je karijeru nastavio graditi i u SFRJ) pisali su pamflete u kojima su otvoreno zagovarali genocid i potpuno istrebljenje, provo\u0111eno je \u017eandarsko nasilje, radilo se na kolonizaciji Kosova na koje su doseljavane obitelji crnogorskih i srpskih vojnih veterana u svrhu izmjene demografije. Teror se nije zadr\u017eao samo na teritoriji Kraljevine SHS pa je 1921. \u010dak izvedena i kratkotrajna invazija na teritorij susjedne Albanije.<\/p>\n\n\n\n
Mra\u010dnu epizodu monarhisti\u010dke vlasti Kara\u0111or\u0111evi\u0107a prekinula je nacifa\u0161isti\u010dka okupacija i Drugi svjetski rat. U dijelovima Jugoslavije ve\u0107inski naseljenim Albancima ovo je donijelo novu, kompleksniju dinamiku. Fa\u0161isti\u010dka Italija stavila je najve\u0107i dio Kosova pod upravu kvislin\u0161ke vlade Kraljevine Albanije, koja je bila talijanski protektorat. Tada se Albancima na Kosovu po prvi put nakon 1912. i povratka pod srpsku (odnosno kasnije jugoslavensku) vlast dalo pravo \u0161kolovanja na materinjem jeziku. Ovakvi “ustupci” odre\u0111enim etni\u010dkim grupama u mje\u0161ovitim zajednicama \u010desto su bili sastavni element fa\u0161isti\u010dke “zavadi pa vladaj” politike. Manji dio Albanaca u\u010destvovao je u kvislin\u0161kim grupacijama, ali je dio njih bio aktivan i u Narodnooslobodila\u010dkom pokretu. U ironi\u010dom povijesnom zapletu, Albanci su u nekim aspektima vi\u0161e nacionalnih sloboda u\u017eivali pod fa\u0161isti\u010dkom okupacijom nego neposredno nakon dolaska partizanskih jedinica.<\/p>\n\n\n\n
Albansko stanovni\u0161tvo je iz mnogih objektivnih razloga bilo nepovjerljivo i revoltirano \u010dinjenicom da nakon tri godine rata ponovno dolaze pod vlast Jugoslavena. O ovome su govorili i ljudi iz samog vrha vlasti. Na osniva\u010dkom kongresu KP Srbije odr\u017eanom u Beogradu 1945. godine narodni heroj \u0110oko Pajkovi\u0107 iznio je o\u0161tru samokritiku: “Posle oslobo\u0111enja politika na\u0161e partije nije organizovano sprovodena na Kosovu i Metohiji. Takvo stanje je u\u010dinilo da se izvesne direktive ne sprovode i na\u0161a politi\u010dka linija ne ostvari. Te gre\u0161ke su vrlo lo\u0161e predstavile na\u0161 narodnooslobodila\u010dki pokret. Tamo se ponovilo ono \u0161to se doga\u0111alo posle 1918. godine, kada se vodila nepravilna, neprijateljska politika prema \u0160iptarima. To je pomoglo reakciji da mo\u017ee u novoj situaciji da organizuje \u0160iptare protiv Narodnooslobodila\u010dkog pokreta. Kad se pokrenuo rad na terenu mi smo napravili krupnih gre\u0161aka na Kosovu i Metohiji prema \u0160iptarima. tako da su oni stekli uverenje da se nije ni\u0161ta promenilo od vremena stare Jugoslavije.”<\/p>\n\n\n\n
Kao konkretne primjere spomenutih gre\u0161aka navodi: “Na primer. Bilo im je zabranjeno isticanje njihove zastave, prisiljavani su da govore srpskim jezikom. Zatim, preuzimanje same narodne vlasti. Na rukovode\u0107im mestima nalaze se Srbi i Crnogorci, \u0161to je izazvalo revolt kod \u0161iptarskih masa… U vreme kada su vo\u0111ene borbe do\u0161li su sa strane razni \u0161tabovi divizija, a nakon oslobo\u0111enja stvorili su odbore u koje nisu u\u0161li \u0160iptari ve\u0107 uglavnom Crnogorci i Srbi.”<\/p>\n\n\n\n
Na istome kongresu sam Josip Broz navodi da je delegaciji kosovskih Albanaca koja ga je posjetila rekao: “Mi ne\u0107emo da \u0160iptari na Kosovu budu gra\u0111ani drugo ili tre\u0107erazredni. Mi ho\u0107emo da imate svoja prava, ravnopravnost. da imate svoj jezik, svoje u\u010ditelje, da se osje\u0107ate kao u svojoj zemlji. I kad im se tako objasni, onda se sla\u017eu sa nama. Ali kad tamo \u010detni\u010dki elementi kradu i uni\u0161tavaju imovinu, onda tu nema saglasnosti. Komunisti treba na Kosovu da budu na radu dan i no\u0107 da se to ne bi doga\u0111alo.” Govorio je i Milovan \u0110ilas: “Za\u0161to mi na Kosovu nemamo \u0160iptara u Partiji? Ja mislim da Albanci nisu r\u0111av narod. Govoriti o r\u0111avom narodu, zna\u010di govoriti o vi\u0161oj i ni\u017eoj rasi. o narodu koji je nadaren od Boga i o narodu koji nije nadaren. Ja sam drugovi \u010duo, naprimer, od \u010dlanova partije da o Arnautima govore kao o stoci, koja jedino po\u0161tuje silu i za koju nema nikakvih drugih sredstava osim sile.”<\/p>\n\n\n\n
