Sutra se obilje\u017eava 70. godi\u0161njica uvo\u0111enja samoupravljanja u biv\u0161oj Jugoslaviji. Samoupravljanje danas ne da ne predstavlja legitimnu opciju za organizaciju politi\u010dko-ekonomskih odnosa, ve\u0107 je potpuno eliminirano i iz povijesnog prou\u010davanja Jugoslavije koja se na njemu upravo zasnivala.<\/p>\n\n\n\n
Pro\u0161lo je to\u010dno 70 godina od najva\u017enijeg doga\u0111aja u povijesti na\u0161ih naroda i narodnosti. Narodna skup\u0161tina Federativne Narodne Republike Jugoslavije donijela je 27. juna 1950. godine \u201cOsnovni zakon o upravljanju dr\u017eavnim privrednim poduze\u0107ima i vi\u0161im privrednim udru\u017eenjima od strane radnih kolektiva\u201d, poznatiji pod imenom Zakon o predaji tvornica na upravljanje radnicima.<\/p>\n\n\n\n
Ovakvu vijest biste sutra mo\u017eda \u010ditali kada bi radnici u jugoslavenskim republikama i dalje upravljali svojim poduze\u0107ima. Dakako, stvari su se jo\u0161 prije tridesetak godina dramati\u010dno preokrenule pa danas ba\u0161 nikoga nije briga za ovu obljetnicu. Ako nekome i padne na pamet osvrnuti se na nju ovih dana, vjerojatnije je da \u0107e se to dogoditi u okviru onih novinskih rubrika u kojima se obra\u0111uju egzoti\u010dne i ridikulozne (povijesne) zanimljivosti. Jer, budimo ozbiljni, tko je normalan uop\u0107e mogao do\u0107i na ideju da bi radnici u svojim poduze\u0107ima trebali imati pravo i o \u010demu odlu\u010divati? Jedan od rijetkih hrvatskih primjera radni\u010dke participacije u poduze\u0107ima danas, onaj u poduze\u0107u Itas – Prvomajska u Ivancu, opetovano je napadan zbog navodne nespojivosti racionalnog vo\u0111enja poduze\u0107a i radni\u010dkog sudjelovanja u dono\u0161enju odluka. Nije ba\u0161 uvijek bilo tako.<\/p>\n\n\n\n
Povijest dominantnih interpretacija jugoslavenskog radni\u010dkog samoupravljanja do\u017eivjela je nebrojene transformacije u proteklim desetlje\u0107ima, a za politologe, sociologe i ekonomiste diljem svijeta, jugoslavensko samoupravljanje neko\u0107 je bilo iznimno atraktivna tema. Dapa\u010de, socijalisti\u010dka Jugoslavija je dugo vremena bila pri\u010da o uspjehu, a tek su kriza 1980-ih i krvavi raspad zemlje uni\u0161tili nade koje su mnogi socijalisti diljem svijeta polagali u jugoslavenski model. No \u010dak su se i pozicije onih manje sklonih Jugoslaviji znatno razlikovale od kritika koje dominiraju u dana\u0161nje vrijeme. Primjerice, nekada je prili\u010dno veliku popularnost imala teza prema kojoj je problem samoupravljanja u tome \u0161to daje preveliku mo\u0107 radnicima, a \u0161to navodno sputava racionalno raspolaganje dru\u0161tvenim resursima. Tek kasnije, sukladno rastu popularnosti tzv. totalitarne paradigme, stvar je izokrenuta naopa\u010dke, pa se po\u010dinje tvrditi da nikakvog radni\u010dkog samoupravljanja tu nikada bilo nije. Vlast radnika u poduze\u0107ima po\u010dela se tretirati kao dimna zavjesa za prikrivanje \u201ctotalitarne\u201d prirode jugoslavenske dr\u017eave.<\/p>\n\n\n\n
Ideja prema kojoj bi dru\u0161tvena mo\u0107 trebala biti koncentrirana u rukama izravnih proizvo\u0111a\u010da u poduze\u0107ima i\/ili gra\u0111ana u lokalnim zajednicama bila je centralni ideolo\u0161ki element jugoslavenskog socijalizma. Ona je istovremeno bila glavni izvor snage i vitalnosti sistema, ali i korijen brojnih problema koji \u0107e eskalirati pod pritiskom sve nepovoljnijih me\u0111unarodnih okolnosti.<\/p>\n\n\n\n
Dakako, te\u0161ko je dati rezime jugoslavenskog samoupravljanja u nekoliko re\u010denica s obzirom na to da je sustav kroz svoja \u010detiri desetlje\u0107a postojanja prolazio kroz neprekidne preobrazbe. Utoliko ovdje mo\u017eemo dati samo nekoliko na\u010delnih opaski o tome kako se aplikacija ove ideje lokaliziranog odlu\u010divanja manifestirala u praksi. Na mikrorazini nesumnjivo je bilo iznimno pozitivnih rezultata. Uza sva ograni\u010denja, sustav je omogu\u0107io participaciju radnika u dono\u0161enju niza bitnih odluka, od odobravanja investicijskih planova do smjenjivanja direktora i uprava. Ako radnici i nisu upravljali firmama u pravom smislu rije\u010di, mogu\u0107nost utjecanja na politiku firme svakako je dala doprinos sna\u017enijem identificiranju radnika sa svojim poduze\u0107ima i ve\u0107om zainteresirano\u0161\u0107u za dobrobit firme. Ipak jaz koji je dijelio manualne od intelektualnih radnika, u kombinaciji s postupno sve ja\u010dim tr\u017ei\u0161nim pritiscima vodio je tome da se odlu\u010divanje o fundamentalnim pitanjima ostavljalo stru\u010dnjacima, pa su formalna prava radnika debelo nadilazila njihov realni utjecaj.<\/p>\n\n\n\n
