Emocije u “ozbiljnoj” politici nemaju ba\u0161 povoljan status. Legitimnima ih se smatra samo u svojevrsnoj naknadnoj ulozi. Prikladne su kao asortiman sje\u0107anja na prethodne politi\u010dke doga\u0111aje i epizode. Neizostavni su dio komemoracija ili slavlja koji \u010dine gradivno tkivo odre\u0111ene politi\u010dke zajednice. Ina\u010de ih se smatra smetnjom u odvijanju racionalne politike, distrakcijama koje nam onemogu\u0107uju da pratimo tr\u017ei\u0161ne signale ili institucionalne zahtjeve.<\/p>\n\n\n\n
S druge pak strane, u obliku neke vrste odgovora na “tiraniju” anonimnih politi\u010dkih sila, novi takozvani populisti\u010dki trendovi u emocijama vide “autenti\u010dnu” politi\u010dku reakciju koja se \u010desto izjedna\u010dava s voljom naroda kao takvom. Emocije u tom kontekstu predstavljaju neposredan i demokratski politi\u010dki izraz koji zaobilazi tajanstvenost briselskih hodnika i softvera na burzama. One se tretiraju kao iskreni vapaj onih koji se zaobilaze u procesu dono\u0161enja politi\u010dkih odluka. Taj se vapaj nerijetko utjelovljuje u liku autoritarnog vo\u0111e koji navodno posjeduje tu mo\u0107 da te emocije kanalizira u politi\u010dko djelovanje.<\/p>\n\n\n\n
Pored ove “metodolo\u0161ke” podjele uloge emocija u na\u0161im politi\u010dkim \u017eivotima, one su dakako prisutne i na prizemnijem, svakodnevnom nivou, ali tu im se status politi\u010dkog pitanja uglavnom odri\u010de. Dodu\u0161e, pandemija i lokdauni su emotivne \u017eivote doveli na liste politi\u010dkih prioriteta, ali zasad ostaju adresirani isklju\u010divo kao pitanje za stru\u010dnjake koji nam tuma\u010de trendove i daju savjete. Sasvim rijetko se na\u0161e emotivne vrtloge dovodi u vezu sa \u0161irim dru\u0161tvenim, ekonomskim i politi\u010dkim okvirima i u tim kontekstima raspravljaju izvori problema koje nam predstavljaju.<\/p>\n\n\n\n
Jo\u0161 i prije pojave kobnog virusa svjetskom su \u0161tampom kru\u017eila istra\u017eivanja o sve izra\u017eenijim osje\u0107ajima usamljenosti \u0161irom zapadnog svijeta. Ograni\u010denja kretanja i komunikacije su taj trend samo dodatno poja\u010dala. Postoje, naravno, odre\u0111eni metodolo\u0161ki problemi u “mjerenju” usamljenosti i usporedbama s prethodnim periodima, ali istra\u017eivanja su neumoljiva. Pregledno su izlo\u017eena u nedavno objavljenoj knjizi renomirane ekonomistice Noreene Hertz “The Lonely Centur<\/a>y” i definitivno upu\u0107uju na politi\u010dki problem. Mo\u017ee se statusu problema prigovoriti i s tvrdnjom da je posrijedi “first world problem”, da su to problemi zapadnjaka, a ne ljudi u slamovima globalnog juga koji nemaju tu “klasnu privilegiju” da budu usamljeni.<\/p>\n\n\n\n Premda taj segment globalne populacije uglavnom nije uklju\u010den u istra\u017eivanja, dobiveni rezultati ipak opovrgavaju njihovo postojanje kao razlog za eliminaciju problema. Iako su samci itekako zastupljeni me\u0111u onima koji se te\u0161ko nose s problemima usamljenosti, ona je itekako prisutna i kod ljudi koji \u017eive u brakovima i ve\u0107im obiteljima i ne predstavljaju “klasi\u010dne sumnjivce”. Naprotiv, usamljenost u prili\u010dnoj mjeri proizlazi iz gubitka posla ili nekog sli\u010dnog oblika isklju\u010denosti iz \u0161ire dru\u0161tvene zajednice. Drugim rije\u010dima, problem nije nastao iz previ\u0161e dostupnog vremena za refleksiju o smislu \u017eivota i nije se ukazao kao takav jer su akademici i ugledni novinski komentatori univerzalizirali svoje srednjoklasne anksioznosti i predstavili ih kao globalan problem, \u0161to ina\u010de i nije tako rijedak slu\u010daj.<\/p>\n\n\n\nStari zahtjevi<\/h2>\n\n\n\n