Jedna od najcrnijh epizoda jugoslavenskog pora\u0107a doga\u0111aj je poznat pod nazivom Barski masakr. Tom prilikom su prema samim partizanskim izvorima borci 10. crnoogorske brigade i 46. srpske divizije NOVJ bez su\u0111enja pobili nekoliko stotina albanskih mladi\u0107a (procjene albanskih povjesni\u010dara su i ve\u0107e) prisilno regrutiranih kako bi smirivali \u010deste pobune na Kosovu i sudjelovali u zavr\u0161nim borbama za oslobo\u0111enje Jugoslavije oko Trsta. Na\u017ealost, do Trsta nisu stigli. Umjesto da se u crnogorskom gradu Baru ukrcaju na brod koji bi ih prevezao na frontu, streljani su u lokalnoj tvornici duhana. Postoje razli\u010dite verzije doga\u0111aja a ona koja se naj\u010de\u0161\u0107e spominje je da je sve zapo\u010delo sva\u0111om izme\u0111u jednog od regruta i partizana koji su ih sprovodili. Sa sigurno\u0161\u0107u znamo ne\u0161to puno va\u017enije od egzaktne kronologije samog doga\u0111aja – zbog Barskog masakra pred jugoslavenskim pravosu\u0111em nitko nije osu\u0111en ili na bilo koji druga\u010diji na\u010din ozbiljnije sankcioniran. S druge strane, kada bi se na optu\u017eeni\u010dkim klupama na\u0161li Albanci povezani s ustancima, oru\u017eanim ili \u010dak i mirnim prosvjedima protiv novih vlasti, vrlo \u010desto bi se ekspresno donosile najstro\u017ee kazne, uklju\u010duju\u0107i smrtne. Jedan od poznatijih primjera je 23-godi\u0161nja Marie Shllaku, koja je predvodila prosvjede Albanki protiv prisilnih mobilizacija njihove bra\u0107e, mu\u017eeva i o\u010deva. Strijeljana je 1946. godine.<\/p>\n\n\n\n
S obzirom na ovakvu povijest nisu iznena\u0111uju\u0107e parole u kojima se tvrdilo da je Narodnooslobodila\u010dka borba “iznevjerila Albance” a koje su se mogle pro\u010ditati po kosovskim gradovima u velikim prosvjedima 1968. i 1981. godine. Albanski otpor vlastima u toku trajanja SFRJ bio je veoma ideolo\u0161ki heterogen, ali su u njemu s protokom vremena sve vi\u0161e ja\u010dali komunisti\u010dki elementi. Dio razloga svakako je jugoslavensko suprotstavljanje Staljinovom SSSR-u i Hoxhinoj Albaniji 1948. kao i posljedi\u010dno pribli\u017eavanje bloku zapadnih zemalja. Jugoslavija 1953. potpisuje vojni pakt s Turskom i Gr\u010dkom, tada \u010dlanicama NATO-a pa tako i sama de facto<\/em> postaje dio istog saveza, budu\u0107i da se u slu\u010daju izbijanja oru\u017eanog sukoba sa SSSR-om, Albanijom ili drugim \u010dlanicama Isto\u010dnog bloka obvezuje boriti na strani NATO-a. Ovo je dio albanskih disidenata gurnulo u smjeru radikalnijih politi\u010dkih opcija pa tako na jugoslavenskom tlu i me\u0111u albanskom dijasporom diljem Europe nastaju organizacije kao \u0161to su Narodnooslobodila\u010dki pokret Kosova i drugih albanskih regija u Jugoslaviji <\/em>(LNCKVSHJ), Marksisti\u010dko-lenjinisti\u010dka organizacija Kosova<\/em> (OMLK), Komunisti\u010dka marksisti\u010dko-lenjinisti\u010dka Partija Albanaca u Jugoslaviji <\/em>(PKMLSHJ) i Crveni Narodni Front <\/em>(FKB). Ovakvom ideolo\u0161kom kursu sigurno je doprinosila i sve te\u017ea ekonomska situacija na Kosovu, a s obzirom na same jugoslavenske podatke, te\u0161ko se oteti dojmu da je “pogre\u0161na” etni\u010dka pripadnost i na tom polju nekome mogla dodatno zagor\u010dati \u017eivot. Naime, sredinom 60-tih na podru\u010dju AP Kosovo u dru\u0161tvenim djelatnostima bio je zaposlen svaki 17. Albanac, svaki 7. Tur\u010din, svaki 4. Srbin i svaki 3. Crnogorac.