Na makroekonomskoj razini, proturje\u010dja sustava bila su jo\u0161 izra\u017eenija. Ideologija samoupravljanja podrazumijevala je \u0161to \u0161iru autonomiju ni\u017eih instanci odlu\u010divanja, bilo ekonomskih ili politi\u010dkih. Idealno, o svemu bi se trebalo odlu\u010divati na razini poduze\u0107a i lokalne zajednice. U onoj mjeri u kojoj to nije mogu\u0107e, opet se republi\u010dka vlast – kao ona koja je \u201cbli\u017ee\u201d neposrednim proizvo\u0111a\u010dima – smatrala manjim zlom od federalne vlasti. Tako su se i vo\u0111e najve\u0107eg pokreta hrvatskog nacionalizma u socijalisti\u010dkoj Jugoslaviji, poznatog pod imenom \u201chrvatsko prolje\u0107e\u201d, u borbi protiv \u201cbeogradskog centralizma\u201d legitimirali upravo kao branitelji samoupravnih principa nasuprot onome \u0161to su prokazivali kao etatizam sovjetskog tipa.<\/p>\n\n\n\n
Naravno, logika decentraliziranog odlu\u010divanja dugoro\u010dno je prijetila koheziji sustava u cjelini te je cementirala i produbljivala ionako velike geografske nejednakosti. Nimalo iznena\u0111uju\u0107e, najvatreniji branitelji samoupravnih principa (u krajnjoj instanci, ideje da novac treba ostati tamo gdje je zara\u0111en) dolazili su upravo iz bogatijih, sjeverozapadnih republika. Za one siroma\u0161nije, \u201cautonomija\u201d je zna\u010dila da se moraju sami nekako sna\u0107i s onim \u0161to imaju. Otud onda i beskrajni sukobi oko toga odakle \u0107e se financirati federalne investicije koje su trebale omogu\u0107avati uravnote\u017een razvoj zemlje u cjelini. Me\u0111urepubli\u010dke nesuglasice od samog po\u010detka bile su vezane uz razli\u010dite poglede na po\u017eeljan model ekonomskog razvoja. Razvijenijima je odgovarala ve\u0107a razina decentralizacije, dok je za ju\u017ene dijelove zemlje to zna\u010dilo daljnje zaostajanje. Na\u017ealost taj je element pri\u010de o jugoslavenskim unutra\u0161njim sukobima u me\u0111uvremenu zasjenjen tobo\u017enjim nepomirljivim etni\u010dkim ili \u201ccivilizacijskim\u201d razlikama me\u0111u jugoslavenskim narodima.<\/p>\n\n\n\n
A implikacije decentraliziranog samoupravnog modela po regionalne nejednakosti bile su doista dramati\u010dne. Slovenija po\u010detkom 1980-ih nije imala samo nekoliko puta ve\u0107i BDP po stanovniku od Kosova, nego i punu zaposlenost, dok je \u010dak polovica radne snage na Kosovu bila nezaposlena. Jasno, nejednakosti se nisu nu\u017eno poklapale s republi\u010dkim i\/ili etni\u010dkim granicama. Zaokreti u ekonomskoj politici manje su bili posljedica prevlasti ne\u010dijih nacionalnih interesa, a vi\u0161e promjena u globalnoj potra\u017enji za jugoslavenskom robom. Ali, te su promjene u rukama cini\u010dnih manipulatora koji se uspinju po politi\u010dkoj pozornici 1980-ih mogle biti mobilizirane u nacionalisti\u010dkom klju\u010du. Kompleksno ispreplitanje nacionalnih i ekonomskih sukoba osobito je interesantno prou\u010davati u onim podru\u010djima koja \u0107e postati epicentar ratnih sukoba po\u010detkom 1990-ih.<\/p>\n\n\n\n
Primjerice, etni\u010dki mije\u0161ani teritoriji u unutra\u0161njosti Hrvatske u kojima \u0107e se najranije razbuktati oru\u017eani sukobi na po\u010detku 1990-ih, ekonomski su te\u0161ko stradali u dvama velikim valovima ekonomske liberalizacije i reorijentacije izvoza prema zapadnim tr\u017ei\u0161tima, onom sredinom 1960-ih te ponovno po\u010detkom 1980-ih. Ta podru\u010dja zbog svoje ekonomske strukture nisu mogla dati doprinos rastu izvoza na zapad, pa su bila ekonomski zapostavljena i disproporcionalno pogo\u0111ena krizom 1980-ih. U kakvoj je korelaciji ta ekonomska dinamika, kao i \u010dinjenica da je hrvatsko partijsko rukovodstvo bilo zagri\u017eeni zagovornik liberalnih ekonomskih reformi, s kasnijom politi\u010dkom povije\u0161\u0107u tih prostora, pitanje je koje u najmanju ruku vrijedi postaviti.<\/p>\n\n\n\n