<\/p>\n\n\n\n Jugoslavenski represivni aparat dosljedno je progonio albanske komuniste ilegalce koji su se protivili ovakvom sistemu. Vo\u0111a spomenutog Narodnooslobodila\u010dkog pokreta Kosova i drugih albanskih regija u Jugoslaviji <\/em>Jusuf Gervalla, zajedno sa svojim bratom i jo\u0161 jednim suborcem ubijen je od strane UDB-e u Munchenu 1982. godine. Samo nekoliko tjedana kasnije njihova organizacija ujedinila se s jo\u0161 nekoliko sli\u010dnog profila u Narodni pokret za Republiku Kosovo<\/em>. Jugoslavenski mediji tog razdoblja Albance, a naro\u010dito njihove revolucionarne grupacije, predstavljaju kao najve\u0107u prijetnju dr\u017eavnoj sigurnosti. Upravo je to novinarsko hu\u0161kanje poslu\u017eilo kao uvertira u politi\u010dku ofanzivu Slobodana Milo\u0161evi\u0107a u drugoj polovini osamdesetih i devedesetima, koja \u0107e kao krajnju posljedicu imati rat, NATO intervenciju i tisu\u0107e raseljenih Albanaca i Srba. Oni koji iole prate sada\u0161nju srpsku medijsku scenu, znaju da je strategija re\u017eimskih medija (barem \u0161to se odnosa spram Albanaca ti\u010de) prakti\u010dki nepromijenjena zadnjih 40-tak godina. Jo\u0161 po\u010detkom 80-tih ekonomist Branko Horvat je zapisao: “Kad se na Kosovu polupaju prozori na srpskoj ku\u0107i, onda to vodi u genocid. Kad se polupaju izlozi na albanskim radnjama u srpskim gradovima, onda je to revan\u0161izam neidentificiranih lica. Kad se na Kosovu desi neki incident, \u0161tampa to objavljuje idu\u0107e jutro \u2013 i to je dobro. Kad se u Beogradu ili Po\u017earevcu dogode incidenti u obrnutom nacionalnom smjeru, to se pre\u0161u\u0107uje po vi\u0161e tjedana, pa i mjeseci \u2013 i to je veoma lo\u0161e. Srpski ustanak je povijesna prekretnica, a Prizrenska liga \u2013 koju je Tucovi\u0107 usporedio sa srpskim ustankom \u2013 jest reakcionarna nacionalisti\u010dka ujdurma. I tako dalje unedogled.”<\/p>\n\n\n\n Sva ova povijest naravno ne mo\u017ee opravdati pozicije dana\u0161njih albanskih nacionalista ili u potpunosti diskreditirati Jugoslaviju. Ne mo\u017ee niti do kraja crno-bijelo obojati razli\u010dite aktere, ve\u0107 samo pobli\u017ee objasniti odnose mo\u0107i u odre\u0111enim trenucima. Trideseta obljetnica raspada Jugoslavije mogla bi biti dobar povod za odustajanje od apsolutisti\u010dkih i dogmatskih tuma\u010denja povijesti. Ako ovih 30 godina nije pro\u0161lo uzalud, mogli bismo napokon zaklju\u010diti da jednakost, bratstvo i jedinstvo nipo\u0161to nisu zastarjele subnorovske krilatice koje pripadaju dalekoj pro\u0161losti, ve\u0107 vrijednosti za koje \u0107emo se tek trebati izboriti.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Iskustva krvavih devedesetih nas nerijetko “tjeraju” da SFRJ percipiramo kao neku vrstu multietni\u010dkog raja. Me\u0111utim, sudbina Albanaca u Jugoslaviji prili\u010dno remeti tu idili\u010dnu predod\u017ebu. Ako sudjelujete u raspravama na temu Jugoslavije, a pritom niste liberal, nacionalisti\u010dki \u0161ovinist ili desni\u010dar nekog drugog tipa, najvjerojatnije se u tim raspravama \u010desto nalazite u defanzivnoj poziciji. Nekada djeluje kao […]<\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":39087,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[454],"tags":[629,690],"theme":[458],"country":[124],"articleformat":[450],"coauthors":[312],"class_list":["post-39085","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovnica","tag-jugoslavija","tag-socijalizam-2","theme-drustvo","country-kosovo","articleformat-tema"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/39085","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=39085"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/39085\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":39086,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/39085\/revisions\/39086"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/39087"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=39085"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=39085"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=39085"},{"taxonomy":"theme","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftheme&post=39085"},{"taxonomy":"country","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcountry&post=39085"},{"taxonomy":"articleformat","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Farticleformat&post=39085"},{"taxonomy":"author","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.bilten.org\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcoauthors&post=39085"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}